Trpno stanje
Za Yvanu Enzler
Rat u Bosni i Hercegovini 1992-1995 dao mi je odgovor na desetine pitanja, ali je otvorio hiljade novih. Ono, međutim, najvažnije: ZAŠTO RAT? – nikada neće biti odgovoreno. A pitanje velikog F. Hoelderlina «Čemu pjesnici u oskudno doba?» pomoglo mi je da instinktivno reagiram na činjenicu da su voda, hljeb (i cigarete!) prvih mjeseci rata bili daleko važniji od svih lijepih riječi: demokratija, ljudska prava, otvoreno društvo, kompromis, kooperacija, tolerancija, različitost…
Ali onda se dogodilo nešto neobjašnjivo: potreba za slobodom – kako drugačije definirati umjetnost u vrijeme rata? – postala je potvrda da “nama treba hljeb, ali nam trebaju i ruže” (We need bread, but we need roses too…) kako pjeva Judy Collins. Mi, umjetnici u ratnom okruženju, htjeli smo dokazati svijetu da smo nešto više od snajperskih meta; da se ovdje istrebljuje kultiviran svijet – da se ubija, dakle, sama slika kakvu međunarodna zajednica ima o samoj sebi!
Kultura i umjetnost bili su naše oružje: intelektualci svijeta stizali su u porušene bh. gradove i bili zapanjeni umjetničkom energijom koju sami nisu mogli proizvesti; s našom umjetnošću svijet je saznavao o logorima, etničkom čišćenju, silovanjima, rušenju Starog mosta u Mostaru, i o potrebi da se nešto poduzme 1995. godine.
I šta smo svi imali od toga što smo imali rat?
Je li agresor potvrdio tezu da je bolji od onoga kojeg je napao? Ne. Naprotiv!
Je li onaj ko je pucao po nenaoružanim civilima potvrdio vlastiti identitet i pravo na različitost? Naravno – ali je usput silom obrisao identitet i pravo na različitost Drugih…
Je li sve to vrijedilo 200.000 ljudskih života?[1]
Danas, kad se u Bosni i Hercegovini još vodi rat u nacionalističkim glavama, iskrsne mi ova uspomena: u jeku rata, krajem 1993. ili početkom 1994., u Sarajevo je stigla, posredstvom UNPROFOR-a, grupa parlamentaraca i intelektualaca iz Švicarske, kako bi saslušala mišljenje sarajevskih intelektualaca o budućem uređenju BiH, i kako bi prenijela politička i historijska iskustva iz jedne već dugo stabilne i uspješne evropske države.
Bilo je hladno i bilo me strah; sjedili smo u nesigurnoj dvorani, na četvrtom katu, blizu krova: pitala sam se šta da radimo ako granate počnu padati – ne na nas (krivce?) nego na te dobronamjerne ljude koji nisu ništa skrivili onima koji granate šalju, koji su tek imali želju da daju svoj doprinos pokušaju da se krvavi Balkan primiri. Gosti iz Švicarske pričali su o federalizmu, o multietničkim prostorima, o toleranciji, o ekonomiji kao bitnom činiocu državne stabilnosti… Mi smo pričali o agresiji, o nepravdi, o zidovima koje dižu drugi pa onda i mi, o čudovištima koja žele nacionalne kaveze – i, normalno, o Bošnjacima, Hrvatima i Srbima…
Neko je upitao jednog od gostiju: “Koja je ključna riječ za izgradnju države kao što je Švicarska?”
Gost je pogledao samouvjereno okolo i rekao odlučno: “Kompromis”.
Kad se nađete usred futurističkog užasa s kraja 20. stoljeća, u direktnom TV prenosu bosanskog rata, gdje će vas svakog narednog trenutka nestati s lica zemlje, riječ kompromis zazvučala je… nenormalno!
Tek danas, nakon godina užasa, ličnih gubitaka i stradanja – shvatam: mudra je i potrebna bila riječ kompromis – ali mi je tada nismo čuli, nismo je željeli čuti; najveći broj ljudi u Bosni i Hercegovini i danas je prezire, ne želi čuti… A dobro je sve što ona podrazumijeva: biti suzdržan i tolerantan, jer srž demokratije je kompromis: čini drugima ustupke kako bi tebi drugi činili isto…
Jedan dokument iz 1914. o divnom gradu Mostaru kaže:
Mostar se prostire s obje strane Neretve, u klancu što ga zatvara planina Podvelež i gora Hum. Jezgro sadašnjeg Mostara nastalo je u XV stoljeću. Svoj značajniji razvoj Mostar počinje od 1522. godine, kada postaje privremeno sjedište hercegovačkog sandžakbega i razvija se u politički, privredni i kulturni centar hercegovačkog područja.
