Bez ispaljenog metka

Proljeće 1993. je po voznom redu kasnilo, ali kad je došlo, bilo je… bilo je baš!

Od hiljadu stvari za koje nisam mislio da ću ikada doživjeti, prošao sam kroz njih barem 920 živ. Dva puta očešan, i bez namjere da pričam o tome. Od hiljadu stvari za koje nisam mislio da će mi ikada nedostajati, dvije su mi najviše trebale: trafike i osmijeh. Tog proljeća, tog sunca, trafike su se vratile u obliku kartonskih kutija (u kojima je neko izvana slao nekome svome nešto potrebno) po kojima su bile poredane knjige, stripovi, sedmični magazini i ukoričene dnevne novine, sa datumima koji su sezali do druge petoljetke 1955. godine. I sa osmijehom se isto desilo. Vratio se.

Predah između deranja linije fronta, akcija, odbrana, dženaza i sahrana koristio sam da hodam. Kad se dobije vojnička plata, znao sam kod „Šljive“ pojesti tanjir graha, ili u „Amerikancu“ maslenicu, otići najdalje do Katedrale, a onda nazad, pored Vojne bolnice. Jednu od boljih „trafika“ držao je popeglani čikica, drugopozivac, ali ko da gledam sa finim ograničenjem vojne sposobnosti. Uživao sam u našem razgovoru, u listanju davno pročitanog. Jedno vrijeme smo i razmjenjivali, jedan za jedan, da bih, kad sam iscrpio svoje resurse, vraćao njemu njegovo za neko drugo njegovo. Tokom jedne takve fine priče, tokom patvorenja stvarnosti i neobraćanja pažnje na vremenske i sve druge vanjske prilike, preko ceste, na podzid se namjestio momak i iz platnenog cekera izvukao nešto zeleniša, začina kojima je istekao rok trajanja, i električni aparat za brijanje upakovan u kutiju požutjelu od vremena.

Cijelog života ljude pamtim po pokretu. Njegove pokrete sam već vidio. Čekao sam da se namjesti, da dotegli po svom sve što je donio, da se okrene se… Oskar! Bacam iz ruku Stripoteku na kojoj princ Valijant skače po Hadrijanovom zidu, prilazim, velim: „Oskare!“ Čovjek gleda kroz mene. Ponavljam ime, dodajem psovku, spominjem odakle se znamo; on, sa osmijehom iza kojeg isijava strah, kaže: „Mora da ste pogriješili, gospodine!“

Sledio sam se.

U završnom razredu gimnazije, koja će godinu kasnije izgubiti naziv gimnazija, Oskar se pojavio kao usmjereni đak. Hodao je hodnicima kao da lebdi. Oči mu nisu mogle pohvatati sve šta nije htio da vidi, a gledao je ne trepćući, ne skidajući osmijeh s lica. Prilazio je svima, pozdravljao se. Nas veterane je izbjegavao, ali mi smo njega primijetili, vidjevši, valjda, sebe od prije tri godine; primili ga u svoj krug, na mjestu koje je bilo samo naše – time je njegov rejting među vršnjacima porastao. Prestale su prozivke i šale na njegov račun. Mi smo nastavili raditi ono šta smo naučili, on je stajao sa nama, nije pričao mnogo, nismo ga provocirali. I vidi – deset godina kasnije…

Jedva sam čekao da se vratim kući, da spakujem stvari za koje sam mislio da će mi trebati za noć preda mnom i popnem se na brdo sa jednog od prilaza gradu. Moj osmijeh bio je izbrisan za taj dan, za to proljeće.

Navići se na smrt nije moguće – ali je izvodljivo. Do tada sam bio sahranio i mater i ćaću, sahranio dvije stotine sapatnika, previo rana i rana, gledao kako život curi ljudima kroz prste, kroz usta, iz rebara koja su probila kožu na grudima i promijenila u sekundi boju iz mliječnobijele u prljavosivu. Noć u šumi zna biti duža od obične za nekoliko sati. Kako? Ne znam kako, ali da su duže – duže su.

