Trpno stanje
Mapiranje grada
Uspomeni na Zdravka Grebu
Već danima me boli glava. Stižem iz velike tišine sna i u glavu me udare zvuci koje inače ne primjećujem: automobili i njihovi glasni, bahati vozači koji se u dvorištu ispod moje zgrade parkiraju i dovikuju kao da je njihovo i dvorište, i kvart, i ovaj grad. I država. Pa u stvari i jeste: oni su službenici i službenice u Parlamentarnoj skupštini BiH, koji stižu na svoj birokratski posao i koji nezakonito i bahato svoje automobile parkiraju u zoni starih austrijskih zgrada koje su zaštićeno urbanističko dobro grada i države. Stanari im dovikuju da se tu ne mogu parkirati, a oni im nadmeno uzvraćaju da će parkirati gdje oni hoće i šta im ko može. I stvarno, niko im ništa ne može: država može i propasti, ali birokratija će preživjeti svaki politički sistem. Pa budimo iskreni: i cijela Evropska unija, čak i Ujedinjene nacije – pretvorili su se u mastodontsko čudovište sklepano od besmislenog prevrtanja papira i lagodnog života tog neuništivog staleža kojem ni jedan rat ne može ništa. Pa i revolucije su skončavale uzaludnom borbom protiv okoštalih administrativnih sistema koji su ih trebali provoditi u stvarnosti a ne na papiru.
A onda se počnem sjećati – ko će ako neće pjesnikinja? – zvukova i tišina moga grada mjerenih samo srcem, koje još, blesavo i zaneseno, starinski odmjerava i broji drage korake kojim se približavaju ili udaljavaju dragi ljudi, kao i strašne i drage uspomene na jedan život, koji prolazi tako kao da se jedna vrata otvore a druga zatvore – tek zen tren.
Naša porodična kuća nalazila se u predgrađu, odmah iznad Pionirske doline, parka za djecu i malog zoološkog vrta. Noću bi me budili krici usamljenog medvjeda, ili bolesnoga lava, ili majmuna Ćire kojem su idioti davali cigarete da puši dok su se oni valjali od smijeha, a ja izglasa plakala jer je kašljucao ko mršavo djetešce. Pisak prelijepih paunova bio je posebno glasan. I hrzanje bolesnih ostarjelih konja koje su na neuglednom ograđenom kraju parka dovodili i klali da bi njima hranili druge životinje. I ljubavni zov tetrijeba iz kaveza za ptice. Preko dana veseli usklici djece koja se ljuljaju, igraju, pjevaju i žive, a preko noći životinjski pozivi u pomoć koje su mogla čuti samo preosjetljiva uplakana djeca čiji je plač rijetko ko čuo.
A onda su 1992. godine nestali zvukovi Pionirske doline. Nastala je samrtna tišina, samrtno proljeće Sarajeva: zamrli su dječiji glasovi, ugasili se i životinjski. Životinje su poumirale od žeđi i gladi, kao i mnogi stanovnici Sarajeva. U opsadi grada ubijeno je stotine i stotine djece.
Opet hrlim u djetinjstvo: negdje s jeseni, kad su počinjale duge sarajevske kiše, zvuk tramvaja stizao je do naše kuće. Nana bi rekla: „Padaće kiša, tramvaj se čuje čak dovde“. Nana je, kao i mi, i bezbrojni drugi, u Sarajevo doselila 1960-ih, prateći porodicu svoje kćeri, moje majke. Mrzila je selidbu u grad jer ju je to podsjećalo da je tokom Drugog svjetskog rata u Sarajevu bila u izbjeglištvu: tu joj je pod ruševinama izbjegličke barake ostala i trogodišnja kćer, kojoj je dala ime Sarajka. U bombardovanju Sarajeva 1943. godine (zvuci rata, zvuci rata!) nije stigla da je izvuče iz drvene barake zajedno sa još četiri svoje curice uzrasta od šest do 14 godina. Dedo je, kao i mnogi muškarci, „nestao u stoljeću“ 1941. godine.
A onda je 1992. godine zamro zvuk tramvaja u Sarajevu. Počela je opsada grada. Snage bosanskih Srba i Srba vikendaša preko Drine zaposjele su brda oko Sarajeva (što nije bilo teško jer Sarajevo leži u kotlini – meni je uvijek izgledalo kao malo vode na dlanu)… Svi svjetski mediji prenijeli su slike izgorjelog tramvaja 2. maja 1992. godine. Zvuci užasa iz našeg su se života prenijeli u direktan prenos postapokaliptičnog užasa u kojem smo od toga dana živjeli više od tri godine. Jutro 3. maja, nakon što su nam na rukama izdahnule naše ranjene kolege i poznanici u Domu mladih na Skenderiji, osvanulo je sunčano, plavo – i bez ijednog zvuka. Gromoglasna tišina smrti koja čeka smjestila se u naša ranjena srca. Nas petnaestak, između ostalih moji Lidija i Zdravko Grebo, zadesili smo se u Domu mladih. Te noći, čini mi se, odživjeli smo unaprijed sve ono što nas je poslije čekalo i dočekalo u Sarajevu.
Studirala sam jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. Između 1976. i 1980. ispite sam spremala u čitaonici Biblioteke u sarajevskoj Vijećnici. Vedri zvuci studentskih glasova. Lijepi trenuci tišine ukradenih zagrljaja i obećanje ljepše budućnosti. Antička književnost izmiješana sa savremenim romanima poput onih Danila Kiša ili Meše Selimovića činili su naš, uskoro srušeni svijet. Do tada je naš život tekao kao i život svih studenata na svijetu: glad za znanjem i glad za ljubavlju – šta nam je drugo bilo potrebno?
A onda su u avgustu 1992. godine srpski projektili sa brda oko Sarajeva zagrmili, zaglušili svijet, zatutnjali – i Vijećnica se našla u plamenu. Knjige i njihove riječi, junaci, događaji, ideje, letjeli su nebom iznad Sarajeva danima, kao pepelni snijeg izmiješanih romana, pjesama, priča, eseja, starih rukopisa… Pepeo nije pitao kojem narodu pripada autor/autorica ili koga će od njih vatra zahvatiti i odnijeti u vječnu tišinu. Pepeo ne pita. Pepeo šuti. Pitaju oni koji biblioteke pretvaraju u pepeo misleći da su bolji od onih čiju biblioteku spaljuju.
A gdje je tada bila moja duša? Moja se duša vratila u Zemaljski muzej, u godinu 1982, u proljeće kad sam silno zaljubljena i silno mlada sjela s jednim mladićem na klupu ispod japanske trešnje u Botaničkom vrtu, pomislivši da i Svemir vidi koliko ljubim. Muzika nebeskih sfera slagala se s melodijom koju su stvarala naša srca.
Rat nas je rastavio – samo da bi nas zauvijek sastavio 1995. godine u Lidijinom i Zdravkovom stanu, gdje je namjerno začeta naša kćer, željeno dijete ratne buke, bijesa, tišine, ljubavi, poezije – i ponovo, uprkos svemu, otkrivenog smisla života.
A onda, dvadeset šest godina kasnije, s tim ratnim djetetom, s tom čudesnom, po svijetu obrazovanom mladom ženom i njenim prijateljima, nas dvoje, već starci, ove smo godine po drugi put, rame uz rame, šetali centrom našega grada u znak podrške Povorci ponosa za prava pripadnica i pripadnika LGBTI zajednice u BiH, za veće razumijevanje ljudskih prava i demokratije, za svačije pravo da bude ono što izabere ne ugrožavajući ničije pravo da bude ono što izabere…
Negdje iza podne nas nekoliko hiljada prolazimo ispred Alipašine džamije na putu prema Parlamentarnoj skupštini BiH. Dan je sunčan, vruć, plav, pun miline i vedrine, prepun dobrog smijeha i muzike. Zemlja nam je lijepa – ali država nam nije lijepa i treba je popravljati. I svijet treba popravljati. Popravljati, popravljati…
Odjednom, negdje u plavim nebeskim visinama, spajaju se veličanstveni zvuci melodiozne ikindije – podnevne molitve sa džamijske munare (Elhamdulillah rabbil alemin...) i proleterske pjesme koju iz sveg glasa pjeva Povorka ponosa (O bella ciao, o bella ciao… È questo il fiore del partigiano morto per la libertà). U našim srcima taj neobičan i nevjerovatan spoj zvukova izaziva ushit nekakvih sasvim novih „vjernika“ (kako bi se ovo dopalo Zdravku!), a izvan nas bijes „vlasnika“ grada koji bi motkama i batinama LGBTI populaciju i njene zagovornike vratili u njihova četiri zida…
Između ova dva svijeta, između ove dvije melodije, jedne onostrane i druge ovozemaljske, a koje obje, svaka na svoj način, tragaju za smislom života i smrti – leži gromoglasna tišina.
Zvuci i tišine Sarajeva – ne samo toga dana, nego već više od cijelog jednog stoljeća – zvuci su i tišine savremenog svijeta, tako paradoksalnog i tako logičnog istovremeno. Hoće li se ikada sresti i stopiti?
Čekamo zvuke i tišine drugoga poluvremena.