Trpno stanje
Jutros pretražujem kompjuter da bih jednoj profesorici na Pedagoškom fakultetu u Bihaću poslala svoje bajke, pjesme i priče namijenjene djeci i mladima. Uživam u tim tekstovima, znam koliko su moje stvaralačke energije odnijeli sa sobom, velim baš je dobro što ima toliko dobrih namjera i starinskih poruka i pouka o životu koje isijavaju iz tih tekstova: tu su ljudska dobrota, ljubaznost, velike geste „malih“ ljudi, pažnja prema drugima, posebno prema starijim ljudima, slabijim, nemoćnim, djeci, borba dobra i zla gdje, naravno, pobjeđuje dobro, fini kućni odgoj, a posebno pristojan odnos dječaka prema djevojčicama, itd, itd….
Napravim pauzu da protegnem bolne kosti i, zadovoljna što se ipak u ovom zatvoru može napisati i pročitati i nešto pozitivno i dobronamjerno, bacim pogled na portale: ko nas je to jutros usrećio iz tri glavna grada tri nacionalističke utvrde? Ko nam je u starosti osigurao svako dobro iz PIO/MIO? Ko će nam s ružama na vrata dostaviti računčiće za plinček, strujku, stanarinicu, vodicu? Ko će nas danas umjesto sunca ogrijati s TV ekrana? Koliko će duša danas odlepršati na krilima korone?… I na portalu Prometej.ba nađem tekst Nikoline Todorović „O još jednoj rutinskoj praksi: Seksualna uznemiravanja i nasilje u sarajevskim tramvajima“. I osupnem se, stresem, zagrcnem se od informacija i mentalnih slika koje sam i sama skupila u ovih skoro 65 godina prijeratnog, ratnog i poratnog života u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, u Jugoslaviji, na Balkanu – jer svugdje, preko cijelog Balkana, i šire, vozi nas taj razdrndani sarajevski tramvaj iz Nikolininog teksta, a u njemu se gura, smrdi, psuje, plače i stiska nepovlaštena klasa – klasa putnika u vozilima javnog transporta, kojim se ne voze ni naši usrećitelji ni njihove kćeri.
„Kao i mnogi/e od nas: bezbroj puta sam žurila da stignem na posljednji ponoćni sarajevski tramvaj, pritiskala staklo u nesnosnim i dehumanizirajućim gužvama preko dana, gušila se od sparine, svađala se sa onima koji/e ne daju otvoriti prozor zbog promaje, brojala stanice do kuće, dizala se starijima ili, priznajem, ponekad iscrpljena i preumorna, grčevito čuvala svoje mjesto tako što bih glavu prilijepila uz staklo. Obeshrabreno sam padala u očaj kada nestane struje, a ja žurim na ispit.“
Tako Nikolina počinje tekst uvodeći nas u temu za koju bi neki idiot rekao kako je u ovakvim povijesnim i sudbonosnim trenucima za Bosnu i Hercegovinu nevažna i neaktuelna, jer koga zaboli ćošak za takve sitnice? A u stvari Nikolina nas uvodi u pravu, tešku, duboku temu o nama; u sliku iz života tzv. običnih ljudi, i preciznije mladih žena, koje jedva preživljavaju akcije ovih usrećitelje odozgo radeći sa fakultetskom diplomom za nekog usrećitelja nižeg ranga – a onda im se neki perverznjak, starac ili mladac neiživljenih seksualnih nagona popiša u ono malo dana kad negdje krenu tramvajem ili autobusom.
„… A onda sam shvatila da je to nečija ruka. Istina, prvo sam pomislila da me neko namjerava pokrasti, a onda sam shvatila da je to odvratno trljanje. Stariji muškarac koji je sjedio iza mene dodirivao me (…) Ne sjećam se, kažem, kada sam se u životu osjećala bespomoćnije i lošije. Neopisiv osjećaj stida imam i sada dok pišem o tome. A tada sam stvarno poželjela propasti u zemlju.“
Pazite, Nikolina govori o POLUPRAZNOM tramvaju. Zamislite kako bi sve to izgledalo da se zatekla u onom predkoronskom sarajevskom tramvaju od prije nekoliko godina, gdje se našla Tijana Okić, koja je o istom ovom iskustvu – kojem su svjedočili čak njena majka i momak – objavila post na FB.
„…danas, vozeći se u tramvaju negdje oko Pofalića opet se na mene prislonio i naslonio onaj trljač (froter) kojeg sam već spominjala na fb, a koji hoda okolo i zadovoljava se po tramvajima kada je gužva trljajući svoje spolovilo o žene, djevojke i djevojčice. Prije nekoliko godina sam istom tom liku zvala policiju na Skenderiji kada se trljao o djevojčicu koja je mogla imati najviše 11 godina. Opet on i opet ja.“
Nikolina reaguje ovako:
„U trenutku kada sam shvatila šta se dešava, skočila sam i započela raspravu. Branila sam se žustro, preglasno, govorila sam i nabrajala bez trena predaha. Muškarac je samo šutio. Okrenuo glavu prema prozoru i pravio se da se ne obraćam njemu. Onda sam mu prišla i izravno mu se obratila, na šta je nakon nekoliko trenutaka počeo da ponavlja: Smiri se, kćeri, pa ne bih ja to nikada… Pa ja tebe gledam k'o svoju kćer… Da je bilo šta drugo rekao, mislim da bi me manje pogodilo.“
Zna prljavi stari perverznjak šta treba reći da se poluprazni tramvaj na njega sažali. Zna. Da je bilo šta drugo rekao, mladu ženu bi manje pogodilo.
Tijana Okić postupa mnogo odlučnije, vjerovatno zato što je u društvu majke i momka, vadi mobitel i zove policiju – i uspijeva predatora odvući u policijsku stanicu preko puta studentskog kampusa:
„Uto prolazi neka žena koja mašući kažiprstom viče da sam ja u pravu i da ga i ona poznaje iz tramvaja i da on to non stop radi. I tako ostadoh ja nekih sat vremena. Nakon nekog vremena izlazi inspektor da me pita imam li ja ikakav FIZIČKI dokaz za to? Pa reko gospodine i ja i vi znamo da nemam. Jedino da provjerite njegove gaće i ima li tamo ikakvih fizičkih dokaza. Kako da vam dokažem da se trljao o mene u sredstvu javnog prijevoza u trenutku kada je unutra bila gužva i da to tako stalno radi?“
Sada dolazi najvažniji dio Tijaninog posta:
„Naravno, dok smo i jedno i drugo (dakle i taj majmun i ja) čekali da uzmu izjave, njemu je neki lik koji radi u policiji u prolazu rekao (pozdravivši ga kao jarana) da zove ako mu šta treba. Na šta su moja mama i moj partner reagirali i fino rekli da i to treba da uđe u zapisnik i onda sam i ja pošizila malo, jer zamislite osjećaj: prijavljuješ seksualnog manijaka koji se trlja o djevojčice i žene, a tamo mu pajdo u policiji veli da ga zove ako šta treba.“
Pročitavši Tijanin post sjetila sam se vlastite priče. Baš te godine, 2016, kad Tijana piše o tom perverznjaku, negdje u julu povela sam svoju devetogodišnju kćer da u policiji pokupimo nove pasoše (dijete lično mora da digne svoj pasoš). Red je bio kilometarski; pred samim ulazom to više i nije bio red – to je bila uzbibana masa stisnutih tijela djece, žena i muškaraca – jer nije bilo drugog načina da uđete kao čovjek i pokupite dokumente. Dijasporci su se gurali isto kao i mi domaća stoka, samo što su oni govorili: „Ovo ima samo kod vas u Bosni! Fuj!“ i nastavljali da guraju jedni druge pod rebra i u bubrege. Moja djevojčica je bila ispred mene, ograđena mojim rukama jedva je disala, ja sam šaptala „Brzo će ovo, samo još malo…“ Doviknula sam policajcu koji je „tudan samo nanišo“ i ušao u stanicu na vrata ispod ulaza gdje smo siktali i dahtali, da pobogu naprave red, na šta je on hladno rekao: „Nismo mi zaduženi za red izvan stanice, sami napravite red!“ i nestao.
U jednom trenutku osjetila sam kako se moja mala kćer migolji, kao da se sklanja i uvlači u mene, i sa svoje lijeve strane ugledala sam bezubog starca polusklopljenih očiju kako se trlja o njen bok i stenje. Digla sam ruku i odgurnula ga koliko sam mogla. Isto se ponovilo u narednih par minuta. Okrenula sam se prema njemu i glasno rekla: „Odmaknite se od mog djeteta!“ On se kao malo pomaknuo, ali u stvari i nije imao gdje: ljudi oko nas ni trepnuli nisu. Rukom sam ga ponovo snažno odgurnula od djeteta i viknula: „Skloni se od djeteta, kretenu!“, uzela je za ruku i ni sama ne znam kako sam iz te smrdljive mase tijela izašla s njom na ulicu. Dijete je zaplakalo ne znajući šta se upravo dogodilo; obje smo zajapurene i neobavljena posla otišle kući.
Ostavila sam je u stanu i vratila se pred policijsku stanicu. Taj starkelja još je stajao u redu, ovaj put zalijepljen za neku mladu ženu. Otišla sam na ona vrata gdje je nestao onaj policajac i zatražila da govorim sa šefom policije. Nisu me odveli njemu; na hodniku se pojavio neki policajac, ne znam je li bio šef, nije se predstavio. Ja sam se predstavila i rekla da policija treba da napravi red pred pasoškim odjeljenjem i da se tamo neki manijak trlja o djevojčice i žene. Podigao je obrve i rekao: „Gospođo, opišite mi kako se to lice trljalo o vaše dijete“.
„Da je bilo šta drugo rekao, mislim da bi me manje pogodilo“.
U tom trenu je pored nas prošao jedna policajac i dobacio: „Ma znamo mi njega, blizu stanuje, svaki dan je ovdje.“ I izgovorio je njegovo ime, koje nisam zapamtila jer sam bila toliko užasnuta njihovom reakcijom da moj mozak više nije mogao primiti ni jednu informaciju.
„Da je bilo šta drugo rekao, mislim da bi me manje pogodilo“
Pogledala sam u oči tih policajaca, u njihov podsmješljivi izraz lica, u njihovo duboko nerazumijevanje užasa jedne majke koja je prepoznala i spoznala šta je seksualno uznemiravanje djeteta, izašla iz policijske stanice i krenula niz ulicu s nemoćnim suzama bijesa i poniženja…
Nikolina svoj tekst zaključuje ovako:
„A to je ono što seksualno uznemiravanje u javnim prijevozima zaista čini ženama: stavlja ih u najranjiviju i najdehumaniziraniju situaciju. Žene, naime, osjećaju nevjerovatno poniženje. Najprije, pretrpjele su uzemiravanje, žrtve su neželjenih dodirivanja. Potom, sve se to odvija u javnom prostoru, na mjestu prepunom ljudi, i to čini da se osjećamo dodatno posramljenim. Zbog toga se nerijetko dešava i to da žene žrtve seksualnih nasilnika i manijaka u javnim prijevozima jednostavno zanijeme i smrznu se. Izostanak reakcije zapravo jeste jedan oblik reakcije na seksualno uznemiravanje.“
A Tijana poručuje:
„I onda se policajci i svi čudimo kada ga niko drugi ne prijavljuje. Ja jesam, a vjerujem da ima još mnogo žena u Sarajevu koje ga jako dobro poznaju, ali ne poduzimaju ništa – jer dokaži da se trljao o tebe u tramvaju? Ovakav citizen's arrest teško da će se ponoviti. Ništa bez narodnoga feminističkog suda.“