Kako su osnovani Sarajevski dani poezije

Trpno stanje

Međunarodnu književnu manifestaciju Sarajevski dani (i noći!) poezije zamislili su i prvi organizirali Ahmet Hromadžić i Izet Sarajlić. (Ovo pominjem jer to mnogi, godinama već, pripisuju samo Sarajliću, a on sam je govorio, pa i pisao, da je ideja bila Hromadžićeva.) Sâm sam je organizirao šest godina prije nego sam postao, kao sekretar Podružnice književnika grada Sarajeva, i službeno njen direktor.”

Josip Osti, 2011. godine

Podataka o preciznom datumu osnivanja Sarajevskih dana poezije nema u dostupnoj dokumentaciji, niti sam u državnim arhivama pronašla neku zvaničnu odluku kojom se osniva međunarodni festival poezije. Međutim, imamo li na umu da je 1961. godine Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, da je cijela Jugoslavija bila nova država u usponu, da se izvlačila iz godina rata i gladi, da su privreda i industrija krenule punim zamahom, i da je polugladna i oduševljena omladina na sve strane gradila država za koju smo svi vjerovali da će biti vječna − biva nam sasvim logično da se i Federativna Republika Bosna i Hercegovina polako otvarala svijetu, pa i u književnosti – nije nipošto beznačajno da prvi i jedini književni nobelovac s ovih prostora stiže iz Bosne i Hercegovine!

U studiozno pripremljenom Biltenu Udruženja književnika SR Bosne i Hercegovine, sačinjenom povodom 35. godišnjice Udruženja 1980. godine, Aleksandar Ljiljak kaže kako godine 1957. bosanskohercegovačko udruženje “za razliku od drugih republičkih udruženja i društava književnika (…) još uvijek ne održava literarne veze sa društvima pisaca ili izdavačkim kućama u inostranstvu, niti raspolaže vlastitim sredstvima za putovanje svojih članova u inostranstvo” pa je u tom smislu sačinjen elaborat o uspostavljanju veza “bosanskohercegovačkih književnih časopisa sa književnim publikacijama u ČSSR i Poljskoj”, a odlučeno je da će Udruženje “u dopisu Savezu (književnika Jugoslavije, op. aut.) od 15. 10. 1957. godine blagovremeno i oštro reagovati zbog toga što u zborniku poezije objavljene u SSSR nije objavljen nijedan bosanskohercegovački savremeni pisac, isto kao ni u almanahu objavljenom u NR Kini”.

Dakle, dok susjedi i braća putuju i bivaju prevođeni (kako kaže I. Vojnovič) Tamo Gdje Treba, Bosna i Hercegovina prikraćena je u razmjeni pisaca i književnosti sa zemljama iz svoga dijela svijeta, i inače svijeta, koji je tada tako jednostavno i bez rezerve bio podijeljen na dvije političke sfere – Istok i Zapad. Bosni i Hercegovini u ono vrijeme, sudeći po ovom dopisu Savezu književnika Jugoslavije, nije pripadao čak ni Istok!

Stanje se “popravlja” 1958. godine, kada su pisci iz BiH otišli u SSSR, ČSSR, Bugarsku i (čak!) Francusku. O stanju u književnom životu tih godina govori izjava velikog bh. pjesnika Maka Dizdara u Oslobođenju 11. januara 1959: “Znatan pečat sarajevskoj književnoj atmosferi daju dvije grupe ljudi koji se bave književnosti: književni ignoranti koji uglavnom ništa i ne pišu, i književni diletanti koji i previše pišu. Istinski stvaraoci koji rade u tišini jedva dolaze do riječi. Stanje se, ipak, izgleda, popravlja”.

