Trpno stanje
Dubravki
Ni zemlje kojom hodih, ni zemljovida, ni plana
Ne ima više. Pa šta? Imamo nas! No, ti mi – gdje smo?
Nama sad valja: rupu crnu prokopat još za dana
Da pristignemo bar sebi, ko kući, sa pjesmom
Rudara husinskih što kroz djetinjstvo nam huji:
Do samog Amsterdama jeka pijuka njihova stiže.
Valja živjeti nigdje. Hobitski uprijet u oluji,
Pa preko Mordora, pa potom Usudu bliže,
Da bismo stali, jednom, pred Tvorca, ko sjeme
Rijetko, što su ga osioni bacali kud im se htjelo,
Ne birajuć ni doba, ni tlo, ni pravo vrijeme.
Tek tren prije nego u vojničko padosmo jelo
Shvatismo čija nas ruka baca kako mu drago
Ko “Začin C” svom jelu, ko “Vegetu” za svoju čorbu!
U kofer, s rubljem, stisnusmo jezik, jedino dušino blago,
I slike roditeljske, i dječje, te krenusmo u borbu
Sa vjetrenjačama što holandski melju zrak. No, bolje
To neg na brata, na prijatelja, cijevi jezika svog ciljati
Na jezik tuđi! Kažu nam: jednaki nismo. Ali od Božje volje
Jednaki jesmo! Ama ne isti! Ko neće to da shvati
Onda će bosanski prsten prodati Gosparu Mraka…
I – čemu onda pričat? Čemu dušom plaćat za strah
I za jad? Pustimo Bosnicu s mirom! U duši mojoj kvaka
22 to je: i u Bosni, i bez nje, srce se mrvi u prah,
U povijest tešku i burnu, od meda, krvi i grijeha…
Umorni Mujo su i Suljo – nit su u zemlji nit na njoj.
Rasprskavamo svi se, od užasa i smijeha!