Draga Blerta, dragi Jetone Neziraj!
„Pitanja holokausta su pitanja na kojima se prolazi ili pada. Tu popravnog nema“, rekao je veliki Danilo Kiš. Vi ste na ova pitanja dostojanstveno i žestoko odgovorili svojom predstavom „The Handke project“, koju smo imali sreću vidjeti prije otprilike mjesec dana u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Pišem ovaj tekst 10. decembra, na dan kada su Teufika Šabanović, Adnan Mahmutović, Jasenko Selimović, Satko Mujagić, Meho Kapo i hiljade Bosanaca i Hercegovaca iz Švedske organizirali protestni skup u Stockholmu ispred Konserthuseta, u kome se imala dodijeliti Nobelova nagrada čovjeku koji je na tom moralnom ispitu pao, ideološkom čudovištu kako su ga nazvali mnogi evropski intelektualci, Peteru Handkeu. Peteru Handkeu, piscu koji je negirao genocid u Srebrenici, navodeći da je većina izvještaja iz Bosne lažna, a srpske patnje upoređivao sa patnjama Jevreja u doba nacizma. „Ja ne znam istinu, došao sam da budem uz Miloševića i Srbiju“, rekao je na Miloševićevoj sahrani.
I, ne samo on, na tom ispitu pao je i Nobelov komitet, za koji smo vjerovali da će se predomisliti, napraviti čudo, odustati od svoje sramne odluke.
Bio je hladni decembarski dan te 2019. u Stockholmu. Sjećam se okićenog grada, džinovskih svijetlećih irvasa, gužve po trgovinama u gradu, jer oni koji gube Boga sve više pretvaraju Božić u kič paradu. Moja majka je preminula nedugo prije toga, i pitala sam se da li da i ja putujem, ili da, po našem dobrom adetu primam goste koji mi dolaze izraziti saučešće. Većinu dragih sam već susrela na sahrani, zagrljajem i stiskom ruke su mi pomogli da je spustim u hladnu ilovaču na sarajevskim Barama. Upitala sam se: A šta bi moja majka, borbena i uporna Hercegovka uradila na mom mjestu? Bi li mi zamjerila? Negdje iz dubine duše čula sam njen glas. Idi. To će biti tvoj tevhid meni. Idi, zbog svih nevino umorenih. Sjeti se kako sam se ponosila tobom i tvojom borbom, kada si prva ustala protiv Handkea u Parlamentu Austrije, kad je objavio knjigu „Jedno putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili Pravda za Srbiju“. Sjeti se, rekao je da pjesništvo Radovana Karadžica nije lošije od pjesništva Ilse Eichinger, zatočenice koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu. A ti si pročitala Karadžićevu pjesmu u kojoj sanja kako Sarajevo gori i rekla: „Idite u Den Haag, tamo organizirajte književno veče posvećeno Karadžićevoj poeziji. Rekla si da ti je to što je slijedilo u Parlamentu Austrije bio jedan od najdražih aplauza u životu.“
„Handke se kupao u rijeci kojom još uvijek plutaju leševi muslimana“, što bi rekao ti, Jetone.
U to doba moja kći Hana je napisala na svom FB profilu: „Idi u pakao, Peter Handke. Idi u pakao, Nobelov komitetu, što daješ nagradu čovjeku koji podržava režim što je napravio pakao od mog života na neko vrijeme.“ Morala sam ove riječi moga djeteta, javno izreći, zbog patnje sve naše djece.
Na internetu su se tih dana čule riječi osude velikih i časnih pisaca i novinara koji su boravili u Bosni i Hercegovini za vrijeme agresije, od Christiane Amanpour nadalje, P.E.N. centara svijeta, te mnogih novinarskih udruženja.
