foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Kako (ni)sam srela Đurđicu Čilić?

Stariti u Bosni, četvrti dio

Već mjesecima imam teške glavobolje, vrtoglavice i mučnine izazvane raznim okoboljama, kičmoboljama, kostoboljama, depresijama i uopšte zaprepašćujuće brzim zalaskom u starost, a bogami ova i ovakva država nadoda mi još nekoliko duševnih tona na ramena pa više ni ona dva zanimljiva meleka ne mogu stati na lijevo i desno rame nego odu nekog mlađeg zabavljati svojom svađom o dobrim i lošim djelima…

Moja nana je govorila: „Nema veće bolesti od starosti“, i naravno, bila je u pravu. Ali tada mi je bila smiješna, jer sam imala dvadeset-trideset i bila sigurna da neću stariti kao ona, ili kao moja majka: nedostojanstveno, u poslijeratnoj oskudici i nesigurnosti, mučno, tegobno i bolno – nego mirno, u sreći, zaslugama i ljepoti zrelih i mudrih godina kao kraljica majka….

Hahahaaa – smije se melek Munkir. Hohhohooo – krevelji se melek Nekir.

Sve ovo pričam danas zbog Đurđice Čilić, spisateljice i prevoditeljice s poljskoga jezika, docentice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i moje jedinstvene prijateljice koju (još) nisam uživo srela, including sinoć na promociji njene knjige kratkih proza Fafarikul… Pa da krenemo, što bi se reklo, ispočetka.

Đurđica Čilić i ja znamo jedna za drugu još od 2010. godine, kad je PEN Centar BiH, u saradnji sa Institutom Czeslawa Milosza iz Krakowa promovisao u Sarajevu Miloszewu knjigu Drugi prostor, u izboru i prevodu moje prijateljice Marine Trumić, koja evo već dugih deset godina nije s nama. Na plakatu i u najavi za odličnu i jako posjećenu promociju bilo je i Đurđicino ime – sa dva prezimena.

Tada prvi put nisam srela Đurđicu: javila je da ne može doći jer je spriječena nečim jako važnim, a čime, to danas mogu samo nagađati, no sigurno je bilo baš važno.

Nakon ovog nesusreta sve češće sam nailazila na Đurđicino ime, sa dva pa s jednim prezimenom, na njene prevode poljskih pisaca, eseje i uspomene s putovanja po Poljskoj… A onda nas je FB sastavio tako lijepo da smo redovno počele čitati jedna drugu, razmjenjivati poruke, komentare i knjige.

Drugi put nisam srela Đurđicu kad je gostovala u Mostaru na nekom važnom okruglom stolu, a ja se tamo zadesila u privatnom posjetu koji se nije završio do kad je trebalo.

Treći put nisam srela Đurđicu kad me pozvala da govorim na promociji Fafarikula u Vitezu, jer poziv je došao prekasno: već sam odavno imala dogovoreno nešto drugo baš u vrijeme njene promocije.

Četvrti put nisam srela Đurđicu sinoć u Sarajevu.

Tu na scenu stupaju sve one boljke s početka priče, a ja krenem na svakodnevnu fizioterapiju. Đurđice – pošaljem poruku – ne mogu doći, nisam sva svoja, pijem ubibol tablete i hodam po doktorima, nervozna sam, žao mi je ali moram se koncentrisati na sebe, tražim neurologa i MRI ali privatno, to košta u pm… Đurđica, naravno, odgovori kako je sve OK, zdravlje je na prvom mjestu, vidjet ćemo se mi svakako drugom prilikom… Nakon četvrte terapije tegobe postanu podnošljivije: mogu okrenuti glavu a da se za njom ne okrene zemaljska kugla. Odmah javim Đurđici da ću izvršiti upad na promociju i da u srijedu neću ići na terapiju nego eto mene u Mak da kažem bar deset rečenica!

E onda je došla srijeda ujutro i FB… Ranom zorom fotografije s promocije Fafarikula: bilo divno i krasno, svi bili – samo nema Feride Duraković! A ona napisala sinoć notice o knjizi, opeglala šta će obući, ide frizeru jer se pored one ljepotice valja pojaviti u najboljem izdanju… E nećeš ga majci, ženo! U utorak je bila promocija, babo jedna, ne u srijedu!

I tako – opet nisam srela moju Đurđicu, ali falabogu nikome nisam ni nedostajala… A tih desetak rečenica oko kojih bih oplela priču o jednoj sjajnoj knjizi nudim sada, kad već sinoć baba-djevojka nije došla!

Književnost koju nam u ovoj knjizi nudi Đurđica Čilić svojom nepretencioznošću i svojom dobrotom u nama razvezuje emocionalne čvorove kroz tri temeljna pojma: djetinjstvo, pisanje/čitanje i prevođenje, i kroz tri svoje domovine: Bosnu, Hrvatsku i Poljsku. Đurđica ispisuje Tekst koji nudi nadu da i u zlu ima neko dobro (kakvo su mnogi od nas vidjeli u ratu), da ne mora sve biti Bošnjak, Hrvat, Srbin, Dejton, centralni dnevnik i dnevni očaj.

Ima dobra u ljudima, veli ovih više od sto kratkih priča o sebi, i o nama kroz sebe. Samo ih treba uočiti u gomili lažnjaka i zabilježiti šta one čine u svakodnevici, kako ovaj naš svijet čine boljim, posebno u graničnim situacijama kao što su rat i tranzicija, pa nacionalizam, mržnja i otpor prema Drugom, čak i obični naš mali privatni život prepun surove borbe protiv kapitalizma koji će nas sve pojesti. Rečenice u ovoj knjizi jednostavne su precizno u onom smislu kako je to genijalni nobelovac Grk Jorgos Seferis sabrao u jednom svom stihu:

Ne želim ništa drugo do govoriti jednostavno, da mi se podari ta milost.

Ima mojih čudesnih žena koje se u raznim oblicima bave književnošću tamo negdje, u rasijanju, kao što su Jozefina Dautbegović, Julijana Matanović, Asja Bakić, Fadila Arnautović, a posebno Adrijana Vidić, Lidija Deduš – i Đurđica Čilić. Koju ponovo nisam srela jer sam počela stariti i brkati dane, datume i događaje. A koju sam srela još davno, u knjigama koje voli, piše i prevodi. U knjigama koje volim, pišem i prevodim.

Đurđica Čilić, koja je nedavno na svom FB statusu napisala – i nadam se da će to ući u Fafarikul IIkao nastavak jedne od najljepših knjiga savremene književnosti ovoga regiona:

Kad krenem iz Viteza za Zagreb, nosim: slatkiše za djecu od djeda i bake, rakiju za dida Šimu, domaća jaja od Senade, aroniju od Marinke, saljnjake od tete Nevenke, lješnjake od Miroslava, špinat od Fikrete, teletinu od Smajića, pekmez od tete Borke, jabuke od čika Franje, poklone od Irene. Nosim i livanjsku pečenicu, travnički sir, hercegovačke smokve. I sendviče što mi je napravila mama, šljive i kruške što mi ih je za put oprao i spremio tata.

Kad me policajac na graničnom prijelazu pita imam li išta za prijaviti, ja kažem: “Samo tugu”.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo
Duraković: Dijaspora
Duraković: Tri gracije
Duraković: Markovi konaci
Duraković: Pazi šta želiš
Duraković: Svako svoje farba
Duraković: Dubravka