foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Dnevnik nesanice

Trpno stanje

Sarajevo, decembar 2020.

1.
Ne spavam, danima. Osluškujem kako diše Grad.

Uzdišu prastare austrougarske zgrade
sanjajući drugo doba, pamte
lijepi plavi Dunav
koji nikada vidjele nisu
hvatajući posljednji dah prije smoga
koji će sve potrovati ispotiha
kao i oni koji posjeduju naše duše,
ili sporije, dok se, napokon,
same u sebe ne sruše
starice tamnoga sjaja koje jednu po jednu
sahranjuju digitalni barbari
kojim se žuri da žive! da ruše!
da prodaju! da grade novo!

Te zgrade, kao i preostale lijepe starice
koje ih nastanjuju, još koji tren,
s prezimenima koja će nestati
iz povijesti Grada –  zašto? –
zajedno s rodbinom koja ih je ostavila
i čeka da se uruše as soon as possible,
stogodišnje lijepe starice
i stogodišnje zgrade lijepe starice
i duga povijest lijepoga Grada
i Grad.

Dihuću istovremeno i ružne udžerice
na ulazu u grad
sa istom lijepom tugom i drugačijim snovima.
Drhture blijeda djeca nalik na prozirne travke
pored uzdimljenih peći
u kojima gore komadi automobilskih guma
i mokra ukradena drva
koja Država zabranjuje,
kao da Država išta zna.

Plaču prebijene nevoljene zaboravljene žene
demobilisanih junaka,
danas punih srdžbe i alkohola.
Bile su dobre, korisne bile su te žene
kad su barbari ubijali Grad,
a danas su demobilisani junaci postali
privatni barbari
kućni tirani
što izdišu u hladnim posteljama
iz kojih ljubav izmigoljila je i napustila dom.
Dom
koji više nije dom nego kuća nesreće
i stisnutih usana.

Grizu nokte do krvi oni koji su krivi
nekome za nešto,
ali gordost im ne dozvoljava da kažu:
Jesam, povrijedio sam te,
oprosti, ne mogu više ovako…

A godinama može ovako, s mržnjom?
Da, odrvenila je duša
i osvejednila,
ne čeka više sreću oprosta
nego tek tugu i kaznu svoje šutnje.

Ne dišu skladno tijela bivših ljubavnika
nego se prevrću u postelji, zaboravljena
i ostarjela,
misleći samo o strahu
od bolesti i neimaštine, o strahu
od starosti i smrti u osami i studeni.

Za to vrijeme duša Grada,
zapuštena,
nenjegovana,
prezrena
krhka,
prah na leptirovu krilu,
a lijepa
i izmučena kao vjeran pas,
kašljuca
i moli:
Voli me
voli me
voli!

2.
Ritam Grada. Damar Grada.
dram Grada,
dram radosti što se dušom plaća.
Sarajevo. Diše.
S ožiljcima četiri stotine hiljada rana.

Jer nema duše koju neko bar jednom nije ranio.
Jer valja napisati četiri stotine hiljada
pjesama o nesreći
i o potrazi za srećom. I o sreći.

Ali nema nesreće koju ovaj grad nije vidio.
I nema rane koju nije oprao
prljavom a ljekovitom vodom svoje rijeke.
I izliječio. Izbliza. I iz daljine.

Ne spavam, danima. Osluškujem kako diše Grad.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni

Rodić: Pustoš
Raičković: Niti
O'Faolain: Neosjevernjak