Godine 1960. Udruženje književnika dostavlja Savezu pisaca “za antologiju savremene jugoslovenske poezije na francuskom jeziku pjesme I. Sarajlića, M. Dizdara i V. Čerkeza”. Istovremeno, Udruženje energično ustaje protiv zapostavljanja bh. pisaca prilikom sastavljanja raznih antologija i alfabetara pisaca. A. Ljiljak u Biltenu navodi pismo Udruženja književnika Izdavačkom preduzeću “Naprijed” u Zagrebu i Uredništvu Antologije jugoslovenske poezije, 19.8.1960. godine:

Današnja praksa je pokazala da sastavljači zbornika ne poznaju dovoljno književna djela pojedinih pisaca koji žive izvan naših velikih kulturnih centara, a takođe i formalno razvrstavanje po literarnim afinitetima odigralo je u tome ne malu ulogu. Tako u mnoge antologije sastavljači ne unose pisce iz BiH, ili ubacuju manje radove rijetkih pojedinaca. S druge strane, u antologije uvrste pojedina slabija književna djela pisaca iz Beograda i Zagreba.

Slavlje vezano za Nobelovu nagradu Ivi Andriću organizovali su Savez književnika Jugoslavije i SANU 9. oktobra 1962. godine, a pozdravno pismo slavljeniku u ime Udruženja književnika BiH (čiji je predsjednika tada bio Meša Selimović) pročitao je mladi pjesnik Duško Trifunović. Ivo Andrić je pozamašan novčani dio svoje nagrade darovao za razvoj biblioteka u Bosni i Hercegovini.

Te 1962. godine zabilježeni su prvi inostrani pisci u našem gradu (pa se ova godina, više simbolično, uzima za početnu godinu Sarajevskih dana poezije). O tome u Biltenu piše: “(…) a u 1962. godini zapažamo brojnija gostovanja stranih pisaca u Sarajevu, (u fusnoti stoji: U Sarajevu su boravili rumunski, sovjetski, austrijski i venecuelanski pisci − njihovih imena nema u dokumentaciji), koji su kao gosti Saveza, pored neprocjenjive koristi međusobnih kontakata, ponekad izazvali finansijske glavobolje Udruženju u realizaciji ovih gostovanja.” Spisak na kraju publikacije Sarajevski dani poezije ‘89 pokazuje da su te 1962. godine u Sarajevu poeziju govorili Dobriša Cesarić, Mak Dizdar, Hamza Humo, Gustav Krklec, Skender Kulenović, Stevan Raičković, Izet Sarajlić, Aco Šopov i Husein Tahmiščić − ali nema nijednoga stranoga imena. Krajem 1962. godine zabilježeno je značajno gostovanje bh. pisaca u Zagrebu pod nazivom Panorama bosanskohercegovačke poezije, “inače pripremano tokom cijele godine – uvodni tekst napisao i izbor izvršio Slavko Leovac, a sa svojim pjesmama zagrebačkoj publici su se predstavili pjesnici Mak Dizdar, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Duško Trifunović i Miodrag Žalica”.

I u ovom periodu kao bitan nedostatak još uvijek se nameće zaključak da Udruženje nije uspjelo iznaći adekvatne i efikasne moduse popularizacije djela bosanskohercegovačke književnosti u inostranstvu na način kako to rade druga republička udruženja – razmjenom pisaca, čvršćim ugovorima u prevođenju djela i sl. (fusnota: U inostranstvu u 1962. godini boravili su M. Dizdar i A. Vuletić u Francuskoj, Izet Sarajlić u Poljskoj i S. Leovac u ČSSR.”

(Bilten, str. 59)

Ne odolijevam još jednoj opaski A. Ljiljka vezanoj za 1963. i 1964. godinu:

