Trpno stanje
Moja majka odustala je od odlaska na more, jezero ili kakvu god plažu kad joj je bilo oko 56. Ponudila sam joj da odemo na more, kao nekad u mome djetinjstvu, u Neum, Orebić, Ulcinj… ali ona je to rezolutno odbila. Iznenadila me odlučnost s kojom je rekla NE, pa sam je upitala zašto neće, jer znam koliko voli sunce i koliko njenim reumatičnim kostima prijaju sunce i voda – u ljeto 1977. godine otišle smo u Libiju, u posjetu mojoj sestri koja je tamo radila – mama je na plus 38 otišla na balkon i uživala sve dok nije posrnula i pala od nedostatka zraka, toliko joj je ta vrućina prijala.
„Ma neću više da pokazujem svoje staro tijelo na plaži“, odgovorila mi je.
Dakle, sa 56 godina moja majka je već bila nana, u svojoj glavi i u glavama mahale i rodbine. Njeno tijelo ni samoj njoj više nije bilo privlačno, onako bibavo, nikad paženo ni maženo, oprano tek vodom i sapunom, nikad utegnuto u korzet ili mider, sa stomakom koji su razvukla djeca što ih je izrodila, s grudima koje je gravitacija vukla nizbrdo a ona se nikad nije ni trudila da ih podigne.
Posljednje dijete, tj. mene rodila je kad joj je bilo 27. Bila je tankovijasta i lijepa na jedinoj fotografiji koju imam iz tog perioda. Nakon toga njeno tijelo zenemarila je ne samo ona sama nego i moj otac, jedini muškarac u njenom dugom životu – a njemu su druga ženska tijela bila mnogo zanimljivija i privlačnija u 56 dugih godina njihovog braka. Njemu je vlastita žena bila tek majka njegove djece i služavka: bijele košulje i opeglana odijela za kafanu i odlaske u njoj nepoznate avanture; djeca su mu bila materijal za muštranje kaišom i vojničkom strogoćom, dvije kćeri posebno, a disciplinu nije provodio on nego ona – jer je tako „normalno“. A na početku rata u BiH 1992. godine, kad joj je, ugrijan vatrom koju je ona – bosanska vestalka – naložila u improvizovanoj pećici na devetom spratu sarajevskog nebodera, u tuđem stanu i u tuđem svijetu, i nahranjen njenim ratnim đakonijama od ničega s ničim, prvi put od srca čestitao rođendan (62!), pomilovao je po obrazu i rekao: „Dobra si ti meni“. Zadesila sam se na hodniku na putu za vlastiti život u ratu i vidjela i čula ovo što niko nikada nije trebalo da čuje, jer bi se on postidio svoje „slabosti“ – jer u ovom kraju svijeta sramota je vlastitoj ženi priznati da ti je do nje stalo, pogotovo ne da je „voliš“.
Kako sam počela stariti – ali mnogo kasnije nego moja majka! – počela sam posmatrati šta i kao rade starice po kućama, u javnom životu, na ulici, na pijaci, u prodavnicama. Pa to je cijeli jedan svemir uzdrhtale nesigurnosti, nepotrebnih koraka u pogrešnim pravcima, suvišnih pokreta, zapetljanosti u stvari i ljude, straha da neće dovoljno brzo uraditi nešto što se od njih traži ili očekuje, da će poremetiti neki red dobroga odgoja i lijepih manira, čak zarumenjelih obraza kao kod posramljenih djevojčica koje tek otkrivaju društvene i kulturne norme…
Na suprotnoj strani ove rečenice, međutim, stoje one džangrizave i neprijatne starice kojima ništa nije dovoljno dobro i niko im nije ni dobar niti dobronamjeran, neko će ih prevariti i negdje odvesti, neko će ih iskoristiti i oteti im sve što imaju, neko će ih izbaciti iz kuće, neko smjestiti u dom jer nisu više korisne niti imaju ikakvu moć, ni materijalnu, ni intelektualnu, ni žensku… One s razlogom ili bez razloga viču, traže šefove, zanovijetaju, zaustavljaju redove jer misle da na to imaju pravo, prijete i viču: „Znaš li ti ko sam ja?“ kao da će nekoga time impresionirati, drhtavim prstima tipkaju na mobitel djecu, policiju, inspekciju – a niko ne dolazi, niti ih iko razumije, niti je više važno šta to one govore i ima li smisla…
A sve one, starice – i one simpatične, dobronamjerne, majčinske i svjesne sebe i svijeta oko sebe, i one zločeste, nemoćne, u stvari su nesretne zato što su (iznenada! odjednom!) stare, zato što ih je život, dobar ili loš, tako surovo prevario, zaustavio, zabolio, usporio, oduzeo im kakav-takav uticaj, fizičku snagu koja tako ubrzano opada, a nemoć i slabost, ta prokleta starost, prijete da će već sutra zavladati njihovim životom, a nekima uz sav taj užas oduzeti i ono što je ostalo od ljepote i šarma na kojima su gradile svoj mali dragocjeni svijet…
Ne smijem izostaviti da na drugoj strani od moje majke i njenoga prohujalog doba, ali približno njenih godina, stoje moja B., ili već pokojne D. ili Lj., sve tri sjajne pjesnikinje, i u poeziji i u životnim stavovima avangardne za ono vrijeme Jugoslavije sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća (kako to drevno zvuči) kada su, zanosno lijepe, čudne za svoju patrijarhalnu i tvrdu sredinu (koju nisu fermale ni za suhu šljivu!) i sasvim nage skakale u Boračko jezero sa svojim muškim kolegama piscima, kad su ih isti ti pisci obožavali, slinili i puzali za njima pijani i zaneseni više bljeskom njihove prelijepe kože nego kvalitetom njihovih pjesama, a one su mislile da će sve to trajati zauvijek, kao da neće fizika i gravitacija u pedesetim-šezdesetim zauvijek odnijeti taj lepršavi svijet raznih obožavatelja trena, koji su im ljubili koljena i obećavali ljubav u veličanstvenim pjesmama dugo – sve do mahmurnog svitanja narednog jutra, kad pjesnicima nije bilo ni do njih ni do sunca ni do života, a kamoli do obećanja i ludom radovanja.
A onda su došle neke druge generacije žena.
Da li sa istim životnim rezultatom?