foto: Dženat Dreković/NOMAD

Duraković: Svako svoje farba

Trpno stanje

Baš je dobro biti penzioner u Bosni i Hercegovini. A tek penzionerka – san snova. Cijeli život samo si to čekala. Nemirna, a umirovljenica.

Napokon možete, drage moje kompatriotkinje, reći sve što vam barem četrdeset-pedeset godina leži na duši, a niste se usudile reći ili niste znale kako. A možda od uvođenja prava glasa za žene u Jugoslaviji još 1945. niste ni imale vremena da sve što vam se događa sagledate i prigrlite, kao što možete danas u našoj hiljadugodišnjoj državi, koja i sama izgledao kao penzionerka: niti ima para da je pristojno sahrane, niti ima nade za ljepšu budućnost. U toj državi oni gore jedu zlatnim kašikama dok vi dole jedete zlatna govna. U njoj sve ženskom krvlju pršti od zaštite njihovih ljudskih prava, a prva državna hanuma ne zna ima li diplomu ili nema – a doktorat ima li ili nema ne znaju čak ni u dvije države.

Danas, kada mi, s jednom nogom u grobu a drugom na brdu ak’ imalo stojimo, vidimo mnogo više no oni pod brdom – ništa nam to ne vrijedi. Dok vaši vršnjaci, „gospoda“ između 65 i 75 ponosno stupaju na partijske, direktorske, savjetničke, profesorske (bez dokaza!) i političke pozicije, vi, drage moje, polahko/polako/laganice kolica s unucima pa u parkić dok su sin i snaha na moru ili na službenom putu. Onda do pijace. Od pijace u kuhinju. Iz kuhinje na kauč pa neka vam tlak podižu vijesti o svemu važnijem od vas, na primjer je li se Seve ponovo udala i da li na Poljinama ima vode.

A valjalo je školovati se, ne ganjati diplomu po benzinskim pumpama, čekati godinama na neki dobro potplaćen posao koji muškarcima ne leži jer je nevidljiv i podrazumijeva se da je nevidljiv. Valjalo je urediti svoj život tako da starost bude ovaj med medeni koji kusamo onako kako smo ga i pošećerili.

Djecu je valjalo školovati, poneke čak i u inostranstvu, bez pomoći ove države. Ti divni mladi ljudi danas su najobrazovaniji društveni sloj, ali prekarijat bez uticaja, bez stanova, bez partije i države. Hoće li za našeg života provaliti njihov pravedni bijes i pomesti nas pod onaj ćilim kojim je Bosna zastrta?

Penziju valjalo je steći za skoro četrdeset godina rada, mirovinu od šeststo prosvjetnih keka u padže, a gigante bh. privrede poklepali su neki nouveau riches koje dobro poznaješ ko su i odakle su i šta su imali prije a šta imaju sada, kao da im je sve to tata/babo ostavio testamentom. Valjalo je prodati pola od onog što nemaš pa u stanu koji si sasvim regularno čekala skoro četrdeset godina promijeniti drvenariju, parkete i grijanje, a kupatilo ćeš ako ti s neba padne nasljeđe one gospođe sa FB iz Tanzanije koja ti garantuje barem milion ako ti njoj uplatiš hiljadu.

Valjalo je uplatiti tri godine ratnog staža jer tvoja stara firma, koju je u ratu dograbila SDA, nije za to imala novca, a bogami ni volje – da uplati ono što si pošteno zaradila, ali se šefica računovodstva na vrijeme ispalila iz Sarajeva pa nije uplatila doprinose za mili mi PIO/MIO od 1991. do 1995. godine.

Pričajte, sestre, šta vam na pamet padne! Pozivajte na revolucije, na proteste, nosajte transparente koje vam bakiri i miloradi i dragani u oba entiteta uvale preko svojih klonova i klanova. Vama će biti lakše u tjeskobnoj duši koja odmora traži, a država se sve vrijeme jako brine da krepucnete u vlastitoj mokraći u nekom stacionaru, ako i za njega budete imali para. Ali niko ni pišljiva boba neće dati za to što vi pištite i izvikujete. Pardon, hoće: podići će vam penziju za cijelih dvadeset maraka – za mjesec dana u Antaliji. A ti se, Muzafera, kupaj!

