O bh. narodima koji ne žele čuti istinu o sebi.
Možeš ti svom bosanskom i hercegovačkom narodu – jednom, drugom i trećem – otvarati oči koliko god hoćeš, ali on će, svojim najvećim dijelom, zatvarati i oči i uši, jer ne želi da čuje istinu o sebi, o svojoj neukosti i primitivizmu, o svojoj prevrtljivosti i sitnoj korumpiranosti, o svojoj frapantnoj sličnosti sa onima kojima na izborima daje legitimitet da u njegovo ime vladaju i upravljaju državom. Možeš tom svom narodu govoriti koliko god hoćeš da je velikim dijelom inficiran bacilom nacionalizma i šovinizma, da je politički zatucan, da je njegova odanost Bogu lažna, da svoje žrtve koristi da bi tuđe prezirao, da je protiv reda i zakona – njega se to ne dotiče.
Nije potrebno da mi drugi kažu da iza mene stoje sve sami neuspjesi, znam to i sam. Nijednog nacionalistu nisam uspio dozvati pameti, nijednog korumpiranog političara nisam uspio odviknuti od pohlepe i podmitljivosti, nisam uznemirio savjest nijednog iz soja tužilaca i sudija koji su na stalnoj telefonskoj vezi sa centralom “svoje” stranke, za tajkune i kriminalce sam potpuno zanemarljiva pojava… Zanimljivo je da mi uprkos zavidnoj novinarskoj reputaciji nijedna stranka, ni lijeva ni desna, ni probosanska ni antibosanska, nikada nije ponudila da budem njen član. Što će reći da sam za sve njih bio politički nepodoban! Podrazumijeva se da bih ja svaku takvu ponudu odbio, ali to ipak nešto govori. Projekat Bosne i Hercegovine za koji sam se zalagao, definitivno je propao. Ali, tako je kako je.
Ovo je dio kolumne pod naslovom “Projekat Bosne i Hercegovine za koji sam se zalagao, je definitivno propao” objavljen u Oslobođenju.