Bejzbol palica dječaka s Grbavice

Trpno stanje

U maju 1992. godine moja sestra, njeno dvoje djece od sedam i osam godina i ja sjurile smo s petog sprata nebodera na Grbavici sa dvije kese hrane i dječijeg rublja, uletjele u sestrin „marutti“ i kroz nekoliko raznih barikada stigle u kuću mojih roditelja iznad Pionirske doline.

Prethodnog mjeseca sestra je u turnusima odlazila na posao medicinske sestre u bolnici Koševo; na barikadi kod Vrbanja mosta puštali su je s Grbavice i na Grbavicu ljudi s crnim fantomkama preko glave, a ja sam čuvala djecu i gledala kroz prozor kako se neka dobro uvježbana vojska s bijelim trakama oko ruke šunja oko zgrada dok se srca hiljada grbavičkih stanovnika lede od straha. Već su prvi projektili prethodnih dana prolijetali kroz sumrak, već je u obližnjoj zgradi u glavu gelerom granate pogođen trogodišnji Denaj dok je sjedio na tuti (izvukao se, živ je i zdrav u Austriji!), već je u našem neboderu dva dana ranije ranjen mladi Fazlagić, a mi više nismo imali šta čekati: sestri je jedan sa crnom fantomkom rekao da se kupi i da bježi s Grbavice kud zna jer „ima pogrešno ime“.

U stanu smo ostavili sve, čak i spremljen ručak.

No, ovaj uvod usmjeren je samo na jednu stvar iz tog stana: bejzbol palicu. Naime, dječakov otac Ahmed Č., koji je krajem te iste godine ubijen snajperskim hicem u Azićima, sa svog ko zna kojeg putovanja po Americi (tamo je imao tetka) donio je na poklon svome malom sinu bejzbol palicu. Na zidu iznad njegovog kreveta montirao je dva metalna držača i tu pričvrstio palicu. Pošto je dječak još bio mali, palica je čekala svoje trenutke slave kad Mirza Č. poraste i postane slavni bejzbol igrač – ko zna, budućnost je nepoznata kao i putevi Božiji…

Sad munjevito u vremenskoj mašini jurimo u današnje vrijeme: 28 godina prošlo je kao tren od toga dana, a u tom trenu od 28 godina desio se beskrajno dugi kataklizmički potres u našim životima i u životu jedne dobre i nesretne zemlje…

Sjedim za kompjuterom i čitam dokumente o logorima na području Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine. To su sve sudski provjerene činjenice, imena i prezimena žrtava i počinitelja, taksativno nabrojana mjesta zatočenja, radnje, oruđa, oružja, oblici torture nad zatočenim pripadnicima svih nacija, izvori s raznih strana, kao i presude za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, silovanja i premlaćivanja koje su donijeli međunarodni i domaći sudovi… Meni za oko zapinje jedan podatak:

I odjednom se sjetim nečega što sam, eto, godinama držala negdje u glavi, možda potiskivala jer nosi nemjerljiv užas saznanja – kako je nekolicini nas pisaca u opkoljenom Sarajevu jedan strani novinar došao zbog intervjua (ne mogu se sjetiti koji) i da je pričao o „nekakvom Goranu Jelisiću“ koji zatočenike Bošnjake i Hrvate ubija tako što ih mlatne bejzbol palicom i smrska im glavu…

Prestala sam disati. Osjećam kako mi se jeza spušta niz leđa. I onda počinjem povezivati priču.

U sestrin stan se, po pričama grbavičkih komšija koji su sve vrijeme bili tu, odmah nakon našeg bijega s Grbavice uselio jedan čovjek, bio je u maskirnoj uniformi, tu je boravio sam, niko mu nije dolazio, odlazio je na dugo pa se vraćao – i to je bilo to. Nisu znali njegovo ime.

Je li bejzbol palica Ahmeda Č. sa Grbavice, koji je čekao da njegov sin malo poraste pa da ga podučava bejzbolu, a koji je poginuo od snajperskog hica u oktobru 1992. godine, ubijala zatočenike logora u Brčkom?

Je li ta bejzbol palica, takoreći američke nacionalnosti, s očinskom ljubavlju donesena na dar dječaku Mirzi Č. iz Sarajeva, bila oruđe da se smrskaju glave brčanskih logoraša?

Ne znam. Dopišite sami.

Ali znam ime i prezime čovjeka koji je te glave razbijao bejzbol palicom. Njegovo ime je Goran Jelisić.

Trpno stanje