Evo, i ja pričam, a više ni sama ne znam zašto. Jer ne mogu da šutim. Jer begovići hoće da nas sve ušutkaju. Za jednog sam se čak i udala, ali ovaj nekakav mahnit, samo zen i džez i solidarnost i biljke i mačke, kaže: Piši, ženo, reci im sve i u moje ime, dabogda se u onoj vreći za mog Bakira ko rogovi pobili. Ah, velim ja, sad bih ja, proleterka, bedel za revoluciju antibegovićku tebi trebala da budem, hahaha.

Prošle su naše revolucije, naše drine i dalje su krive i krvave, naši najdraži pod zemljom, naše knjige nepotrebne, naši ideali smiješni.

Jučer na FB draga Senada K. objavila fotografiju iz Stoca: dvije škole pod jednim krovom – tj. jedna zgrada sa dvije škole za učenice i učenike dva konsti(tutu)tivna naroda, ostali nisu konstututivni, ko njih šiša. Dakle, strana škole za hrvatsku djecu obnovljena i ofarbana, bošnjačka strana nije… Jer je obnovu škole (po riječima lokalnog dužnosnika) platila Republika Hrvatska. Takvih slučajeva ima po cijeloj zemlji, u sva tri konstitutivna plemena, gdje god su se umiješale naše male opštćinske vlade, koje vode blentitetske vlade, koje vodi najviša zemljana vlada, tj. Savjet ministara, tj. Prazan skup koji troši naše pare da stvari ne bi slučajno profunkcionisale. Oni troši MOJE penzionerske pare da se nadgornjavaju nad ovo zemaljskog vremena što mi je preostalo prije nego me Haron prebaci preko Modre rijeke – a i njemu treba debelo platiti, sudeći po glasnogovornici Pokopa, koja veselo veli da, doduše, jeste sve jako poskupilo, ali da se „pristojna“ sahrana može obaviti za „nekih“ dvije hiljade maraka, koje se mogu otplaćivati za „nekih“ 46 zarez nešto maraka, valjda mjesečno, ali to „mjesečno“ nije rekla. Što znači da samo jednog rahmetliju iz svoje kuće moraš otplaćivati barem dvije godine! Dakle, ne smijemo umirati hametice, nepristojno, kao u vrijeme korone, nego durati dok se ne otplati ona prošla sahrana, da bi naši najdraži to mogli nekako preživjeti, zaraditi (odakle?), uštediti (kako?) i podnijeti pa nas „pristojno“ sahraniti.

U Sarajevu, na Kovačićima, na zgradi stoji grafit: Svako svoje farba. Kakav komentar stvarnosti! A mi se ne prestajemo čuditi, ljutiti, bjesniti, pričati, lajati, vikati: Nije pravo! Ne treba tako! Nismo se za to borili! Nismo za to glasali!

Politički analitičari slomiše se objašnjavajući i mrče papir da sa mnogo nejasnih stručnih stranih izraza polupismenom narodu kažu zašto nam je tako kako jeste – a jedan jedini grafit sve ih je ušio: Svako svoje farba.

Trpno stanje

Second hand (i) starci
Ko plače iza zida
Beba s kosom
Roman o životu
Književnost u hotelu
Nevoljene žene balkanske
Duraković: Federikova pjesan
Jututunska juhahaha
Duraković: Carevo novo ruho
Duraković: Šta sa čudima
Duraković: Vrijeme plakanja
Šehidić: Domine
Božje drvce, Sarajevo (IV)
Duraković: Dnevnik nesanice
Dragojević: Prizor
Duraković: Stariti u Bosni
Duraković: Kao da mene ima
Duraković: Žensko pismo
Duraković: Dijaspora
Duraković: Tri gracije
Duraković: Markovi konaci
Duraković: Pazi šta želiš
Duraković: Dubravka

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti