Duraković: Carevo novo ruho

Andersenova bajka na moj način

PRIPOVJEDAČ: Živio jednom jedan car… Bio je debeo i razmažen kao i svi carevi na svijetu: pa ne bi bili carevi da nisu tako sebični i razmaženi! Takve bi demokratija ukinula istog trena kad bi oni to dopustili! A ovaj car… E, on je imao još jednu, sasvim posebnu osobinu: beskrajno je volio modu. Sve silne zlatnike koje je dobivao od svog potlačenog naroda za porez davao je na modne časopise, modne detalje, obuću i odjeću, šminku i sve vezano za visoku modu. Stenjao je narod pod jarmom toga cara, a car bi svake godine povećavao porez samo da bi mogao iz dalekih modnih centara naručiti sebi ponešto skupo, i raskošno i, kako se samo Caru činilo, ono bez čega nije moga ni disati.

CAR (pjeva):
Volim modu, volim modu
I krpice raznih fela,
Sve mi možeš buć! u vodu
Osim ruha i cipela!
Cosmo, Vogue i Elle i Fashion:
Aj lajk veri fashion session!

Neću nosit čarape ni gaće
Ako tamo ne piše Versace!
Ja sam, čujete l’ me, car!
Tražim carski accessoir!

PRIPOVJEDAČ: Nije car mario ni za državu, ni za ekonomiju, ni za kulturu, obrazovanje i nauku – samo se vrtio pred ogledalom i zagledao se sa svih strana, divio se svojoj visokomodnoj pojavi i svom besprijekornom modnom ukusu. Imao je novo ruho za svaki sat u danu – dakle 24 kombinacije dnevno, plus 24 para cipela dnevno, plus modni dodaci, na stotine i hiljade krupnih, sitnih i užasno skupih stvari… Halo, znate li vi koliko je to para? Državna kasa stalno je bila u opasnosti da ostane prazna! Zato su premijer, ministri, šefovi, savjetnici i direktori dvora stalno dizali poreze, a narod je živo sve teže…

NAROD (hor):
Rintaj, radi, kopaj, skoči!
Stomak gladan k'o i oči…
De, ba, care, ne ofiraj,
Daj se malo kontroliraj!
Dignu li se narodne ti mase
Bogme nećeš više znati za se!

PRIPOVJEDAČ: Ali car u svojoj modnoj sebeljubivosti nije ni primijetio kako narod postaje sve nezadovoljniji, kako oko njega reže i psuju i psi i sluge i konji i konjušari, kako na njivama i u tvornicama ljudi više ne mogu živjeti pod jarmom tako nemilosrdnog i toliko glupog cara. Ali narod k'o narod – valja da ga neko pokrene. A takvoga nije bilo!

Samo su krojači širom carstva zadovoljno trljali ruke: svaki dan su imali toliko posla da su krojački šegrti krepavali od napora, od jurnjave i nabavke, a krojački majstori i modni kreatori morali su cijelih dvadeset četiri sata u danu biti na raspolaganju svome caru, koji ih je, by the way, ihihi dobro nagrađivao za njihov trud…

HOR KROJAČA:
Mjeri, kroji, pravi šnit
Da nam car naš bude fit!
Dodaj svilu, zlatan konac,
I bisera barem lonac
Za ruho nam caru milom…
Sve narodu otmi silom!

PRIPOVJEDAČ: I sve to, taj silni trud, nije bio caru po volji. On je uvijek tražio nešto novo! A kad bi se toga novog zasitio, što se dešavalo vrlo brzo, nekad i u jednom jedinom satu, maltretirao je, tukao, šamarao svoje osobne stiliste i modne kreatore i fešn gurue: neka mu od-ma-h! izmisle i kreiraju nešto novo, nešto jedinstveno, nešto po čemu će ga pamtiti u povijesti careva i carevih ruha…. Nešto sasvim sasvim drugačije!

CAR:
Neću ono, neću ovo!
Hoću nešto sasvim novo!
Da se narod meni divi
U ptičijoj perspektivi!

Daj, Versace, nove gaće!
Dolce i Gabana, ne vidjeli dana:
Neću vam dati novca ni stana
ako mi ruho ne stvorite novo!
Neću ono, neću ovo!

