Radnja čuvenog Uliksa (Ulysses) Jamesa Joycea, odvija se u samo jednom danu - 16. juna 1904. godine, od 8.00 do 15.00 sati.
Bloomsday ili dan Jamesa Joyce je 16. juna. Ovaj dan nije nimalo slučajno izabran. Naime, radnja čuvenog romana Uliks (Ulysses), odvija se u samo jednom danu – 16. juna 1904. godine, u periodu od 8.00 do 15.00 sati.
Roman je i danas predmet mnogih rasprava; jedno je od temeljnih djela modernističke književnosti, i jedan od klasičnih romana toka svijesti, uz Joyceovo Finneganovo bdjenje i Portret umjetnika u mladosti, zajedno sa djelima Virginije Woolf Gospođa Dalloway, K svjetioniku, Valovi, i Krik i bijes Williama Faulknera.
Prvo spominjanje Bloomsday proslave nalazi se u pismu Joycea gospođici Weaver od 27. lipnja 1924. godine, i odnosi se na “grupu ljudi koji obilježavaju nešto što nazivaju Bloom’s Day – 16. juna”.
Na pedesetu obljetnicu dana radnje romana, 1954. godine, John Ryan (publicista i osnivač časopisa Envoy) i romanopisac Brian O'Nolan organiziraju cjelodnevno hodočašće na Uliksovom putu. Pridružili su im se Patrick Kavanagh, Anthony Cronin, Tom Joyce (zubar koji je kao Joyceov rođak zastupao interese porodice) i AJ Leventhal (predavač na Trinity Collegeu u Dublinu).
Obilježavajući Bloomsday, NOMAD vam donosi sedam zanimljivosti vezanih za roman Uliks.
1. Prije nego je Uliks zvanično objavljen u Americi 1934. godine, dvadesetih godina američka pošta zaplijenila je i spalila stotine ilegalnih kopija. Ulysses je objavljivan kao serijal u magazinu The Little Review, od marta 1918. do decembra 1920., ali je roman zabranjen u Americi 1921. zbog “opscenosti”. Roman je kao cjelina prvi put objavljen u Parizu 2. februara 1922. godine na četrdeseti rođendan pisca. Zabrana romana u Americi bila je snazi sve do 1934. godine.
2. Uliks je podijeljen na 3 knjige i 18 epizoda koje približno odgovaraju epizodama u Homerovoj Odiseji, koju čine 24 poglavlja. Roman sadrži oko 265.000 riječi. Epizode nemaju naslove poglavlja, već su samo numerisane u Gablerovom izdanju. U drugim izdanjima pauze između epizoda su predstavljene na različite načine. Na prvi pogled, veći dio knjige izgleda neuređeno i haotično; Joyce je jednom rekao da je stavio u roman puno misterija i zagonetki, tako da će profesori stoljećima nastaviti raspravljati o tome šta je pisac mislio, čime je autor stvorio besmrtni roman.
3. Lik Molly Bloom iz Uliksa baziran je na Joyceovoj supruzi Nori Barnacle. Dan na koji je dešava radnja romana je dan kada je autor upoznao Noru. Međutim, Nora je rijetko čitala djela svoga supruga, što je pisca činilo više nego nezadovoljnim. Imali su dvoje djece – sina Georga i kćerku Luciju.
4. James Joyce je imao veoma loš vid i tokom života oko 25 operacija. Imao je istog okultistu kao i Eamon de Valera (treći predsjednik Irske) – dr. Vogta iz Züricha. Nikada nije naplatio niti jednu uslugu piscu, ali je zato De Valera platio za medicinske usluge dr. Vogtu čitavo bogatstvo.
5. Prije sedam godina pjevačica Kate Bush konačno je dobila dopuštenje za korištenje dijelova iz Ulyssesa za pjesmu koju je napisala prije više od 20 godina. Bush je napisala Sensual World 1989., ali nije dobila dopuštenje do aprila 2011. U januaru naredne godine Joyceova djela su postala “public domain” (javno dobro) tako da dozvola za korištenje dijelova iz znamenitog romana više nije bila potrebna.
6. U vrijeme kada su Joyce i njegova porodica živjeli u Parizu, autor se često družio i bio veoma blizak sa Hemingwayem, Beckettom, Ezrom Pound, TS Eliotom i Yeatsom.
