Trpno stanje
Mogu se ja svima oko sebe pravit na budalu i folirati da sam intelektualka. Ali svaki put kad iskreno mislim, u stvari mislim kao prava, starinska, dobra domaćica: Neka mi, Bože, prvo sve u kući bude zdravo i dobro, pa će sve drugo oko mene biti dobro! I to ovim redom: 1. Da mi djeca budu zdrava i napredna, i svi najdraži, 2. Da mi u kući bude svega dovoljno za porodicu i prijatelje koji naiđu, 3. Da me voli Onaj Moj i da me vole moji prijatelji, 4. Da svako od nas u kući malo popusti, bude tolerantan i spreman na kompromis kad se desi nešto teško što ne možemo savladati pogledom, poljupcem ili mojim monologom.
I, evo, nabrojah usput sve stvari važne za funkcionisanje jedne države, pa i ove lijepe naše i nesretne Beiha. Ovako:
1. Da nam djeca budu zdrava i napredna: Prije neki dan na TV Sarajevo vidim ekipu ljekara KCUS Koševo, govore o problemima školske djece s kičmom: više od 60% djece u Kantonu ima probleme s kičmom (loše držanje, razne deformacije stopala i kičme, skolioza…) – 60%! Čujete li vi taj procenat? I to samo u Kantonu Sarajevo, gdje su škole kobajagi opremljene, uređene po ‘standardima’, step-baj-stepovane… Šta li se tek dešava kad se odmaknemo od Sarajeva? Ima li žive, i zdrave, djece negdje tamo, u provinciji u pozadini? Na čemu sjede naša djeca u seoskim školama, kakva je njihova kičma? Školske klupe, u pravilu prijeratne, dosežu svakom, ne samo ižđikljalom djetetu, tek do pola leđa, a druga polovina leđa leluja se serbez ili unutra ili napolje, iskrivljena po pet-šest dugih školskih časova! Od prvog do četvrtog razreda djeca gotovo da nemaju časove tjelesnog odgoja, jer starija djeca u sali vježbaju za kantonalno prvenstvo, ili se odrasli rekreiraju! Malci umjesto sale za vježbe gotovo cijele četiri školske godine «beru grožđe» ili kredom gađaju iz školske klupe krug nacrtan na školskoj ploči – i iz te discipline dobivaju ocjene! A državi se fućka što joj podmladak raste ukrivo, bukvalno – na leđima nose barem deset kilograma, a za leđima prazninu na koju se ne mogu nasloniti: to država nudi svojoj djeci, metaforički i bukvalno.
Dalje, 2. Da u državi bude svega dovoljno: eto, zar to nije jednostavno? Pobrini se za narod koji te doveo tamo gdje si, barem minimalno. Ne pišaj po njemu govoreći da romori kišica! Svi narodi u Evropi vide kad mu to neko radi, samo mi žmirimo misleći da će sve ovo jednom, nekako, prestati. Cijeli svijet za Prvi maj protestuje zbog loših uslova života, samo mi zadnju crkavicu dajemo za krkanluk kraj rijeke! Njih je sve više, i statistički, a ljudi sve manje. Ima samo konstitutivnih naroda.
Dalje, 3. Da ih voli njihov narod i da ih vole njihovi prijatelji: jašta. Svaki narod, kad prođu izbori i počne teška borba za posao i kruh, naglo se otrijezni i prestane da voli one koje je izabrao. Onda se oni koji su izabrani opet pred izbore sjete da kažu koliko vole svaki svoj narod, pa ih taj isti glupi njihov narod (uz krkanluk kraj rijeke, jal uz crkveno-džamijske prigodne vazove) opet zavoli («Neka ga, kakav god je naš je») i opet glasa za njih («Više volim podobne nego sposobne»). Taj začarani krug mržnje-ljubavi prema «svojima» svojstven je samo ovim našim, u sebe zatvorenim prostorima: ekonomija pada, nacionalno osjećanje jača. Kad, međutim, ekonomija ojača, jednom, inšalah, a nacionalno osjećanje oslabi, otići će oni vragu/đavolu/šejtanu na istinu! I upitaće se ko će ih tada hraniti, kad se narod opameti? A hoće, jednom, hoće. Ima u narodu pameti, pa makar bila ko zrnce prašine: procvjetaće pamet jednom u glavama naše djece iskrivljene kičme.
Dalje, 4. Da svako od njih jednom popusti, bude tolerantan i spreman na kompromis: E, to! Tu me boli, tu se pipkam da bol olakšam, i u kući i u državi. U kući jer vidim da ne mogu biti carica bez granica, nego moram dobro paziti šta radim i kako radim da bi me i dalje voljeli djeca, On i prijatelji, i podržavali, da bi me priznavali kao normalnog stvora a ne kao bahatu prostakušu bez srca.
A u državi? Da su oni anamo gore pametni, mislili bi baš kao i ja, domaćica, o toleranciji i kompromisu, o popuštanju s ciljem da svi živimo normalno i dobro, a ne samo neki. A kod nas? Sve naopako! Zakopitili Srbi, zakopitili Hrvati, zakopitili bogme i Bošnjaci, u svom rigidnom, arhaičnom i neproduktivnom stavu, zapeli, i po cijenu naših glava, da bahato dokažu kako su ljudi od principa, kako ne mijenjaju oni svoje stavove kako drugi traže nego su dosljedni i beskompromisni u svojoj dosljednoj i beskompromisnoj nacionalističkoj gluposti: neka je meni potaman, a drugom kako god. O, tempora, o mores!
Promijeniće se i tempora i mores, ali hoće li se ikad promijeniti bahatost onih kojima smo prepustili svoj život, a posebno život naše djece? Jer pustimo nas – mi smo već davno zapišani, vjerovatno zasluženo. Ali ne dozvolimo da njihova bahatost, metaforički ili bukvalno, iskrivi kičmu naše djece.