A na Norrmalm trg ispred Konserthuseta pristigle su Majke Srebrenice predvođene antičkom Munirom Subašić, žene koje desetinama godina obijaju svjetske pragove moćnika, svjedoče na međunarodnim sudovima, učestvuju na protestima, konferencijama, tražeći pravo za svoje mrtve sinove i muževe. Uz njih su kao i uvijek bili Emir Suljagić, Vahidin Preljević, Roy Gutman, stigao iz daleke Amerike, Florance Hartmann iz Pariza, Alida Bremer iz Njemačke. Govorili su glasom angažiranih, moralnih intelektualaca koji su zauzeli stranu dobra u ovom zlom i teškom vremenu, u kojem se ponovno zahuktava i uspinje fašizam. Časna doktorica Christine Doctare, Šveđanka, strgnula je sa svojih prsa Nobelovu nagradu, koju je dobila sa grupom ljekara UN-a za humanost i bacila je jednom snažnom gestom sa svojih prsa u znak protesta. Na kraju sam nastupila i ja čitajući riječi moje Hane. Dalje sam rekla: „Jedan drugi njemački pisac, nobelovac, Heinrich Boell rekao je: „Rat neće prestati dok god krvari i jedna rana koja je njime izazvana. Po tom piscu se danas zove jedna književna naklada, koja mi je, također pomogla da danas budem tu. Pitam se, šta će se zvati sutra po Peteru Handkeu?“
Zatim sam govorila kroz Maka Dizdara: „Bosni je uvijek bilo suđeno da sanja o pravdi, da se bori za pravdu, da čeka na pravdu, ali da je ne dočeka.“ Okrenula sam se prema mjestu gdje je zasjedao Nobelov komitet, podigla ruku kao na stećku i opet citirala Maka: „Ova ruka kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama.“ Na kraju sam izgovorila pjesmu „Zapis o zemlji“, ali na način da publika ponavlja svaki stih za mnom. Iz hiljada i hiljada bosanskih grla odjekivalo je: „Prkosna od sna.“
Na trgu su bile hiljade Bosanaca i Hercegovaca, te Šveđana, koji su iz osjećaja solidarnosti bili uz nas. U prvom redu u publici klečalo je dvoje mladih, antički lijepih Albanaca, nisu se pomaknuli za dva sata protesta, poput kakvih karijatida držali su visoko iznad svojih glava albansku zastavu. Nakon vaše predstave upitala sam se: A, da li su ono prije tri godine s nama bili Blerta i Jeton? Sad znam: znam, vi ste svoj odgovor na cijelu ovu stvar dali svojom predstavom.
U toj predstavi, draga Blerta i dragi Jetone, vidjela sam i jedan ciničan odgovor na moje pitanje: „Šta će se sutra zvati po Peteru Handkeu?“ Odgovarate kroz jedan lik u predstavi: „Ne bih se iznenadila, pošto on ima status sveca u Srbiji, da se neki hram, neka crkva, nazove Hram presvetog Handkea, jer on je Bog, on je Isus Krist.“ Nakon ovog cinizma glumac govori kako je Handke odlučio jedan dio neke svoje nagrade „dati u dobrotvorne svrhe“. Pa, da se valjda po njemu nazove jedan bazen. Naime, odlučio je, ne dati za Srebrenicu, gladne u Jemenu ili izbjeglice, već da se izgradi jedan bazen. Gdje? U selu Velika Hoča, kod Prizrena na Kosovu samo nekoliko kilometara udaljenom od sela Velika Kruša u kome je Miloševićeva soldatska ubila 205 Albanaca. Eto, kako bi se mogao i završiti ovaj „veliki, humani gest“ novopečenog nobelovca, nego tako što je projekat propao, jer se seljaci u tom srpskom selu nisu mogli nagoditi gdje će se bazen izgraditi. „U ovom se bazenu“, kažeš Jetone, „može slobodno masturbirati dok razmišljaš o ulozi književnosti u otkrivanju životnih istina, pišanje se svakako preporučuje ako vam se za vrijeme pišanja priviđa onaj momenat sa dodjele Nobelove nagrade i budala koje mu pjevaju: Happy birthday to You.“ I, paralelno sa tim cinično ironičnim tekstom, na jednom jednostavnom praktikablu, koji je skoro jedini element svedene scenografije, vidimo glumce stisnute u grupu, koji nijemo stoje prizivajući tragično pogubljene Albance koji izazivaju snažnu sućut u nama, gledaocima.