7. Carl Gustav Jung je napisao esej o Uliksu, a 27. septembra 1932. godine napisao je i pismo autoru.
“Dragi Gospodine,
Vaš Uliks je predstavio svijetu psihološki problem zbog kojeg sam više puta bio pozvan kao navodni autoritet za psihološka pitanja. Ulysses se pokazao kao neizmjerno tvrd orah i natjerao me ne samo na neobične napore, već i na posve ekstravagantna putovanja (govorim sa stanovišta naučnika). Vaša knijga mi je, u cjelosti, donijela beskrajne nevolje i tri godine razmišljanja. Ali moram vam reći da sam duboko zahvalan vama, kao i vašem ogromnom djelu, jer sam dosta naučio. Vjerovatno neću nikad biti siguran jesam li uživao, jer je bilo previše živciranja i moždenja. Također ne znam da li ćete vi uživati u onome što sam napisao o Uliksu, jer nisam si mogao pomoći da ne kažem cijelom svijetu koliko mi je bilo dosadno, koliko sam negodovao, koliko sam proklinjao i koliko sam se divio. Četrdeset stranica neprestanog trčanja je na kraju donijelo niz psihološki atraktivnih rezultata. Pretpostavljam da vrag zna dosta o psihologiji žene, ja nisam znao.
Pokušat ću vam preporučiti svoj mali esej, kao zabavni pokušaj stranca koji je pogrešno skrenuo u labirintu vašeg Uliksa i uspio ponovo izaći iz njega zahvaljujući čistoj sreći. U svakom slučaju, možda ćete zaključiti čitajući moj tekst šta je Uliks uradio jednom ‘uravnoteženom psihologu’.
Sa izrazom najdublje zahvalnosti, ostajem, dragi Gospodine,
Iskreno vaš,
C.G. Jung”
Iz Jungovog eseja:
“Ulysses je knjiga koja teče niz 735 stranica dug potok, 735 dana koji se svi sastoje u besmislenoj svakodnevnici bilo kojeg čovjeka, potpuno nebitan šesnaesti dan juna 1904., u Dublinu — dan u kojem se, stvarno, ništa nije desilo. Potok izvire u praznini i završava u praznini. Da li je možda sve ovo jedna, neizmjerno duga i pretjerano komplikovana strindbergovska izjava o smislu ljudskog života i jedna koja, na užas čitaoca, nikad nije završena? Možda i spominje suštinu života; ali sigurno spominje i deset hiljada površina života i njihovih sto hiljda nijansi. Koliko moj pogled može doseći, u tih 735 stranica nema očiglednih repeticija niti jedan jedini sveti otok gdje čitalac, koji već dugo pati, može doći da se odmori. Ne postoji nijedno mjesto gdje može sjesti, pijan od uspomena i sa kojeg može sretno uzeti u obzir dužinu puta koju je prešao, bilo to sto stranica ili manje… Ali ne! Nemilosrdni i neprekidni potok se pojavi i njegova brzina i pad rastu u zadnjih četrdeset stranica sve dok ne skloni čak i intepunkcijske znakove. Time daje najokrutnije izraze te praznine koja je istovremeno i prekrasna i zagušljiva, koja je pod takvom tenzijom ili napunjena do pucanja, da postaje nesnošljiva. Ova temeljita, beznadna praznina je dominantna nota cijele knjige. Ne samo da počinje i završava u ništavilu, nego se i sastoji samo od ništavila. Sve je to pakleno i beznačajno.”
“Ako gledamo knjigu sa stanovišta tehničke umješnosti, sigurno je briljantna i paklena.”
“Imao sam ujaka čije je mišljenje uvijek bilo kratko i jasno. Jednog dana me je zaustavio na ulici i rekao: ‘Znaš li kako vrag muči duše u paklu?’ Kada sam rekao da ne znam, on je izjavio, ‘Drži ih na neizvjesnosti”, s tim je otišao. Ova se napomena pojavila kada sam prvi put čitao Ulyssesa. Svaka je rečenica postavlja očekivanje koje nije ispunjeno; konačno, zbog čiste rezignacije, počneš da više ništa ne očekuješ. Zatim, dio po dio, ponovo na tvoj užas, shvatiš da si na kraju, zakucao. Činjenica je da se ništa ne dešava i da ništa ne proizlazi iz toga i opet, rat između tajnog očekivanja i beznadne rezignacije vuče čitaoca od stranice do stranice… Čitaš i čitaš i čitaš i praviš se da razumiješ šta čitaš. S vremena na vrijeme propadneš kroz vazdušni džep u još jednu rečenicu, ali kad se jednom dostigne pravi stepen rezignacije, naviknut si na bilo šta. Zato ja, također, čitam do stranice 135 sa očajem u srcu, dvaput zaspim na tom putu… Ništa ne dođe da se upozna sa čitateljem, sve se okreće od njega, ostavljajući ga u potrazi. Knjiga je uvijek na putu, nezadovoljna sobom, ironična, zlobna, zarazna, prezirna, tužna, očajna i gorka…”