Trpno stanje
Jutros u polupraznom gradu na Pofalićima blokada saobraćaja na raskrsnici: dva policajca zaustavljaju saobraćaj da bi prošla nekakva kolona. Čuju se policijske sirene iz pravca Ilidže, pomislim: evo stiže nam opet neki strani dobronamjerna ili nedobronamjeran, ali u svakom slučaju zakasnio element koji će nas pomiriti tako da sve behara i sve cvjeta i cvijeće miris pruža… Ili možda Dodik ulazi u grad ‘nako, da nas malo nervira, sa svojom svitom pa valja policiji čuvati „štićeno lice“ od „muslimana“ kako posprdno i nekažnjeno zove Bošnjake, pa zbog njega zaustavljaju svijet po raskrsnicama… Pa i ja s nekoliko prisutnih počnem, prava baba kakva već jesam, nabrajati psovke, sve jednu ljepšu od druge.
Kad ono iz daljine već vidim pristižu motori, motori, motori… Trebalo je da ih prođe jedno pedesetak dok nisam shvatila da gledam motoriste: neki imaju majice na kojim piše Srebrenica ili nešto takvo, prozuje brzo, tek uhvatim pokoju zastavu Bosne i Hercegovine, poneku švicarsku, dansku, austrijsku… Sjetim se da je to Moto maraton Srebrenica 2022, bilo je na vijestima jučer: stotine bajkera krenulo je iz Bihaća prema Srebrenici. Jedan od njih, onako robustan (Karabaja!), s neizbježnim tamnim naočalama i u crnoj kožnoj jakni – a svi malo liče na Anđele iz pakla, to jest isto to, samo malo drukčije – izjavio je da na taj način žele odati počast žrtvama genocida u Srebrenici i da se njima narod u Srebrenici svake godine obraduje. I dodaje, nježno i pažljivo, kao da nekoga miluje: „Oni se nama raduju i jednostavno mi ne turiramo, ne ‘gasamo’ motore, nego što tiše uđemo u Srebrenicu“.
E tog trenutka sam se rasplakala i počela mahati tim ostarjelim dječacima. Oni su mi uzvraćali u svom motornom letu, a ja sam onda mahala još; oni su mi odmahivali, a ja sam plakala kao djevojčica. Znam tačno zašto, sve se sabralo: i sutrašnji jedanaesti juli, i ta tuga skorena kao vječita krasta preko nikad zaraslih rana srebreničkih i žepačkih žena, mojih vršnjakinja ili starijih, majki, kćeri, sestara, rodica i djevojaka onih kojih već 27 godina nema, i ti robustni likovi motoristi koje sam sinoć gledala na TV. Njihova imena i prezimena najčešće su bosanska, treba li reći bošnjačka. Najveći broj njih stiže iz brojnih zemalja svijeta, od Novog Zelanda do Slovenije. Oni su, u stvari, razbacana bosanskohercegovačka djeca, bivši dječaci koji su preživjeli pokolje i istrebljenje, a nisu voljno napustili svoj dom, svoju zemlju, sve svoje ubijeno i poharano, nego su bježali s majkama sačuvavši samo živu glavu i izgubivši sve ostalo – samo im je domovina, ili prije ideja domovine, ostala negdje u srcu – i zbog toga dolaze da na svoj način obilježe ono što je obilježilo njih za cijeli život.
Da im ne nabrajam imena: ima po vijestima i novinskim izvještajima.
Jer njih bi hrvatski predsjednik Zoran Milanović, u svom rasističkom i besprimjerno nediplomatskom, histeričnom napadu mržnje sve nazvao Muhamedima.
Onako kao što je Adisa Ahmetovića, agilnog člana njemačkog Bundestaga, rođenog Nijemca s bosanskim korijenima – a ne, recimo Nijemca sa hrvatskim korijenima Juratovića, a i što bi? – zlonamjerno, duboko nepametno nazvao Muhamedom.
Ne Jozo, ne Jovo, nego Muhamed, veli taj neviđeno nepristojan predsjednik jedne države, već otvorena hadezeova perjanica. Koji žali druga Čovića jer je, za razliku od ostalih bh. Hrvata po evropskim institucijama i parlamentima, ostao u Mostaru (siromašak bez igdje ičega!) pa ga duboko žali.
Aferim, predsjedniče jedne europske države. Koja je, očigledno, sada i po vama predziđe kršćanstva. Aferim.