Najprepoznatljivije obilježje Mostara postaje Stari most, izgrađen 1566. godine. Za vrijeme austrougarske uprave Mostar je bio središte okruga. On je kao regionalni centar – uz Tuzlu, Banju Luku i Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine – prednjačio u razvoju u ovom periodu. U Mostaru je vidan urbani razvoj. Godine 1879. imao je 1.909 kuća i 10.848 stanovnika, a 1910. ima 2.769 kuća sa 16.392 žitelja (7.212 muslimana, 4.518 pravoslavnih, 4.307 katolika, 254 jevreja i 87 evangelista ). Godine 1914. u gradu se nalazila sreska uprava, sreski sud, državno odvjetništvo, okružni sud, gradska uprava, općinska bolnica, posadna vojna bolnica, gradska elektrana, tvornica duhana, velika gimnazija i 4 druge srednje škole, 2 opće osnovne škole, trgovačka škola, viša djevojačka škola, 5 medresa, 3 mekteba, 30 džamija, katolička i pravoslavna crkva. Gradska električna centrala u Mostaru izgrađena je 1911. godine na račun gradske općine, uz angažiranje bečkog preduzeća Öter Siemens-Schucker-Werke. Centralu su pokretala tri dizel-motora jačine 160 ks, a u gradu je bilo instalirano devet trafo-stanica koje su osiguravale gradsku rasvjetu i 3.000 sijaličnih mjesta u kućama. Pred Prvi svjetski rat u gradu su izgrađena dva mosta preko Neretve i oba su 1913. godine stavljena u promet (jedan je nosio ime cara Franje Josipa, a drugi gradonačelnika Mujage Komadine). U gradu je bilo nekoliko hotela: “Neretva”, “Bristol” i “Orijent”. Saobraćaj u gradu obavljalo je oko 30 fijakera. Osim pošte i telegrafa u gradu je funkcionirala javna telefonska mreža sa 72 pretplatnika.[2]
Kakve su danas moguće posljedice čitanja ovoga teksta u Bosni i Hercegovini, u trenutnom političkom kontekstu?
Bosanski Hrvat katolik, ako je netolerantan, reći će da izvlačim podatke koji ne idu u korist njegova naroda. Bosanski Srbin pravoslavac, ako je netolerantan, reći će da ovi podaci idu njemu u korist jer u Mostaru danas nije ostalo ništa od četiri i po hiljade pravoslavaca. Bošnjak musliman, ako je netolerantan, reći će da mu je oduzeto ono što je još davno bilo njegovo… Onaj kojeg danas ubrajaju u ‘Ostale’ bit će s razlogom zlovoljan jer u Mostaru ‘Ostalih’ više i nema.
Ko je u pravu? Samo onaj – može pripadati svakoj kategoriji – ko stanovnike Bosne i Hercegovine ne dijeli po tome koliko je (bilo) našiha koliko njihovih, ko u ovom tekstu prepoznaje lijepu i lako lomljivu multietničku suštinu BiH onog (a pogotovu ovog!) vremena, ko bi znao izvući opću korist od fakata koje tekst nabraja – koliko smo jedni druge obogaćivali i susjedski pazili, jer zna se: rod je važan, pa neka je važna i nacija, ali bez susjeda nećeš preživjeti.
Danas smo svi mi u Bosni i Hercegovini na strašnom gubitku; nesretni, siromašni, nezadovoljni; rat nikom nije donio olakšanje nego samo nevolju, koja traje već toliko dugo. U svakom slučaju, moramo živjeti zajedno; možda jednom, u budućnosti, i u lijepom skladu naših razlika. Toliko smo usmjereni jedni na druge da nam i ne preostaje ništa drugo (rat smo kao opciju već potrošili). A zamišljanje Balkana (Imagining the Balkans!) strašnije je nego Balkan sam, baš kao što je dekonstrukcija balkanskog mita teža nego tranzicijski prelaz Balkana u Evropu.
Nacionalizam ne želi Drugog – lakše je manipulirati ljudima nego ih teškom mukom (i kompromisima!) poučiti da misle svojom glavom. Možda nas Švicarska, zasad nedostižna, jednom nauči kako raditi i na vlastitu i na korist drugih.
[1] Tekst je napisan 2007, dakle prije 15 godina, kad je u opštoj javnosti kružio ovaj broj stradalih u agresiji na BiH. Ovaj podatak danas podliježe reviziji, što ostavljam historičarima. Tema ovog teksta nije broj stradalih nego moja ratna priča o kompromisu.
[2] Ismet Huseinović, Džemo Babić: Svjetlost Evrope u Bosni i Hercegovini, Buybook, Sarajevo 2004.