foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Stariti u Bosni, treći dio

Trpno stanje

prvi dio
drugi dio

Otkako mi je umrla majka, mislim na nju svaki dan. S razlogom ili bez, ali mislim, i tu se ne da ništa učiniti – vlastita smrtnost približi nam se kad ostanamo čak ostarjela siročad bez oca i majke.

I lakše mi je što je umrla.
I teže mi je što je umrla.

Dočekala je, za njen teški i mučni, najčešće nelijep život, nevjerovatnih 88 godina! Je li je Bog time nagradio ili kaznio? Ne znam. Eeeh – govorila je – nema gore bolesti od starosti. Otkako sam počela stariti, još ne mogu odrediti je li duboka starost nagrada ili kazna.

Javiću vam na vrijeme, ako mi se podari ta milost. Ili kazna.

S maminim godinama bilo je itekako vrijeme mrijeti u zemlji u kojoj je rat uništio, ranio ili ugrozio živote toliko stotina hiljada djece i mladih ljudi. Jednom mi je u ratnom Sarajevu – tad je bila mojih godina – kad je granata raznijela zaigrano dijete nedaleko od stana gdje smo boravili, rekla: „Pa što je meni Bog dao da živim kad djeca stradaju?“ Od te mi strašne uspomene na nju biva kobajagi lakše da je prebolim.

Za nju život nekoliko godina pred smrt više nije imao ni mirisa, ni okusa, ni smisla. Tijelo ju je sa svojim tegobama vuklo zemlji. A duša – ne znam ni gdje je bila, jer je fizička patnja bila velika. I taj dugi mučni proces gubljenja pameti, tu fizičku patnju koja pometa razum, vidjela sam samo ja – ostala djeca, udaljena od njene svakodnevice i zauzeta vlastitim životima, smatrala su da majka stari sasvim normalno, da je to sve o čemu im pričam dio života jedne starice i da o tome ne treba ni misliti – sve dok sami nisu počeli osjećati kako se duša batrga u raljama bolne starosti. A do njene smrti pažljivo sam pratila, i ispratila, barem još četiri starice na onaj svijet, pažljivo gledajući kud plovi brod života kad dođe vrijeme odlaska – u smrt, hvala Bogu što je ima, u luku fizičkog smiraja. A duša kud će – tamo će gdje svako od nas u sebi vjeruje da će stići.

Kud plovi ovaj brod,
Kud ljude odnosi?
Od svega samo znam:
Povratka nema.

U probljescima svijesti mamine bi oči zasjale kad bi prepoznala mene ili koje od svoje djece, kao beba kad ugleda majku. Ali i to bi trajalo kratko, a nastavljala bi se unaprijed izgubljena borba da joj se olakša put u nepoznato.

U svemu tome zaboravljala sam da i moje tijelo ima granice, da ga uopšte imam. A moje tijelo je tražilo svoje, kao što je i mamino tijelo tražilo svoje… O duši ćemo naknadno. Možda u pjesmama. Ili u molitvama.

Bivalo je – naravno – da sam ljuta na nju, s razlogom ili bez. Da ona bude bijesna na mene. Da ja podviknem i zaprijetim, a ona namjerno, iz staračke pizme, nešto neće pa neće… Da iz prostog inata ne popije lijekove i poremeti red koji je starcima vitalno važan. Da i ne pomisli može li mi kako olakšati tu mahnitu jurnjavu kroz dva ili tri života koja sam vodila paralelno

Ali bivalo je – ah bivalo je – da se čvrsto zagrlimo i plačemo zajedno, od ljubavi i tuge, da me po starinski cjeliva („Sine, po hiljadu puta ti fala“) milujući me lijepim drhtavim staračkim rukama – koje su dizale toliku djecu, četiri kuće i jednu državu. Bivalo je u takvim trenucima da se sjeti kako me lako, gotovo bezbolno rodila („Malo me zabolje, a ti spade u lavor poda mnom!“), a kako me uopšte nije htjela roditi jer joj je bilo previše i djece i muža bekrije i matere udovice koju je na svoju brigu uzela – „ali eto, kome je da se rodi, rodiće se, makar iz inata!“.

