Duraković: Stariti u Bosni, četvrti dio

Trpno stanje

Marini Trumić u spomen

Kad je moja Marina T. umrla, bila je ušla u 72. godinu. Izgledala je kao feš gospođa u pedesetim; uvijek skladno obučena i fino, muškarci bi rekli „damski“ distancirana prema ljudima, stvarima i pojavama. Jer sedamdesete godine donijele su joj vještinu lake konverzacije i saznanje da nam za radost ostaje još sasvim malo, pokoji smijeh i pokoje vino, među grabežljivcima i birokratima, među patrijarhalnim osudama i piscima koji nas nisu čitali… Pisala je pjesme, prevodila s poljskog, priređivala intervjue i putopise sa dalekih i bliskih putovanja – i znala biti prijateljica.

„Starost je odvratna“, rekla je jednom u većem društvu, i ne misleći o težini te izjave, jer smo se radovale što ćemo još barem desetak-petnaest godina zajedno pisati, razmjenjivati recepte za život i priključenija, piti vino, komentarisati muškarce i njihovu okolinu, uživati u druženju i prevođenju, sanjati kako nam se djeca iz bijelog svijeta vraćaju sretna i uspješna, a mi po moru ludujemo kao prpošna starica iz veličanstvene pjesme Jenny Joseph „Opomena“.

Kad budem stara, oblačit ću se u ljubičasto
s crvenim šeširom, što ne ide skupa i ne pristaje mi,
i trošit ću mirovinu na konjak i ljetne rukavice
i satenske sandale, a doma ću reći da nemamo para za maslac.

Trudila se u tom smislu – ali ju je starost stalno demantovala. Starost oko nje, ne u njoj. Njegovala je muža dugo godina. Bila je to lijepa, duga i teška ljubav, kao i sve prave, starinske ljubavi koje nam budu podarene da ih doživimo – i preživimo. Bio je petnaest godina stariji od nje i sav na sebe usmjeren, šarmantan i razmažen, prepuštajući se brizi drugih i bez misli o svakodnevnim realijama koje valja poštovati – jer za realije postoje drugi. A nju je to bacalo u očaj: kako sebi dozvoliti da se drugi o tebi brinu i tobom se bave? I skončala je trčeći u bolnicu jer joj je javio da mu nešto donese, sad, odmah, a ona kao curica potrčala preko ulice da mu to nešto odnese.

Osamnaest godina razlike između nas nije bilo ništa. Ja sam, u stvari, bila starija od nje: realna, konkretna, sa seljačkim genom za preživljavanje u ratu i miru, sa manje nerealnih životnih ciljeva i s više želje za mirnom kućom i dosadnom starošću. Ona – u mladosti luda i strastvena, jurila je za svojim željama i za svojim ljubavima sve dok ne bi udarila u neki ili nečiji zid –  a onda se smirivala, nakratko, želeći čak i u sedamdesetoj godini još samo jedno: da se u nekoga zaljubi „onako ludo, kao u mladosti“.

Umrla je, naravno, iznenada, jer nipošto nije bila za umiranja – naprotiv! Kao grom iz vedra neba stigao ju je iz podzemne garaže trgovačkog centra automobil koji ju je udario… „Malo“, rekla mi je javivši se iz bolnice. „Malo“, tek toliko da joj povrijedi nogu i u njoj probudi embolus, koji joj je u roku od nekoliko dana stigao do pluća i usmrtio je. U bolnici Koševo niko nije ni pretpostavio da bi njena slomljena noga mogla izazvati problem – i ko bi se bavio nekom starom pjesnikinjom koja se žali da joj i pored „lake povrede“ nikako nije dobro? Naša R. i ja otišle smo u njen stan da nađemo i odnesemo joj pidžamu ili spavaćicu. Sve smo prevrnule, ali našle smo samo jednu preslatku svilenu bebi dol pidžamicu – Marini su se gadile babaste pidžame od flanela i vrećaste parhetne spavaćice koje svaka čestita žena drži u pripremi „za nedobog“. Jer nas su majke učile da žena uvijek mora biti spremna – ne za ljubav ili kakvu veselu avanturu, nego za bolest i smrt.

Ove godine napunilo se deset godina otkako je posljednji put zrak ovoga svijeta udahnula Marina Trumić. Otputovala je u daljine koje nas tek čekaju. A mi, Marinini, otići ćemo u dubokoj mladosti, u zemlji koja će se pobrinuti za svoje poštovane starice, koja će nam penzije povećati toliko da nećemo znati šta s parama, u kojoj ćemo veselo trošiti pare samo na luksuz i na putovanja. Zar ne?

Trpno stanje