Volim noć u šumi. Prebacio sam u glavi sve svoje i čega god se mozak sjetio, dok sam gledao u mrak ispred sebe, uši oštrio da čujem šta sam mislio da treba čuti, sa kamare na kamaru, pa opet, pa još jednom, pa… Ne, fakat se ne može navići na smrt. Ali ona je bila tu. Ona je uvijek tu – ali tada, na tom brdu, grlili smo se, hrvali, ljubili s njom. Te noći kada sam sreo Oskara, da mi je neko pucao u glavu, da me cijelog raznio, ne bih osjetio za dva dana unaprijed. Sve dotad pretovareno i poslagano po kamarama došlo je po svoje, došlo po mene. Kako?

E, za ovo kako imam odgovor: skupili smo se u nemalom broju povodom trideset godina mature. Ne voliš sve: Neki ljudi fale. Nekih ti je dosta da ih vidiš i onda i sada… Ne bih li se odvojio, ne bih li im dao do znanja da me ostave na miru – dovoljno je to što sam se pojavio – rekoh:

– Hvala svakoj što me ostavila, što joj nisam pasao u paketu kojim sam raspolagao. Hvala svima što ste bili negdje, jer bez vas ne bih mogao preživjeti rat.

Trebalo je dati opravdanje, tražili su odgovore na svoja pitanja.

U ratu je važna jedino koncentracija. Važno je ne opustiti se, ne predati se fantazmama. Svako od vas je proveo najmanje sat sa mnom, uz mene. Svađali smo se, pljuvali, rekli jedno drugome šta je trebalo reći, a ja nisam nikad zaspao od straha, od umora, i evo me. Nisam se nadao, niste se ni vi nadali, ali evo nas. Hvala još jednom.

Nekad vrijeme prosto pobjegne. Dešavanja iz minute u minutu jedu jedno drugo, taman da svariš stvar ispred sebe, druga se pojavi i… Ne stižeš pospremiti. Pa za to hvala i svakoj noći u šumi. Jedno od iznjedrenog za kakve noći… Sad ne mogu da se sjetim ni jedne noći pod kišom – a bilo ih je, znam kako sam sušio čarape, đon čizama znao sam zapaliti jer sam noge previše primaknuo vatri. Onih sa snijegom se sjećam. Ali kad pomislim na noć u šumi, uvijek je ljeto, uvijek su mirisi trave i ljekovitog bilja, miris paprati koja škripi dok raste, i ti vidiš kako raste.

Svejedno, jedno od iznjedrenog za kakve noći u šumi bilo je kako se moja generacija (sa nekoliko njih iza i ispred) učila, spremala, obučavala da preuzme državu baš tih devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Neko je to svjesno i namjerno radio, a neki od nas su znali da se to radi i pristajali su na obuku. Na neke se računalo još od rođenja, a ako oni povedu sa sobom još kojeg slučajno procvjetalog, ili nekog ko je shvatio shemu, načine i metode – materijala za oblikovanje nikad nije nedostajalo.

Meni je uvijek tu nešto smrdilo, valjda radi starog i stare, koji su u sobičku barake sve velike stvari pokušavali riješiti prigušenim glasom, bez psovke, sa crvenilom u licu i skupljenim prstima dignutih šaka, koje su brzo gubile oblik, pretvarajući se ponovo u prste koji se drže za zrak, hvataju se za nešto, slamku, za…

Moja bezobrazno duga kosa, ali uvijek čista, ili košulja koja se nikad nije našla strpana u hlače, moje tene bilo da je ljeto ili zima, govorili su sve a da ne otvorim usta. A kad bih koju i rekao, to je bila fina, išmirglana predhaustorska priča, koju bih začinio nekim imenom i prezimenom… I nudio sam rješenja, a ne otvarao već otvorene probleme; gabariti, koje ću zauzeti za koju godinu unaprijed mogli su se primijetiti. Uz sve pobrojano, svi su me ostavili na miru; moglo bi se čak reći da su me namjerno izbjegavali i nastavili sa ispunjavanjem nastavnog plana i programa, redovnim protokolom.

A Oskar je… Ma Oskara su ubili, može biti i prije nego je krenuo glancati podove Treće sarajevske gimnazije – ali su ga i dalje održavali u životu jer im je mogao zatrebati. Baš kao i mene. Jedina razlika između nas dvojice je bila što on to nije znao, a ja sam mislio kako sam i mrtav jači od njih i kako ću ih sve odreda povaliti. Što žensko što muško.