Javnim nastupima Udruženje nastoji da opovrgne predubjeđenja o manjoj vrijednosti bosanskohercegovačke književnosti, koja se još uvijek mogu sresti u nekim našim sredinama i časopisima, pa čak i u Savezu koji se bavi selektiranjem djela naše književnosti za prevođenje na strane jezike. Pri tome na površinu izbija veoma značajno obilježje toga odnosa: samosvijest o nesumnjivoj vrijednosti bosanskohercegovačke književnosti, saznanje o njenoj, i po kvaliteti, integralnoj pripadnosti sa ostalim književnostima naših naroda i narodnosti. (…) Otuda će se na redovnoj godišnjoj skupštini Udruženja održanoj 10.2. 1964. godine svojom aktuelnošću nametnuti i tema o neravnopravnom tretmanu Udruženja u savezu u odnosu na ostala udruženja, što se naročito osjeća prilikom određivanja delegacija Saveza za odlazak u inostranstvo i neznatnim prevođenjem djela bosanskohercegovačkih pisaca na strane jezike.” (Bilten, str. 61)

Za 1963. godinu postoji podatak samo da su na Danima poezije nastupali Vladimir Čerkez i Izet Sarajlić, a drugih podataka nema.

Godine 1964. pada sudbonosna odluka vezana za Sarajevske dane poezije:

Ipak, najbitnija odluka novog Upravnog odbora u ovom periodu predstavlja ustanovljenje Dana poezije u Sarajevu /pod nazivom “Dan proljeća – Dan poezije”, koji bi se prema prvobitnom prijedlogu održavali svake godine od prvog dana proljeća do dana oslobođenja Sarajeva – od 21. 3. do 6. 4. Ova književna manifestacija prve godine nosi naslov “Dan poezije” i u svome istorijatu doživljavaće mnoge izmjene, ali posmatrana u totalitetu ova manifestacija biće najstalnija akcija udruženja uopšte. Ove godine Dani poezije održani su 21.3. /1964/ i na njima su pored sarajevskih pjesnika učestvovali Gustav Krklec i Stevan Raičković. Već tada začela se ideja o njenom /kasnijem/ međunarodnom karakteru i značaju, tako da će već iduće godine biti pozvani strani pisci, i to po kriteriju visokih umjetničkih vrednota. (Bilten, str. 63)

Iz 1964. godine u dokumentima Udruženja književnika ima zabilježeno ime jednog inostranog gosta: Viktor Bokov iz SSSR-a. A spisak učesnika objavljen 1989. godine u publikaciji Sarajevski dani poezije ‘89 kaže da je te iste godine u Sarajevu gostovala velika ruska pjesnikinja Bela Ahamdulina! Osim nje, poeziju su govorili Safet Burina, Ljubomir Cvijetić, Vladimir Čerkez, Mak Dizdar, Hamza Humo, Gustav Krklec, Šukrija Pandžo, Stevan Raičković, Izet Sarajlić, Dara Sekulić, Husein Tahmiščić, Duško Trifunović i Miodrag Žalica.

Nije nevažno istaknuti da je te godine, kada se, barem u manjem obimu, počinju ispunjavati zahtjevi bh. pisaca vezani za njihovu zanemarenost u okviru savezne porodice pisaca, za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani − a na prijedlog Udruženja književnika BiH − izabran Meša Selimović, mada će i sljedećih godina biti prisutan “raskorak između procvata bosanskohercegovačke književnosti sa izuzetnim vrijednostima u skoro svim vrstama izraza i neadekvatnog tretiranja ove književnosti u jugoslovenskim razmjerama, za što veliki dio krivice snosi Udruženje /i Savez/ sa svojim nedovoljno organizovanim naporima na njenom sistematičnijem popularisanju.” Od 1965. godine, kad je za predsjednika Udruženja izabran Ahmet Hromadžić a za sekretara Duško Trifunović, počinje svjetliji, agilniji period, ne samo u samopouzdanijoj vezi sa Savezom književnika nego i u odlučnijoj i pametnijoj organizaciji Sarajevskih dana poezije.