Na ovom principu, kako sam je ja doživjela, građena je i cijela predstava. Ironična, cinična, ponekad reže nekim, rekla bih skoro feralovskim humorom, a kako bi se o Handkeu i moglo drugačije i govoriti? A onda bez izvanjske, lažne patetike, samo gole činjenice. „Leševi oca i sina nađeni su u masovnoj grobnici“, riječi su od kojih zastaje dah i spuštaju nas u najdublje tragično. Kažem izvanjske patetike, jer je ona duboka, istinska, skoro protjerana iz naših pozorišta. Bez nje nema velike umjetnosti, tragičnog osjećanja svijeta. A, vaša predstava, dragi moji Blerta i Nezire, odiše njom i zato smo mi, vaši gledaoci, bili duboko potreseni. U najdublje tragično spuštaju nas i tvoje, Blerta, nježne, lijepe, empatične i pune bola, lirske sike poput one s malim skijašem koji ima na sebi maskotu Vučka, simbol sarajevske Olimpijade, koja je lajtmotiv ove predstave. Taj dječak nijemo stoji na horizontalnom praktikablu i gestom oponaša vožnju skija. Pojavljuje se nekoliko puta u predstavi, prenoseći nas iz paklenog handkeovskog svijeta u svijet čistoće. To je slika malog anđela, koji se na kraju predstave izdiže iznad oblaka, odlazi gore, u pravedniji i bolji svijet. Rijetko kad sam na sceni vidjela smisleniju upotrebu dima. Obično nas redatelji zatrpavaju dimom bez svrhe i smisla, a kod tebe, Blerta, oni su i snijeg i oblaci. Ja u ovom djetetu s Vučkom vidim Nermina, sina Raminog, čija je duša otišla u nebo, pretvaraš ga u čisti, univerzalni simbol svih nevino umorenih ovog svijeta.
„Izvan sam prostora i vremena. Pokušavam da odgovorim ocu, ali zanijemim. Ostajem samo crna vreća puna kostiju. Postajem jedno sa zemljom, utapam se u sto hiljada kostiju razasutih okolo po brdima i ravnicama BiH, postajem muk, savjest“, govori Nermin. Prije toga je scena s Raminim dozivanjem sina Nermina. Dok Ejla Bavčić u početku predstave govori umjesto na engleskom, na kojem se odvija cijela predstava, i pita: „Mogu li nešto reći na bosanskom? Sine, Nermine, donesi kafu“, neko nam dijeli kafu, mi i ne slutimo o kojem je Nerminu riječ. Samo ti negdje to ime ostane u malom mozgu, jer se blistave slike predstave odvijaju takvom brzinom i snagom, da ih pratimo bez daha, i tek pred kraj se suočavamo sa pričom o Rami i Nerminu, koju Handke u svojoj knjizi tumači: „Ramo se brinuo za sina u planini, pa ga je zvao na sigurno.“ I, čujemo Ejlu pri kraju kako maestralno pjeva narodni napjev koji sliči antičkoj tužbalici, što u nama odzvanja danima. I krik Ramin: „Nermine, sine, dođi gore kod Srba, ja sam na slobodnom, kod Srba.“
Ali, vratimo se na početak predstave. Na sceni je putokaz – Srebrenica. Peter se susreće sa nekim koga zove ujak Joseph, prepoznajemo Goebbelsa. Joseph mu objašnjava: „Sine moj, Petre, broj mrtvih, što je veći, postaje manje značajan. Treba da znaš da je broj sto granica koja dijeli ubistva koja šokiraju svijet od svih drugih masovnih ubistava. Ljudi uspijevaju da izbroje do 100, a zatim svako brojanje postaje dosadno, pretvara riječi u neartikulirane znakove, koji nemaju nikakvog smisla, količina ljudske potresenosti se smanjuje.“
Handke: „Kako da ubijedim moje čitaoce da 8.000 grobova ne postoji? Oni su tu, ljudi mogu da ih vide svojim očima!“
Goebbels: „Mi smo za Jevreje koristili gasne komore i druga primitivna sredstva, a ti imaš svoja magična, stilističko-književna sredstva. Peter, iskoristi ih. Postavi znak pitanja, to je u skladu sa prirodom književnosti.“
„Bio je genocid u Srebrenici“, uzvikuje Handke, „a ja mogu pitati: da li je bio genocid u Srebrenici?“
Goebbels: „Srebrenica je fabrikovan slučaj. Holokaust je fabrikovan. Ako se šta zakomplikuje, ti reci: Sve je to književnost. Ja potičem od Homera i Cervantesa, Tolstoja. Napiši, da li su to ubijeni ili samoubijeni? Vidim žene s maramama kako plaču. Da li plaču? Opsada Sarajeva? Sarajevizacija opsade?“
Handke je naučio od svog „ujaka“ kako se svaka istina može poništiti njenim relativiziranjem.