Koliko je već tada bilo ubijenih bez ispaljenog metka? Koliko je nas mrtvih iznijelo rat na svojim leđima, sa praznim stomacima? Koliko nas mrtvih danas hoda ulicama i ne smije, ne umije svojoj djeci ispričati priču šta je bilo i kako je bilo? Kako je danas? Šta treba uraditi da se i njima ne ponovi naše, da i njih ne ubiju?

Država ne bi bila država da nema načine, metode, taktike i strategije provedbe planova zamišljenih u glavama nekakvih analitičara od danas, ili od prije stotinu, tri stotine godina… i samo zbog toga se ova moja država može nazvati državom. Sve drugo liči na državu, ali ni nalik nije državi. Toliko ubijenih bez ispaljenog metka hoda ulicama. Toliko je djece koja misle da su jača i bolja od druge djece – i moguće je da su i jači i bolji, samo što sa slabijim država ima planove, a sa jačim se država zna ponašati: poništi ga, pomnoži sa nulom i rezultat je savršeno jasan.

Vrijeme je virusa. Sreća pa ukinuše policijski sat; noć je ponovo duga onoliko koliko treba biti, ali onaj višak sati, puta samo 33, vrati me u baraku u Ulici Branka Bajića na broju 21. Vidim sebe kako gledam teške mašine kako rove, buše zemlju, kranove kako dižu već gotove zidove uvis, uvis, dok me vrat ne zaboli, i čekam da zaspim i sanjam kako sebi točim vodu iz česme u kuhinji, zatvaram vrata kupatila, umjesto da žuljam tutu koju sam prerastao, kupam se u kadi od 180 litara i imam noćnu lampu u svojoj sobi iznad svog kauča. Kao djetetu radnika bila mi je obećana bolja budućnost baš zbog kvalifikacije roditelja: radnici. Papir sve trpi, teorija sve može podnijeti, ali praksa je nešto sasvim drugo, praksa je spektakl, praksa je dvadesetak kvadratnih metara, s jednim prozorom, s jednim vratima i sa zajedničkim mokrim čvorom, i sila službenih izvještaja prenesenih po dnevnim novinama, TV dnevnicima u kojima se koliko sutra obećava bolje sutra.

Danas znam zašto su moji roditelji govorili krupne stvari poluglasno. I tada su zidovi imali uši, a oni nisu htjeli ni da ja čujem. Još onda sam pamtio sve što se reklo, sve što vidim, sve što bih pročitao. Sve te praznine koji su oni namjerno pravili popunio sam za kakve neprospavane noći usred šume, ponekad bih pronalazio opravdanja za njihovo neučinjeno, za njihov šapat, ponekad bih ih optuživao do psovke. I poslije psovke. A oni ni krivi ni dužni: htjeli su samo da im sina jedinca ne ubiju, da ne hoda mrtav okolo kao oni što su hodali, i još sa polomljenim leđima, sa oteklim nogama, s visokim pritiskom od negovorenja, koji ih je na kraju i jedno i drugo odnio tamo kuda ja pužem, kuda svi idu.

Kažem vrijeme je virusa, nije vrijeme za šale, za vica kakvog, pošalicu. Ali je sve smiješno do mjere da ne znaš bi li zaplakao ili bi se zagrcnuo od čuđenja, od ponavljanja jednog te istog…