PRIPOVJEDAČ: Baš tih dramatičnih dana, kad narod bijaše gladan i iscrpljen a car ljut i željan novih modnih a ne radničkih krikova, u glavnome carskom gradu na visokoprofesionalnom modnom proputovanju zadesiše se dva velika modna umjetnika iz Pariza, a u stvari dva prevaranta, dva lukava i prepredena lopova, koji su svijetom hodali i glupake zaluđene modom varali na razne privlačne načine…

DUET VARALICA (narodnjački):
Širok svijet je, a glupaka mnogo!
Var'o sam ih kada god sam mog'o…

Koliko je glupaka na svijetu,
K'o pčelica u veselom letu!
Posla ima, ne mogu sve stići −
Varat papke i zlatnike dići!

Mi dva jesmo, al’ smo jedan guru:
Bez nas nećeš napravit frizuru,
A kamoli odjeću obući;
Ne slušaš li, odmah briši kući…

PRIPOVJEDAČ: Proširiše dvojica pariških varalica po gradu priču da su došli samome caru velikome na noge, da mu otkriju svoju najveću poslovnu tajnu, samo njemu, najslavnijem i najmudrijem, a posebno najelegantnijem od svih careva − i da su u svojoj tajnoj modnoj radionici smislili najljepšu tkaninu koju je modni i stilistički um mogao smisliti: ne samo da su joj boje i sastav neponovljivi, savršeni i moderni, nego i ruho koje od nje bude skrojeno ima čudnu i nečuvenu osobinu da bude NEVIDLJIVO onome ko je za svoj posao nesposoban kao i onome ko je neizmjerno glup! Nevjerovatno!

Preko specijalnih modnih špijuna dođe ova novost do ušiju samoga cara…

SPECIJALNI MODNI ŠPIJUNI (duet, zavjereničkim šapatom):
Ne govori, šapći samo
Nas dvojica, care, znamo:
U gradu su dva krojača
Dva tkanine dobavljača…
Šefe, care, dajder pare,
Da ih tajno njima damo,
Da tkaninu nabavljamo!

CAR (uzbuđen, visokim vrištavim tonom):
Ijuh! Jao! Uh i oh! Evo će me srce strefit od silnog uzbuđenja! Napokon nešto za mene – nevidljivo ruho? To još nisam ni vidio ni obukao! Ministreeeeeee! Ministre finansija, i unutarnjih poslova, i trgovine, i evropskih integracija, i savjetnici i šefovi! (pjeva)

Ja sam car! Ja nisam ovca!
Dajte meni mnogo novca
Da tkaninu kupim novu…
Dajte pare! Dajte lovu!

PRIPOVJEDAČ: Svi ministri, savjetnici i šefovi zgledaše se zabezeknuto, ali ne beknuše ni riječ: poznavali su oni svoga cara. On bijaše surov prema svima koji mu nisu ispunjavali želje, pa je njima glava na ramenu bila mnogo draža nego činjenica da će se na silne gluposti careve dati toliki novci…

MINISTRI, SAVJETNICI, ŠEFOVI (razni glasovi):
Carsku kasu napuniti!
Porez plati! I ti! I ti!
Naćuli to svoje uho:
Car naš želi novo ruho!
Carsku kasu napuniti!
Porez plati i ti! I ti!

PRIPOVJEDAČ: Uzbudi se cijeli dvor. Pola grada što je radilo u upravi carstva nadiže se da se porez digne u cijelom carstvu za dvjesto posto! Ima caru da se sašije novo ruho i nema druge! Ima treće − ali nema druge!

Za to vrijeme ona dva jarana, dva lopova, dva fešn gurua, otvoriše modni salon za budale – tkaonicu nevidljivog platna za cara i njegovo ruho. Svakog časa su od dvora tražili novac, te za ovo te za ono, te za podstavu te za nadstavu, te za zlato, te za srebrne niti mjesečine koje će utkati u tu čarobnu nevidljivu tkaninu, te za konac od paukove mreže da se tkanina sašije, te za sendvič, te za put u Pariz, te za koješta…

DUET VARALICA:
Mjeri, kroji, pravi šnit
Da nam car naš bude fit!
Dodaj svilu, zlatan konac,
I bisera barem lonac
Za ruho nam caru milom.
Sve narodu otmi, silom!