Od te 1965. godine imamo i pouzdanije dokaze da je zaista pokrenut jedan ne samo jugoslovenski nego i međunarodno važan festival poezije. U Oslobođenju od 21. marta 1965. godine na jednoj stranici, nekako “uguran” u okvir većeg teksta “Rumunija u dubokoj žalosti” (zbog sinoć preminulog predsjednika Deža /Georgi Georgiju Dež, rumunski predsjednik, op. aut./) stoji tekst “Dan poezije”. Evo dijela:

Ovim našim čestim svetkovinama pridružuje se jedan u pravom trenutku, sretno izabran dan. Dan proljeća – Dan poezije, svojevrsna manifestacija Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, postaje u našem gradu tradicija međunarodnog značaja, Jer, svaki susret pjesnika, pisaca osobenog izraza stvaralaca najstarijeg I istovremeno najmlađeg književnog roda, jeste i susret međunarodne solidarnosti.

U ovo burno atomsko vrijeme, kada tehnika u svojim naponima osvaja i ponekad otuđuje čovjeka, prava poetska riječ znači olakšanje i razotuđenje. Pjesnici su uvijek bili vizionari društva. i prije od pomisli da čovjek krene u kosmos, ogromna neviđena prostranstva osvojili su pjesnici…

Eto, tako je u sjeni smrti rumunskog komunističkog predsjednika počela jedna lijepa povijest, povijest otvaranja Bosne i Hercegovine svijetu, posebno svijetu poezije.

U još jednom fotokopiranom tekstiću iz tih dana stoji da će se štampati knjiga povodom Dana poezije − Dana proljeća. Ne znam da li je ta knjiga štampana jer je nema u dokumentaciji. A 23. marta 1965. Oslobođenje donosi u ispod fotografije prepune sale RU Đuro Đaković dva teksta: “Spektakl poezije” i “Nezaboravno veče pjesnika”. Novinar Z. Čolić s oduševljenjem piše da je Dan proljeća – Dan poezije (“već tradicionalna priredba književnika” (sic!), “događaj kakav Sarajevo ne pamti. (…) Sad smo bar načisto. Sretno izabrana manifestacija u još sretnijem ambijentu. (…) Pjesnik je uvijek zanesen mladošću (sic!) i sve njegove poruke uvijek su okrenute u tom pravcu. I ovog puta mladost je upijala boje izabranih stihova jednako i sa strašću, dolazile one iz usta mladosti ili osijedjelih glava. I stvaraoci i publika uživali su puna dva sata u sredini s kojom bi se ponosio svaki grad. Bio je to pravi spektakl poezije i pravi trenutak da se zamislimo: koliko još neotkrivenih vrijednosti krije naš grad, samo ako se u trud ulije i malo ljubavi”.

U tekstu odmah do ovoga novinar M.P. izvještava da je “za Sarajevo to bio nesvakidašnji događaj, jedinstven doživljaj za ovdašnju publiku. Sinoć je pred 1.300 posjetilaca (1.300 posjetilaca!, op. aut.) u prepunoj dvorani održana tradicionalna (sic!, op. aut.) manifestacija Dan poezije – Dan proljeća. Pored inostranih pjesnika, Mihaila Lukonjina i Vasilija Fjodorova iz Sovjetskog saveza, Julijana Pšiboša (Julian Przyboś) iz Poljske, Jozefa Hanzlika (Josef Hanzlik) iz Čehoslovačke i Paula Vinsa (Paul Wiens) iz Berlina, pjesnika Skendera Kulenovića i Stevana Raičkovića iz Beograda i Lojze Krakara iz Ljubljane, na ovoj večeri svoje stihove čitali su sarajevski pjesnici. Hamza Humo, Šukrija Pandžo, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Miodrag Žalica, Mak Dizdar, Vuk Krnjević, Vladimir Čerkez, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Dara Sekulić, Duško Trifunović, Anđelko Vuletić, Slavko Šantić i Velimir Milošević.” A proglas Dana Poezije objavljen u Oslobođenju bio je: “…Povedite sa sobom prijatelja, ženu, djevojku. Provjerite jeste li na strani poezije. Pjesnici Sarajeva i njihovi gosti očekuju vašu posjetu. Dan poezije. Vaš dan.”

