Bejzbol palica dječaka s Grbavice

Trpno stanje

U maju 1992. godine moja sestra, njeno dvoje djece od sedam i osam godina i ja sjurile smo s petog sprata nebodera na Grbavici sa dvije kese hrane i dječijeg rublja, uletjele u sestrin „marutti“ i kroz nekoliko raznih barikada stigle u kuću mojih roditelja iznad Pionirske doline.

Prethodnog mjeseca sestra je u turnusima odlazila na posao medicinske sestre u bolnici Koševo; na barikadi kod Vrbanja mosta puštali su je s Grbavice i na Grbavicu ljudi s crnim fantomkama preko glave, a ja sam čuvala djecu i gledala kroz prozor kako se neka dobro uvježbana vojska s bijelim trakama oko ruke šunja oko zgrada dok se srca hiljada grbavičkih stanovnika lede od straha. Već su prvi projektili prethodnih dana prolijetali kroz sumrak, već je u obližnjoj zgradi u glavu gelerom granate pogođen trogodišnji Denaj dok je sjedio na tuti (izvukao se, živ je i zdrav u Austriji!), već je u našem neboderu dva dana ranije ranjen mladi Fazlagić, a mi više nismo imali šta čekati: sestri je jedan sa crnom fantomkom rekao da se kupi i da bježi s Grbavice kud zna jer „ima pogrešno ime“.

U stanu smo ostavili sve, čak i spremljen ručak.

No, ovaj uvod usmjeren je samo na jednu stvar iz tog stana: bejzbol palicu. Naime, dječakov otac Ahmed Č., koji je krajem te iste godine ubijen snajperskim hicem u Azićima, sa svog ko zna kojeg putovanja po Americi (tamo je imao tetka) donio je na poklon svome malom sinu bejzbol palicu. Na zidu iznad njegovog kreveta montirao je dva metalna držača i tu pričvrstio palicu. Pošto je dječak još bio mali, palica je čekala svoje trenutke slave kad Mirza Č. poraste i postane slavni bejzbol igrač – ko zna, budućnost je nepoznata kao i putevi Božiji…

Sad munjevito u vremenskoj mašini jurimo u današnje vrijeme: 28 godina prošlo je kao tren od toga dana, a u tom trenu od 28 godina desio se beskrajno dugi kataklizmički potres u našim životima i u životu jedne dobre i nesretne zemlje…

Sjedim za kompjuterom i čitam dokumente o logorima na području Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine. To su sve sudski provjerene činjenice, imena i prezimena žrtava i počinitelja, taksativno nabrojana mjesta zatočenja, radnje, oruđa, oružja, oblici torture nad zatočenim pripadnicima svih nacija, izvori s raznih strana, kao i presude za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, silovanja i premlaćivanja koje su donijeli međunarodni i domaći sudovi… Meni za oko zapinje jedan podatak:

„(…) u zatočavanju su učestvovali i pripadnici srpske Teritorijalne odbrane (TO), te paravojnih formacija iz Bijeljine, Brčkog i Srbije (…) Za vrijeme boravka u ovom objektu zatočenici su bili izloženi fizičkom zlostavljanju, koje je vršeno različitim predmetima: puškama, metalnim šipkama, bejzbol palicama, metalnim lancima, pendrecima i nogama stolica. Goran Jelisić je u SJB postrojavao zatočenike pred srpskom zastavom i tjerao ih je da pjevaju srpske pjesme.“

I odjednom se sjetim nečega što sam, eto, godinama držala negdje u glavi, možda potiskivala jer nosi nemjerljiv užas saznanja – kako je nekolicini nas pisaca u opkoljenom Sarajevu jedan strani novinar došao zbog intervjua (ne mogu se sjetiti koji) i da je pričao o „nekakvom Goranu Jelisiću“ koji zatočenike Bošnjake i Hrvate ubija tako što ih mlatne bejzbol palicom i smrska im glavu…

Prestala sam disati. Osjećam kako mi se jeza spušta niz leđa. I onda počinjem povezivati priču.

U sestrin stan se, po pričama grbavičkih komšija koji su sve vrijeme bili tu, odmah nakon našeg bijega s Grbavice uselio jedan čovjek, bio je u maskirnoj uniformi, tu je boravio sam, niko mu nije dolazio, odlazio je na dugo pa se vraćao – i to je bilo to. Nisu znali njegovo ime.

Je li bejzbol palica Ahmeda Č. sa Grbavice, koji je čekao da njegov sin malo poraste pa da ga podučava bejzbolu, a koji je poginuo od snajperskog hica u oktobru 1992. godine, ubijala zatočenike logora u Brčkom?

Je li ta bejzbol palica, takoreći američke nacionalnosti, s očinskom ljubavlju donesena na dar dječaku Mirzi Č. iz Sarajeva, bila oruđe da se smrskaju glave brčanskih logoraša?

Ne znam. Dopišite sami.

Ali znam ime i prezime čovjeka koji je te glave razbijao bejzbol palicom. Njegovo ime je Goran Jelisić.

„Pravosnažnom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Goran Jelisić proglašen je krivim za zločine koje je počinio na području opštine Brčko u logoru Luka i Policijskoj stanici (SJB), a koji uključuju ubistva 13 ljudi, prebijanje zatočenika i pljačku privatne imovine, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 40 (četrdeset) godina.“

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo
Duraković: Dijaspora
Duraković: Tri gracije
Duraković: Markovi konaci
Duraković: Pazi šta želiš
Duraković: Svako svoje farba
Duraković: Dubravka