Birokratski aparat smišljen za one slabije pameti, one sa lošim vokabularom, one neke koji se pokrivaju definicijama bez obrazloženja, stranim riječima i izrazima koje uklope u stečeni status smišljen za njih na koje se računa i one uz njih, one sa dispozicijom koju su dobili klimanjem glave i dizanjem ruku pri glasanju. Imam opravdanje za birokratski aparat koji je mog oca uveo pod „element“ jer je u dobi od devet godina ušao u postrojbe naci-šupačke tvorevine zvane ustaška mladež. Da budem iskren, najvjerojatnije bih ga i ja u kakav spis uveo pod nazivom „element“, zaboravivši da se u toj dobi ne znaš ni najesti ako ti neko ne poturi tanjir pod nos, smetnuvši s uma da mu je porodica već ostala bez oca i matere i da je glava kuće bila najstarija sestra koja je u ta doba brojala 17 godina i nedugo zatim se udala. I mati je imala oznaku „element“ – samo što su njeni voljeli kralja i družili se s Nikolom Pašićem. To što ona nije imala nikakve veze ni sa kraljem ni sa bradonjom, to nekom birokrati nije smetalo da je ocijeni, grupiše, zavede u neki spisak. Najvjerojatnije ne bih ni djetetu njihovom, sebi samome, dao prolaznu ocjenu, ali promjenom birokratskog aparata i služinčadi brojne na sisi države, uz sve što sam govorio, bunio se protiv crvenog fašizma i iste takve buržoazije, protiv mog ostanka ovdje, borbe, napada i odbrane, akcija, gladi i samoće, suza – barem bih dao sebi šansu, napisao kakvu preporuku da se može računati na mene, ali uz mjere opreza jer mislim svojom glavom.

Fakat ne znam da li bih plakao ili bih se grohotom smijao na sve što mi se dešava danas, i što se inače dešava danas. Opet slabo školovani za ovakva stanja vode državu, imaju svoje kolo, krug, halku koja im daje potporu, i misle da su živi. Jesu, živi su, za razliku od mene. Ali ja nikad nisam pristao na oznaku „mrtav“, na oznaku „element“, onaj na koga se ne računa do neke zadnje, a onda…

Znam da nećemo doći pameti ni nakon što sve ovo prođe; nije nam prvi put da mislimo kako je nešto kraj kraja, pa kad se tiho i mirno sve završi, kad oplačemo svoje i sve mrtve, nastavimo dalje kao da smo mi sami i početak i kraj.

Negdje pred moj rat, devedesetih, kazivali su da je svaki građanin, pa i tek rođeno dijete, dužan međunarodnoj zajednici i fondu joj međunarodnom 3.660 dolara. Pomnožiti to sa 22 miliona daje velik broj.

A koliko su mene zadužili za onih mojih 1.425 dana provedenih u Sarajevu?

Sjetih se, pa se nasmijah – koja godina je iza rata, veliki plakati počeli su nicati da bi sakrili razvaljenō, kao što za vrijeme Olimpijade sakriše Gundulićevu ulicu usred grada: sa jednoga se smijao novi produkt njemačke auto-industrije sa natpisom „Počastite se! Cijena sitnica, već od 44.500 maraka“. Dok sam gledao u čudu, dok sam se divio hrabrosti nabavljača i servisera, takav isti automobil prođe pokraj mene, sa sarajevskim registracijskim oznakama. Koliko sam ja dužan danas, dok se birokrate svađaju gdje će otići posuđene pare, kome će dati da kupuje u moje ime i šta da mi kupi?

Ne, gospodo, niste vi gospodari ni života ni smrti. Niste mrtvi, to vam priznajem, i to vam se pika. A ja? Ja jesam mrtav, i drago mi je zbog toga, ali kad postanem živ, a red bi bio, e onda…

Ne, gospodo, neće nikakve revolucije biti. Neće se niko na svijetu drznuti da uvede barem sa-upravljanje. Radnički savjeti neće biti vraćeni, sindikatima će se plaćati i dalje godišnja članarina i ostaće sve na tome. Solidarnost se neće pojaviti. Biće gladnih. Biće sve kao da se ništa desilo nije. Ali ništa neće više biti isto, jer su i mene, a tako i Oskara, i ko zna koliko nas, školovali, kao što su i vas isti školovali – da nekad, jednom, SADA preuzmemo državu. Jer ako ste vi, prirodno i u svaku stranu slabiji, mogli zauzeti pozicije koje imate, ako se držite uz sve greške počinjene s namjerom i hotimice – onda mi jači imamo čemu da se nadamo, da donesemo rješenja i radimo na njihovoj izvedbi, što bi rekao jedan od vas, a kao da ste svi rekli: I to – sve po zakonu!

Živi bili pa vidjeli!

Mortuus vos salutat.“

Zubčević: Zvijezda Mira
Krleža: Povratak…
Petanjek: Znakovi života