Ponekad me nazove pjesnikinja iz Gradišta
Mekog glasa koji nestaje u klasju.
Živi u staračkom domu, s dijagnozom.
Tko zna kako je je dobila, davno.
Kaže da ne čuje glasove, da nema ničeg
Što piše na papirima.
Dio dana provodi u svojoj kući, sama.
Književni krugovi su je otpisali.
Premda ima knjige i nagrade.
Nije udomljena kao mačka, nema gospodara.
Skuplja nekad smeće po poljima,
Traži visoka žuta žita,
Hitna je odvodi, baca u dom,
Nije sposobna za rad, piše.
Slika stalno
Gospu u žutoj svjetlosti, sakralne teme,
I piše.
Gradište zvuči kao grobište, bar meni.
Iz mogućeg groba izbacujem smeće,
Da ga ona skupi na hrpu i zapali.
U visoki štagalj, da izgori sve.
I klasje i plava halja.
Sve od Boga ionako će
Preživjeti i donijeti sklad.
Visoka polja.
