Trpno stanje
Moja nana umrla je u opkoljenom Sarajevu 1995. godine, u 85. godini. Doživjela je tri rata: Prvi svjetski, Drugi svjetski i onda ovaj „naš“, balkanski. Udala se valjda 1928. i izrodila pet djevojčica, od kojih je posljednja, koju su nazvali Sarajka jer se rodila u muhadžerluku na Alipašinom polju u Sarajevu 1941. godine, tu i zauvijek ostala zatrpana ispod šuta i dasaka muhadžerske barake nakon bombardovanja grada 1943. godine. Ostala je udovica 1941, te godine kad se rodila Sarajka, kad joj je muž „nestao u stoljeću“ da nikad ni traga od njega ne bude. Bilo joj je tridesetak godina. Polovinom sedamdesetih godina doselila je kod nas u Sarajevo, mogla je imati oko pedeset godina, i do smrti nije radila ništa osim što je naređivala. Jer ona je bila „stara“. Seoske žene inače ostare naglo odmah nakon udaje, po principu da si svoju životnu funkciju ispunila: rađaj, šuti, rintaj, slušaj muža i svekrvu, šuti – i ostari što prije.
Kad je počeo rat u Bosni, moja majka imala je godina kao ja danas: 63. Pregurala je Drugi svjetski rat kao najstarija od naninih pet kćeri, švercajući hercegovački duhan po endehazijskom Sarajevu. Sa petnaest godina otišla je vozom u Vojvodinu s jednim od svojih daidža koji joj je bio umjesto oca i vratila se s vagonom kukuruza u selo, i ne pomislivši da je to nešto herojsko ni da će iko to jednom zabilježiti kad nje više ne bude. Godine 1992. već je bila nana sa šestero unučadi. Kuća u Sarajevu izgorjela je iste godine, spalivši i njen mir i zdravlje i nadu u mirnu starost. Sa 63 nije ni očekivala da je neko smatra lijepom, zgodnom, zanimljivom: ona je svoju funkciju ispunila i njeno tijelo je tad već postalo teret koji treba podnositi, a smisao je bio samo trpi dalje, radi, rintaj, šuti, popusti, ostari i umri. Ma kakvo uživanje u životu, samo da su mi djeca živa i na broju!
Otac je u penziju otišao sa 45 godina radnog staža službenika i trgovca, bez ijednog dana bolovanja. Bio je dvije godine stariji od mame, ali svi su govorili da je „dobrodržeći“: ponekad bi se lukavo osmjehnuo na kakvu jedru seosku udovicu, ili bi s drugovima iz mladosti uz rakiju i smijeh spominjao pred majkom imena nekih žena koje mama nije poznavala. Bio je neumjeren u svemu, stario je onako kao je htio, tj. kako su tražili nepisani patrijarhalni zakoni, ili kako je jedino znao: šefujući ženi i djeci i žaleći za vremenima kad je partijao po seoskim mehanama i kad bi za jednu noć na kocki gubio sve što ima. Sve ostalo, opremanje nedovršenih kuća, vaspitanje djece, opskrba domaćinstva, školovanje i kućna ekonomija bili su na maminim leđima: on je išao na posao, poslije posla igrao šah, kući dolazio podnapit, spavao, davao onoliko para koliko je htio, i zapovijedao kako je znao. Stario je kako se od njega i očekivalo: kao muškarac na Balkanu. Umro je u 78. godini od srčanog udara nasred ulice, krenuvši da po peti put u životu sebi napravi kuću. Mama je naslijedila njegovu penziju začuđena što je uopšte država i pomislila na nju: „Pa ja nikad nisam radila!“, rekla je u nevjerici da zaslužuje išta jer „nikad nije radila“.
Uvijek će, međutim, biti bundžija, pa makar ih i ne bilo koliko i slijegača ramenima i tovarnih magaraca!
Meni će uskoro rođendan. Moje vršnjakinje po Bosni i Hercegovini najčešće već imaju unučad, pokušavaju da se dočepaju kakve god penzije nakon 35-40 godina radnog staža, najčešće su postale nane i rijetko ih šta zanima izvan porodičnog kruga: nekima su muževi „na položaju“ pa se uz njihovu pomoć ne daju godinama i misle da nisu ostarile kao njihove školske drugarice: farbaju kosu, idu kozmetičaru, oblače se u skupim buticima i na sve načine žele da očuvaju tijelo koje neminovno gravitacija vuče nizbrdo! Ali u glavi im živi starost: one su svoju funkciju ispunile, patrijarhat je zadovoljan, poštena žena sjedi u kući, a muž na položaju odlučuje o sudbini ove zemlje.
Čast izuzecima! Mašem s ljubavlju iz koronske daljine Amri Zulfikarpašić, najljepšoj ženi u respektabilnim godinama! Upratite je: ne zna se je li ljepša ona, njena umjetnost ili njena pobuna na sve što smatra nepravdom.
Ja sam izdala (u kasnim godinama!) patrijarhat, po svemu što o njemu možete znati. Ali prvo sam (ipak) zbog genetskih seljačkih naslaga šutnje na porodične nepravde, kasno ali patrijarhatski čestito ispunjavala svoju funkciju urbi et orbi – dok, zagušena gromoglasnom tišinom re-tradicije, umalo ugušena riječima što su se skupljale u stomaku, nisam odlučila da progovorim – a nikad za to nije kasno: da ne radimo ono što drugi hoće da radimo, da vičemo i da se javno ljutimo, da pišemo pjesme (pjesmice, govori i danas moja rodbina), da se družimo i pjevamo po kafanama, da šutimo samo kad spavamo ili stvaramo – i da tako starimo!
Ona grozna, uvredljiva pjesma Plavog orkestra „Bolje biti pijan nego star“ nekako mi sad tek, kad zaškripe kosti i šetnja od kilometar niz Vilsonovo šetalište naše mladosti bude duga po pola sata i više, dobiva na smislu i šmeku, dok se moje vršnjakinje na nju osipaju. Prije nekoliko dana otkrila sam, sa čovjekom svog života, a koji mi je usput i muž s kojim služim ovaj zatvor od pandemije i starenja, sjajan narodnjak Hasana Dudića – priznajem, prvo smo slušali Joan Baez i njenu „I cried a river over you“ pa malo zacmoljili na mladost… Odvrnuli mi Hasana glasno, tako da su komšije, sve sami starci kao i mi, zatvoreni u strah od virusa, bolesti, neimaštine i smrti, bili uvrijeđeni što ne poštujemo njihov popodnevni mir za dremku i bijeg od ovakve stvarnosti:
Došlo vreme, izdaje me snaga / Napušta me, moj jarane, mladost moja draga. / Nisu mene srušile godine / Već po noći, moj jarane, brda i doline / Nije mene ubilo oranje / Već po noći, moj jarane, slatko milovanje. / Doviđenja, doviđenja, mladosti voljena / Dobro veče, dobro veče, starosti suđena./
Kakve riječi! Ako vam se ne sviđa ova, malo ‘po moju’ seljačka, odvrnite do daske Luisa, koji nije znao obično ostariti, ili Tošu Proeskog, koji nije ni imao priliku da ostari, i najljepšu makedonsku „Zajdi, zajdi jasno sonce“:
...Tvojte lisja, goro sestro, pak će se povrati. / Mojta mladost, goro le sestro / Nema da se vrati…/
Moja mladost, sestro planino, neće se vratiti…
Ima onaj vic kad na pedesetogodišnjicu mature ode jedan bračni par, pa muž poslije kaže ženi: „Jesi vidjela, dušo, što su nam školski drugari ostarili?“
E tako i mi. Starimo u Bosni. U doba korone. Padamo po kuhinjama bez ikakve zdravstvene najave, gubimo svijest a nakratko i memoriju, pokušavamo shvatiti gdje ode svijet naš izgubljeni; po tri dana se prisjećamo stihova neke pjesme ili imena kakvog filma, knjige, pjesme, lica i gradova, danima hodamo pogureni i smanjeni kao Jode ali ne baš premudri, stignemo i blizu kome – ali vratimo se s puta na koji još nismo voljni otići zauvijek.
Jer želimo stariti dostojanstveno u prelijepoj zemlji kojoj idioti ne daju da bude i lijepa država.
Stariti u državi u kojoj ni mladi ne žive dostojanstveno.
Stariti u državi koja ubija i svoju mladost, a kamoli svoje starce.
Stariti u državi u kojoj su „elite“ (hahaha, elite!) osigurale i svoju čukununučad na račun naše djece koja se lomataju po svijetu stičući znanje koje ovi ovdje neće da priznaju jer bi tako priznali svoje neznanje i nesposobnost. Ja nemam ništa drugo nego prezir, svoj starački prezir, za njihov politički podmladak, koji se već sada ponaša kako su im nacrtali njihovi ograničeni i u korupciju ogrezli roditelji.
Jadna li je mladost koja nije barem okušala slast pobune protiv nametanja vrijednosti što su strane mladom savremenom svijetu koji umije kritički misliti o svemu.
Stariti u Bosni…
Stariti treba kao Jovan Divjak. Jučer nas je ostavio. Vojnik koji je jednom ratovao, koji se našao „na pravoj strani istorije“. Ali je shvatio i drugim prenosio koliko su ratovi svake vrste nepotrebni i pogubni, a koliko nam je nasušno potrebno obrazovanje da nam svima bude bolje, eda bi jednom, u eventualnoj budućnosti koju mi starci nećemo dočekati, neki drugi ljudi mogli imati dostojanstvenu starost, ispunjenu mudrošću radovanja svakom danu, suncu, cvijeću, trenu – Zenu – a ne strahom od svakog narednog dana. Sad već i svakog narednog sata.