foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Stariti u Bosni, peti dio

Trpno stanje

Kad je moja svekrva napunila 80 godina, nazvala je moja mama da joj čestita, pa joj kaže:

„Eto, da si mi zdrava i sretna, akobogda. A kolko sad imaš godina?“
„Osamdeset, udobarčas“, veli gđa svekrva. „A kolko ti imaš?“
„Sedamdeset“, kaže moja mama.
„Ih, pa ti si curica!“, otpovrne svekrva.

Moja mama prasne u smijeh i nazove me da ispriča ovu anegdotu. Znala je mama da će ta priča jednom stati u moje pisanje. Jednom kad ostarim i sjetim se… U zasjedi iza šezdesete.

U filmu „Ljeto ‘42“ Roberta Mulligana, nekoliko dječaka kojima drmaju pubertet i hormoni, u jednoj sceni iza nekih stijena na plaži vire na opruženo prelijepo tijelo Jennifer O'Neill, u filmu ratne udovice. „Koliko ima godina?“, pita jedan od njih. „Dvadeset pet“, veli drugi. „Uh, pa ona je starka!“, veli petnaestogodišnjak.

Eeeee, da… Kad sam napunila sedamnaest, mislila sam da znam sve, i smatrala sam da su ljudi od trideset i više stari i konzervativni i dosadni i da ih treba sve poslat u penziju… A kako sam vrijedno kao pčelica kupila godinu po godinu, granica slanja u penziju se pomjerala, pomjerala… sve dok i sama nisam otišla u penziju, pomislivši: E, neka vala počne ta starost već jednom! I sjetim se šta sam govorila nekad…

Moja Lamija B. napunila je nedavno četrdeset i veli da je stara, a ja kao i moja mama prasnem u smijeh. Adisa B. zove prije neki dan da pita kako sam i kaže: „Pa vi ste još mladi da budete stari!“ A ja se ko curica od nje starija cijelih dvadeset dvije godine zakikoćem od zadovoljstva.

Doista, kada čovjek počinje stariti? I specifično, kada žena počinje stariti? A ne govorim samo o fizici. Koja nas izdaje više, bolje i stalnije i od ove države – a zna se koliko nas je država do sada izdala.

Stariti počnemo kad kraj kreveta ostavimo vodu i kutijice s lijekovima. Kad se probudimo u pet i zaškripimo kostima koje žele da leže, ali duša se razbudila i hoće na posao – ali posla više nema.

Tužni su starci sa platnenim cekerima koji u šest ujutro sjede po tramvajima. Kuda idu? Zašto tako rano? Kud žure? Idu na pijacu. Šest ujutro za njih nije rano, oni su već sve poradili, kafu popili, sudiće oprali i na pijacu krenuli. Ne žure nigdje više, ali žele biti korisni pa krenu u potragu za nečim za čim tragaju njihova djeca, unuci, prijatelji – da ih obraduju.

Muškarci između šezdesete i sedamdesete smatraju se ljudima u punoj snazi, čak i ukoliko su svoje tijelo već izmaltretirali duhanom, ićem i pićem, ukoliko su popustili svojim hedonističkim nagonima (a koji nije?) pa zapustili stomake i naprosto prestali misliti o odjeći koju nose u javnosti, posebno ljeti, jer misle prije svega na vlastitu udobnost i vjeruju da su još privlačni baš takvi kakvi jesu jer su pametni, iskusni, šarmantni, obrazovani i samosvjesni, novčano osigurani.

Žene, međutim, između šezdesete i sedamdesete, jednako ili i više od svojih vršnjaka pametne, iskusne, šarmantne, obrazovane i samosvjesne, novčano osigurane, ni u snu ne smiju, privatno ili u javnosti, izgledati kao njihovi vršnjaci – inače će biti izvrgnute poruzi i podsmijehu, linču javnosti, čak i drugih žena…

Moji prijatelji, gospoda iznad sedamdeset, pamte sve filmove do 1980-ih… I danas znaju imena svih glumaca, a imena glumica u najvećem su broju zaboravili: one su bile tek ukras kraj filmskih macho heroja, zvijezde padalice… Osim najvećih – koje niko neće zaboraviti jer su naprosto bile najveće. I najčešće su s ovog svijeta zauvijek otišle mlade i lijepe.

Nekoliko mjeseci prije nego je mama doživjela udar od kojeg se neće oporaviti, na dolasku u njenu zgradu dignem glavu i na trećem spratu ugledam njenu starački bijelu, prebijelu ruku:  dodiruje list sabahčića koji je s ljubavlju pazila… I sjetim se kako mi je desetak godina ranije ispričala da je na prozoru stana direktno preko puta njenog na prozoru ugledala starački bijelu, prebijelu ruku prastarog komšije, kojeg nikad nije ni vidjela jer godinama nije izašao iz stana: ta je ruka pipkala zeleni listić nekakve biljke na prozoru.

O čemu govorimo kad govorimo o starenju?

Mislila sam da ja neću stariti onako kako je starila moja majka. I ima razlike, apsolutno: između moje majke i mene nastao je skok od barem četiri „klasične“ generacije žena na Balkanu: kad sam ja odlučila da iskočim iz patrijarhalnog voza, moje su vršnjakinje već bile nane i bake – ali su ostale na nekoj usputnoj stanici, izgubivši sebe, svoju originalnost, svoju drugačijost – koja im, očigledno, nije ni bila važna kao što je moja meni.

Međutim, fizički aspekt starenja, ta fiziologija, biologija, štagod – to je, nažalost, isto. I ne nadajte se, kao što sam se ja nadala, da ima velike razlike ako ste kosu ofarbale, nokte namazale i upravo od frizera došle, za razliku od moje starice. Gravitacija radi svoj posao mnogo bolje od svih majstora kod kojih idemo!

Mama je po kući hodala u debelim čarapama (dva para; noge su joj uvijek bile ledene), sa debelim starinskim šalom oko bedara („Ubiše me krsta, sine! Ko da sam se sva rasklopila!“), (nećete vjerovati) sa bijelom pelenicom posljednjeg unučeta oko glave kad je zaboli („Neka, bona, pravi pamuk, a nani drago što je sačuvala pelenicu!“), obučena u nekoliko slojeva: prvo joj ujutro bude zima, a kako dan odmiče, počnu klimakterični valunzi pa skida jedan po jedan sloj: prsluk, debeli džemper, bluzu, majicu, dok ne dođe do potkošulje). Pođe na jedno mjesto da uradi nešto određeno, a završi nasred sobe i ne zna kud i zašto je pošla („To mi je najgore, pamet mi je kratka kao kokošija!“).

I ja pođem na jedno mjesto da uradim nešto određeno (npr. da zapišem neku genijalnu misao ili sjajan stih), ali završim nasred sobe mazeći mačku koja mi je presjekla put i oduzela misao. Još, hvala Bogu, nisam u fazi pelenice oko glave… A da ne bih došla u iskušenje, sve sam pelenice svog djeteta bacila! Još ne nosim dva nego jedan par čarapa (a noge su mi sve ledenije!) – ali starinski mamin šal sad je oko mojih bedara, jer me ubiše krsta, ko da sam se sva rasklopila!

Vesna Rajnović piše: „Strah od starosti je strah od nemoći, bolesti, gubitka pamćenja pa u širem smislu i intelektualnog integriteta, tjeskoba pred završetkom vlastitog postojanja i kao takav, duboko je ukorijenjen u svakom čovjeku. No, društvo se pobrinulo da čak ni taj, univerzalan ljudski strah, ne bude ravnomjerno raspoređen podjednakim intenzitetom. U ženama postoji cijela jedna dodatna dimenzija nelagode, muškarcima uglavnom nepoznata. Ona se temelji na kulturološki usvojenom dojmu da je vrijednost žene neraskidivo povezana s njenim dobrim tjelesnim izgledom i mladošću“.

Nema se ovome šta dodati.

Osim onoga što je Boris Smoje, najbolji starac na svitu, koji je volio najbolju staricu na svitu, izjavio:

„Grubo je ostarit. Jedino je grublje ne ostarit“.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo
Duraković: Dijaspora
Duraković: Tri gracije
Duraković: Markovi konaci
Duraković: Pazi šta želiš
Duraković: Svako svoje farba
Duraković: Dubravka