PRIPOVJEDAČ: Kad je prošlo neko vrijeme, a cara već izdalo strpljenje, odluči car ovako: neće on glavom i bradom, jer je car, ići da vidi kako napreduje čarobna tkanina – ipak je on car a ne repa bez korijena! − nego će poslati svoga najvjernijeg i najstarijeg ministra, kojeg je smatrao najmudrijim među svojim ministrima, pa da mu lično on ispriča kakva je to tkanina koju, kako rekosmo, neće moći da vide glupaci i nesposobnjakovići s njegova dvora…

Dostojanstveni stari ministar, naravno, ode u modni salon: tamo su dvojica kobajagi genija sjedili za praznim tkalačkim stanom i nešto kobajagi tkali, iskrajali, slagali… Ministar obrisa naočale, pa oči, pa priđe bliže, zakrenu glavom lijevo, desno, ispod stana, iznad stana – i ne vidje baš ništa! Ali bogami ništa i ne reče, nego pomisli:

STARI MINISTAR (šapće): Bože dragi! Ja ovdje ne vidim baš ništa! Pa nije valjda da sam glup? Da sam nesposoban za službu koju obavljam cijeli svoj život? Teško meni, izgleda da jesam i glup i nesposoban! Ali… Ne, nemam namjeru da izgubim službu, niti da me u ovim godinama pred penziju proglase glupakom! Ako me upitaju, reći ću im da je tkanina divna!

DUET VARALICA: Eto, poštovani ministre, mi mali i skromni umjetnici modnoga zanata iz Pariza za našega uzvišenog i voljenog cara otkali smo najčudesniju tkaninu na svijetu! U nju smo uložili sve svoje veliko pariško znanje, onoliko koliko ste vi sa dvorske strane uložili sve carsko imanje! A vi, kao najmudriji i najstariji ministar u carstvu, šta velite? Priđite! Opipajte samo!

STARI MINISTAR (folira, kobajagi oduševljeno):
Mili bože, divne li tkanine!
Daj da pipnem, da me želja mine…
Oh, ljepote, oh toga meraka
Sakrivenog od oka glupaka!
Ja osjećam k'o da diram… zrak…
O, gospodo, tkanina je… mrak!

PRIPOVJEDAČ: I tako, stari isprepadani ministar, koji nije htio priznati da na tkalačkom stanu nije vidio ništa, ode odmah caru i reče kako je vidio najnevjerovatniju i najljepšu tkaninu od koje će Njegovo Carsko Veličanstvo uskoro dobiti novo ruho, i da Njegovo Carsko Veličanstvo mora odmah, sam, osobno i neizostavno, vidjeti to čudo!

A car, već na rubu živaca od uzbuđenja i shopping groznice koja ga odavno bijaše uhvatila, odmah okupi najužu dvorsku svitu i krenu u modni salon dvojice varalica da se sam uvjeri u genijalnost svojih skupih modnih projekata.

CAR:
Evo mene, padam s nogu,
Pa ni disat čak ne mogu!
Vodite me, želja da me mine
Do te sjajne, čudesne tkanine!

PRIPOVJEDAČ: A lopovi k'o lopovi, pa makar bili i iz Pariza, grada visoke mode, znali su šta će i kako će: provedoše cara kroz modni salon; pokazaše mu ljepote svojih kreacija prije glavne; dovedoše ga do tkalačkog stana; razmaknuše dvorsku svitu nalijevo i nadesno; a onda po širokom podu kobajagi rasprostriješe gotovu tkaninu, da je car kobajagi bolje vidi. Nakloniše se desno i lijevo, uzbrdo i nizbrdo, i rekoše:

DUET VARALICA: Vaše carsko visočanstvo, ovo je jedino za vas i jedino vama, jedino od nas i jedino s nama: direktno iz Pariza − najnovija modna tehnologija! Pogledajte tu tkaninu za vaše novo ruho: zar nije prekrasna? Iskreni budite, čestiti care: kakav colour! Kakav shick! Kakva raskoš! Kakav ésprit! Quelle bonbon, n'est pas, jelde care?

PRIPOVJEDAČ: Koliko god se upinjao, ni siroti car, kao ni njegova svita, baš kao ni stari ministar, nisu ni subjektivno ni objektivno mogli vidjeti ama baš ništa – jer ničega nasred te velike prostorije nije ni bilo osim dvojice lukavih laskavih pariških lopova koji su tako vješto varali ljude.