Bivalo je da se smijemo i odvrnemo radio sa sevdalinkama tako da odjekuje stara austrijska zgrada od smijeha dviju umornih žena, kćeri i majke, koje guše jedna drugu tako potrebnim i tako nepotrebnim viškom ljubavi.

Bivalo je da sam u šest ujutro trčala do nje da vidim je li živa jer sam sanjala da me zove. Sve bih joj spremila i poradila, a ona je spavala kao beba, nesvjesna da sam tu. Onda bih otišla na posao, među pisce i druga draga sebična derišta kao što sam i sama, a negdje iza podneva, sva u goloj vodi i izbezumljena ponovo trčala u njen stan ako se ne bi javila na telefon – tek da bih je zatekla kako s komšinicom ispija kafu, a telefon zaboravila ispod jastuka u spavaćoj sobi.

… A za sve to vrijeme u svom domu, svom kasnom i divnom domu ostavljala sam svoje dvoje najdražih na svijetu, da me čekaju kad god stignem, s gotovim objedima, sa čašom vina i ugrijanom posteljom, a sve da bih drugima, posebno majci bila na usluzi – da ispunim svoj kćerinski, patrijarhalni dug, kao što je ona bila na usluzi svojoj majci…. Matrixpatrijarhata.

I žalim, i ne žalim.
I žalim se, i ne žalim se.

U meni dvije žene cijelog mog života biju ogorčenu bitku za prevlast.

Na jednoj strani srca je poslušna, šutljiva kćer i sestra, majkino janje i magare i očeva svila, rame za plakanje i uvijek postelja za (ne)prijateljice i njihove privatne nesreće.

Na dugoj strani srca pobunjena pjesnikinja, samoživa, ljuta i uvrijeđena do srži, bez sobe za rad i petsto dolara, ljuta na svijet i na sebe, u potrazi za stalnim poslom dugo godina, ispisujući ironične stihove koje je od svih književnih kritičara i kritičarki iz Jugoslavije kao ironične uspjela pročitati samo Svetlana Slapšak – ostali su govorili o lirici, o stišanoj čežnji i mudrosti bez životnog iskustva s kojom pjesnikinja prepoznaje svijet…

Ostala majkina djeca dugo godina bi jal’ nazovi jal’ ne nazovi, sve dok se mamino stanje nije toliko uozbiljilo da su shvatili da ne mogu sama sve to savladati – ali do tada su se moji ionako tanki živci već izgubili negdje između Marindvora i Čekaluše, zajedno sa našim prvim voljenim mačkom Zvrkom: Kad se Zvrk vratio kući nakon šest mjeseci lutanja, bio je teško bolestan i umro je nakon dvije sedmice maženja i paženja u domu koji ga je tako volio. Moji se živci, međutim, još nisu vratili kući.

A danas, skoro tri godine od mamine smrti, kad imam i sobu za rad, i petsto dolara, i liriku i prozu i vrijeme za rad, kad prepoznajem svijet kao mjesto divote i užasa u isto vrijeme i još tražim mudrost sa životnim iskustvom, kad pomislim da sam ipak, ciglu po ciglu, vlastitim rukama demontirala avlijski zid, ukinula autoritet svake vrste, kao ratni plijen osvojila čovjeka svog života, dohavizala se i više ne dam pardona nikom u državi koja me ponižava i obezvređuje na dnevnoj bazi, kad sam upoznala veliki svijet i njegove laži jednako kao i njegove čari, moja divna velika kćer se svim svojim bićem buni protiv najvećeg broja mojih životnih stavova. Rezolutno odbija da ih prihvati kao svoje, argumentira sa mnom i pogledava me ironično. Dokazuje, s pravom, da ako sam joj majka nisam i šefica njenog života. Da je moram pustiti da se sama snalazi, da se sapliće, posrće, pada i diže u vlastitim životnim bitkama…

… A ja bih da joj olakšam i skratim ta lutanja, jer znam koliko vremena valja potrošiti ako se ide pješke, a koliko ako ti neko ponudi besplatan prevoz vremenskom mašinom….

A znam da ne može tako. Znam – ne može tako…
„Ali samo da ti kažem… znam ja kako je to, molim te, poslušaj me, biće ti lakše u životu…“ UH.

Kćeri majkama i vjeruju i ne vjeruju. I vole ih i ne vole. I opraštaju i ne opraštaju.

A majke opraštaju. Ili ne?

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo