Trpno stanje
„Nikola Koljević bio je moj prijatelj. Kad sam ga vidio na jednoj fotografiji obučenog u smoking, ali s četničkom šubarom na glavi, shvatio sam da je on izdao dvije stvari u koje smo obojica vjerovali: srednju klasu i džez… Jednom je zajedničkom američkom prijatelju, koji je nakon posjete Palama krenuo u Sarajevo da me posjeti, rekao: ‘Pozdravite ga. Zvonko Radeljković je jedan sretan čovjek'“.
Tako nam je prijatelj Zvonimir Radeljković pričao o svom dugogodišnjem predratnom kolegi i prijatelju Nikoli Koljeviću, potpredsjedniku Republike Srpske, koji je nakon krvavog rata i agresije na BiH revolverom sam sebi presudio za ono što je učinio sa svojom SDS-ovskom bratijom. Bio je šekspirolog koji je izdao književnost. Skončao je kao kakav tragičan šekspirovski lik. On nije bio sretan čovjek.
Zvonka sam srela kad sam upisala drugu godinu studija jugoslovenske književnosti i sh/hs jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Upoznao nas je u auli Fakulteta zajednički prijatelj Dragan Hamović, jedan od čudesnih ljudi koji su kao zvijezda padalica prohujali našim životom – umro je 1985. u 37. godini života, ostavivši zlatni trag u našim intelektima i u našim srcima sve dok nas ima. „Ovo je profesor Zvonko Radeljković. The Professor“, rekao mi je Dragan.
The Professor je doista bio sretan čovjek. Svaka uspomena u vezi s njim nosi kvalitet koji mnogi nemaju: znanje, profesionalnost, akribičnost, posvećenost profesorskom poslu i studentima, i – što je nama bilo najvažnije – prijateljsku odanost koja je trajala godinama, sve do njegove nedavne smrti: otišao je praćen svojom Dobrilom, koja ga nije ostavila da bude sam u Haronovoj brodici.
Zvonimir Radeljković nije izdao srednju klasu. Ni džez. Niti prijatelje.
Imao je divnu porodicu, koja je veliku važnost pridavala obrazovanju. Rastao je među knjigama, okružen muzikom i zaštićen svojim znanjem. Bio je sin jedinac kojeg su mazile i pazile baka, teta, majka, žena. I prijatelji.
Izvan fakulteta, na kojem je proveo cijeli svoj radni vijek, Zvonko je ljeta provodio na Mljetu, sa svojim prijateljima iz svih krajeva Jugoslavije, sa svojom Ivankom, koja ga je rano napustila izmučena teškom bolešću, i dvojicom sinova, Nikolom i Ivanom, i sa svojim sarajevskim prijateljima i prijateljicama, od kojih je danas ostalo tek nekoliko njih raštrkanih po svijetu. Plivali su, jeli i pili, zaljubljivali se, vodili duge rasprave o džezu (Zvonko je bio član sarajevskog džez benda još ranih šezdesetih, kad je to bilo ideološki jako sumnjivo i kad su im na probe u jednom od marindvorskih podruma upadali komunistički žbiri i milicajci), o pročitanim knjigama i novim pločama sa Zapada, o prevodima, filozofiji, istoriji, politici… Zvonko je ispit za kapetana brodice položio davnih osamdesetih u Pločama, i na to je bio ponosan – dječački san da bude kapetan se ostvario. The Professor, kapetan brodice iz Sarajeva – ponosni vlasnik kapetanske matrikule!
Amerika mu je bila drugi dom. O angloameričkoj književnosti, koju je strasno volio, ostavio je brojne knjige, eseje, prikaze, kao i prevode koji i danas sijaju u lektirnim izdanjima.
Uz sva njegova interesovanja i ljubavi, volio je i kantri muziku: usred rata je na Radiju Zid, koji je uspješno vodio naš prijatelj Zdravko Grebo, započeo emisiju Country Club: svake srijede puštao je ploče i kasete džeza i kantri muzike – o tome su pisali svjetski novinari: „Profesor amerikanistike u opkoljenom Sarajevu slušaocima pušta kantri i džez!“ To je nama, koji smo ga željno slušali kad je bilo struje, bio dah dalekog, tako dalekog svijeta kojem više nismo pripadali.
Treba ovdje spomenuti jednu jako važnu stvar, koju današnji novi nedorasli šefovi Filozofskog fakulteta ne znaju ili neće da znaju, a trebalo bi upisati zlatnim slovima u istoriju Fakulteta: profesor Zvonimir Radeljković je bio dekan Filozofskog fakulteta u ratu, onda kad je bilo najteže, gotovo nemoguće, kad to nije bila tek zvučna titula za radnu biografiju ili počast, nego teška obaveza da se u životu održi i sačuva ne samo desetkovani profesorski kadar i studenti u ratu željni znanja, nego i sama zgrada i njen fizički opstanak. Čak i ono veliko staro drveće u dvorištu iza Fakulteta The Professor je sačuvao spriječivši „junake“ da ga posijeku, izlože i opustoše sve što se moglo opustošiti.
The Professor je u periodu 2009-2013. godine bio predsjednik PEN Centra u Bosni i Hercegovini, u periodu kad je Centar intenzivno sarađivao sa londonskom kancelarijom Međunarodnog PEN centra, s kojim su započeti važni projekti. Tada je takođe formirana Mreža balkanskih PEN centara, a uspostavljen je veliki međunarodni projekat s organizacijom TRADUKI, mrežom rezidencijalnih boravaka pisaca Jugoistoične Evrope i posebno tzv. Zapadnog Balkana, a koja je, zahvaljujući agilnosti i mudrosti voditeljice projekta Hane Stojić, spisateljice i pisce približila jedne drugima i objavljivanjem prevoda njihovih knjiga sa svih naših jezika na sve naše jezike i na njemački, pružila mogućnost da mnogo bolje upoznamo najbliže susjede, da se time bolje razumijemo i da se čvršće i pametnije povežemo šireći svoje knjige na Evropu.
I pored svih iskušenja na koja je u životu naišao, Zvonimir Radeljković je bio sretan čovjek. A mi smo sretni što smo ga imali, kao oca, kao profesora, kao učitelja, kao prijatelja.