Te godine je sačinjen upitnik Udruženja književnika BiH, a jedno do pitanja bilo je (posebno značajno za već pomenuto zanemarivanje bh. pisaca u okviru saveznog udruženja): “Da li ste bili član delegacije Saveza književnika Jugoslavije, kada i u kojoj zemlji?” Na ovo pitanje pozitivno je odgovorilo 6 pisaca, a negativno 39.

U godini 1966., 7. aprila, Oslobođenje najavljuje da se planira “priredba Dan poezije (…) učestvovaće pjesnici Zoltan Čuka (Czuka) iz Budimpešte i Pavel Koiš iz Bratislave, zatim jugoslovenski pjesnici Desanka Maksimović, Mateja Matevski, Milo Kralj, Vesna Parun, Dušan Kostić, Oskar Davičo i Ciril Zlobec, kao i sedmorica iz Sarajeva: Hamza Humo, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Slavko Šantić i Vladimir Čerkez”. Ovom spisku dodajem Aliju Isakovića, Ćamila Sijarića i Desanku Maksimović, na osnovu liste učesnika objavljene 1989. godine.

Zbog iznimnog interesovanja veče je reprizirano (!) 10. aprila, a sudionici Dana poezije posjetili su Mostar i Dubrovnik. “Bogata dokumentacija” iz te godine koju pominje A. Ljiljak u Biltenu nije mi bila dostupna, ali sudeći po njemu, radilo se “o nastojanjima organizatora da se na manifestaciju pozovu najistaknutiji evropski i svjetski pjesnici, što u ovim prvim godinama nije donijelo većih rezultata.”

Organizacija Sarajevskih dana poezije prilično sporo jača, zajedno s nastojanjima da se dovedu sva značajnija pjesnička imena – mada se to najčešće ne dešava. Godine 1967. spisak učesnika bilježi da su poeziju čitali Jevrem Brković, Mak Dizdar, Zoran Jovanović, Veselko Koroman, Slobodan Marković, Oldžih Mikulašek iz Čehoslovačke, Sait Orahovac, Šukrija Pandžo, Hajdi Pataki (Heidi Pataki) iz Austrije, Giacomo Scotti, Duško Trifunović, Radonja Vešović i Miodrag Žalica.

Godine 1968. Vitomir Lukić sačinio je izbor bosanskohercegovačkih pjesnika za antologiju objavljenu u Indiji (zastupljeni M. Dizdar, I. Sarajlić, H. Tahmiščić, D. Trifunović. V. Koroman, A. Vuletić, M. Žalica, D. Sekulić, S. Šantić, N. Martić, V. Milošević i R.P. Nogo) i u Italiji – izabrane su pjesme M. Dizdara, I. Sarajlića, H. Tahmiščića, A. Vuletića i D. Trifunovića. Te godine objavljen je prvi Almanah Dana poezije, a manifestacija zvanično postaje Međunarodni dani poezije. Ustanovljena je nagrada za najbolji poetski tekst učesnika, Lovorov vijenac, koji je pripao Anđelku Vuletiću. Na manifestaciji je nastupilo 22 pjesnika iz BiH i Jugoslavije, a iz inostranstva 6 − Violeta Palčinskaite i Viktor Astafjev iz SSSR-a, Ina Jun-Broda iz Austrije, Genadij Buravkin iz SSSR-a i Jean-Louis Depierris iz Francuske. Održan je međunarodni miting poezije u Tuzli i Banjoj Luci.

Na sjednicama Udruženja jedna od tačaka dnevnog reda bila je i “diskusija o knjizi Svete Lukića i naš stav povodom te knjige u kojoj su zaobiđeni bosanskohercegovački pisci”.

Iz publikacije
Putnici kroz (ne)vrijeme – Pedeset godina Sarajevskih dana poezije,
Društvo pisaca BiH, Sarajevo 2011

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha

Rujan
Vjetrov prijatelj
Latifić: España 1982
Prehlađena pjesma