Ali prvo car, baš kao i ministar prije njega, pa za carem ostala svita, svi pomisliše kako ne smiju ispasti glupi ili nesposobni jer će izgubiti posao ili položaj − pa zato prvo car, pa za carem ostala svita, rekoše ovako:

CAR:
Ah! I hm! Pa to je… ah!
SVITA (višeglasje, ponavlja za carem):
Ah! I hm! Pa to je… ah!
CAR:
Od ovoga… gubim dah!
SVITA:
Od ovoga… gubim dah!
CAR:
Još ne vidjeh takvog čuda!
SVITA:
Još ne vidjeh takvog čuda!
CAR i SVITA (zajedno):
Samo glupak, samo luda
Vidjet neće što svak vidi…
Ko ne vidi nek se stidi!

PRIPOVJEDAČ: Da, da, dragi moji, potvrdio je car da tkaninu vidi mada je nije vidio, a za carem je njegova svita ponavljala da tkaninu vidi mada je nisu vidjeli, jer niko nije htio da bude ni glup ni nesposoban za svoju službu − a kamoli da ispadne modno neosviješten!
Dva kobajagi modna krojača i carska kreatora čvrsto obećaše da će za sedam dana skrojiti caru najdivnije svečano ruho od te čudesne tkanine, tako da će ga car moći prošetati ulicama glavnoga grada taman na državni praznik, kad car inače mora da se pokaže u punom sjaju i u svoj svojoj carskoj snazi i veličini svoga lika i djela…

Ali je carska svita, u tajnosti svojih kuća, mrmorila i šaptala da tu nešto nije baš u redu…

CARSKA SVITA (muško-žensko dvoglasje, zavjerenički tiho):
Slušaj, dragi… Slušaj, draga…
Ima ovdje nekog vraga!
Da ti kažem jednu tajnu:
Tu tkaninu skupu bajnu
Ja ne vidjeh – niti traga…
Slušaj, dragi… Slušaj, draga…
Ali ako ovu stvar ne vidi naš silni car,
Kojem dat je dar da vlada −
Mada jeste glup k'o klada! −
Što bismo mi rekli drugo?
Ma nek car nam živi dugo!

PRIPOVJEDAČ: Kako je lako prevariti glupake i nesposobne, i one koji ne misle svojom nego tuđom glavom!

Samo dva modna lopova prevariše cijelo veliko carstvo od milion stanovnika! Hajde, dobro što prevariše cara − jer car bijaše modom zaluđen i blentav i nesposoban za službu − ali kako prevariše i tolike pametne ministre i cijeli dvor? Pa nije valjda da su svi bili toliko glupi? A kakve li su onda narodne mase u carstvu ako im je car takav?

Dođe i dan državnog praznika… Zovnuše cara dvojica lopova – pardon, modnih dizajnera, stilista, kreatora, kakogod − i rekoše da su za njega skrojili apsolutno jedinstveno odijelo, i da ga u posebnoj carskoj odaji treba obući prije svečanog prolaska kroz glavni carski grad…

DUET VARALICA:
O, silni care, o carsko čudo:
Ne dade svoje pare uludo!
Evo ti gaće, evo ti halja!
Hajd’ reci da tu nešto ne valja!
Evo ogrtač carski, lijep,
Ko ga ne vidi, taj je slijep!

PRIPOVJEDAČ: Naravno da je car i dalje bio zbunjen, a uz to još i bez ičeg na sebi, ali – ako su svi oko njega rekli da je to ruho čisto čudo, i svi ga opipali i vidjeli, i zakleli se da će mu stajati kao saliveno na njegovu carsku ličnost − šta on tu ima da izvodi? Treba, dakle, da se pretvara, da folira, samo da ne bi ispao glup i nesposoban!

Tako car kobajagi poče da oblači komad po komad nevidljivog ruha, koje je od nevidljive i beskrajno skupe tkanine napravio par sposobnih varalica…

CAR (zbunjen):
E, pa, hvala, dragi moji…
Ruho mi baš pravo stoji…
Deder malo ovaj šav
Pomjeri da bude prav…
E, baš tako… Hajd'mo sada
Ulicama našeg grada
Prošetati ruho naše.
Ugodno je, baš mi paše!

PRIPOVJEDAČ: I sjede naš car u svoju veličanstvenu carsku nosiljku, kobajagi rasprostrije skute svoga ruha desno i lijevo da se ne bi pogužvali, uspravi leđa kao pravi car i mahnu nekoliko puta nevidljivom lepezom prema narodnim masama, pa opruži noge da mu se nevidljive carske pantalone ne bi pogužvale…

Osjećao se kao pravi car!

A, u stvari, niko s dvora i iz carske svite, pa tako i niko iz naroda koji pozdravljaše cara duž gradskih ulica, nije htio priznati da car na sebi od odjeće nema ništa: svi su mislili da o tome treba da brine neko drugi i da oni samo treba da se slože s tuđim mišljenjem i da šute!
Evo kako je razmišljao narod:

NAROD (hor):
Mi tu nismo ništa krivi:
Narod živi kako živi!
Kad nam kažu: car je zao,
Mi kažemo uh! i jao!
Kad nam kažu: car je dobar,
Znači: bolje biti modar
nego dić na cara glas:
Pozdravljamo, care, vas!

GLASOVI IZ NARODA (izmiješani, razni pojedinci, glasno):
Živio naš silni car!
Živ nam bio gospodar!

Dragi care, naša diko,
Živio nam – onoliko!

Caru našem svako dobro!
Dajder vino, dobri pobro:

Nazdravit ću caru ja
Mada laž mi ne treba!

Vidi cara, vidi ruha,
Vidi oka mu i uha,

I druge mu gle organe
Ako gledaš ti sa strane.

Ako gledaš, pak, iskreno:
Mora da nam car je skren'o!

PRIPOVJEDAČ (miješaju se mnogi glasovi prije nego pripovjedač dobije glas):
Išao tako car kroz narod; osjećao se savršeno: mudar, sposoban, pametan, a povrh svega elegantan: pa nije džaba u crno zavio carsku blagajnu za narednih pet godina!

Vidio je car radost na licu svog naroda jer je htio da vidi radost na licu svoga naroda; mahao je car nevidljivom lepezom za koju je vjerovao da je prava; uzvraćao je poljupčiće onima dolje za koje je vjerovao da ga obožavaju – jer on bijaše gore, na vlasti; i mislio je car kako ga oni dolje, podanici, naprosto obožavaju; a oni na vlasti, glupi ili pametni, sebi mogu priuštiti sve, pa čak i vjeru da ih narod voli, ničim izazvan!… Ali sve do jednom… Sve dok ne budu otkriveni!

A to jednom je − barem u ovoj bajci − došlo!

DJEČIJI GLAS (Uz zvuk fanfara, kraljevskog slavlja, narodnog veselja… Gužva, galama, muzika, salve smijeha… Odjednom sitan glasić, prvo jedva čujan, pomiješan s drugim, onda malo jači, potom se izdvaja iz mase kao glasniji, pa onda još glasnije, dok ne postane jedini): Car je go! Car je go! CAR JE GO!! (Pauza. Onda još jednom) CAR JE GO! (Značajna pauza. Zatim fini normalni dječiji glas). Vidi, mama, car na sebi nema ničega! CAR JE GO! (Muzički tuš)

MAMA: Ma, dušo, nemoj baš… Hej, narode, vidi stvarno: car nema ničega na sebi… Hihihi. Čujte moje dijete, čujte iskreni i bezazleni glas istine! Car je go!

NAROD (razni glasovi): Vidi, stvarno… Car je go! Car je go! (odjekuje sa planine na planinu kao eho).

PRIPOVJEDAČ: Da, zaista: car je bio go! I tu činjenicu nije mogla prikriti ni jedna modna agencija na svijetu!

Kao što smeće koje bacimo iza kuće ne može pokriti ni jedan snijeg jer će se jednom, barem s proljeća, otopiti, tako i glupost i nesposobnost, carevu ili bilo čiju drugu, ne može pokriti nijedna, pa ni carska laž!

Shvatio je to i sam car, samo što od svoje gluposti nije htio odustati nego je nastavio dalje kao da se ništa nije desilo.

Samo su sluge i dalje nosile nepostojeće skute njegovog carskog ruha…

Trpno stanje


Domanović: Vođa
Žujo: Grad
Šehidić: Domine