Slijedi niz duhovitih scena u kojima se grohotom smijemo, kako srbijanska glumica napušta projekat jer je „Srbija ipak veća od predstave“, suze Marine Abramović, scene u kojima jedna Njemica ne može da živi bez knjige o Handkeu i pada u nesvijest kad joj u tašni nema knjige, a pitaju je: može li Olga Tokarczuk, scene „tužbi“ u kojoj će Handkeova izdavačka kuća tužiti sve autore predstave, kritičare koji budu pisali protiv Handkea, glumce, samo neće tužiti srpske veterane iz borbi u BiH i na Kosovu, neće tužiti ni 8.000 žrtava Srebrenice (da li 8.000?, ironično prihvataš, Jetone, Handkeov stil i sjajno ga ironiziraš kroz cijelu predstavu. Toliko si dobro ušao u način na koji Handke misli, u njegovu mračnu filozofiju, da na kraju nisam znala šta su stvarni citati iz Handkeove knjige, šta stvarni događaji iz njegovog života, a šta tvoje blistave parafraze).
A, kako si se samo toga dosjetio, Jetone. U Švedskoj akademiji desio se golem seksualni skandal. Muž jedne od članica Akademije u te opskurne prostorije podvodio je mlade djevojke obećavajući im književne nastupe, promocije, pa čak i Nobela, zašto ne. Bile su to đavolske seksualne orgije u prostorijama Nobelova komiteta, a kad se skandal otkrio, kraljevska porodica je čupala kose, Nobelova nagrada za književnost nije dodijeljena te 2018. godine i Nobelov komitet naišao ja na osudu cijeloga svijeta. A, onda, neko se sjetio spasonosnog rješenja: Pokriti jedan skandal drugim. Dodijeliti kontroverznom Handkeu Nobelovu nagradu, pa će svijet početi brujati o tome. Jednu moralnu prljavštinu pokriti drugom, još većom. Tako je i bilo.
Smjenjuju se i optužujuće scene, citiram: „Umjesto da podrži stotine srbijanskih žena koje su se usprotivile ratu, Handke je podržao Miloševića, Mladića, Kusturicu, Karadžića. Srbima je, tako, oduzimao mogućnost da se iskreno suoče sa miloševićevskom prošlošću. On je dio antimuslimanskog i antiizbjegličkog sentimenta koji je pustio korijena u Europi. On je proizvod mase koja je isukala mačeve za nove krstaške ratove. Ali, fašizam ne prolazi! No pasaran!“
Blistava je ideja, Neziraj, jedna od završnih scena razgovora Petra Pana, omiljenog junaka dječjih bajki, i Handkea, kojemu Petar Pan siječe krila. Za one koji nisu još gledali predstavu, evo kako sjajno zatvarate ono pitanje Goebbelsovih upitnika s početka.
Petar Pan: „Ti si kapetan Kuka, on ima svoju kuku, a ti imaš svoje znakove pitanja. Ti si prevarant, demagog, inženjer boli, negator genocida, tvoje pero je nož koji probada srce žrtava. Tvoj safari u Bosni bio je sramno putovanje, Peter Handke, ti si bio tamo i okupao si se u rijeci kojom su još plivali leševi Muslimana.“
Kako se bližio kraj vaše predstave, sve smo jače bili uronjeni u njenu magiju, sve snažnije slike, ostajali smo bez daha. Govori Handke: „Ostavio sam protokol sahrane. Želim da se pročita moja posljednja balkanska elegija. Želim biti ortodox Serbian koji se bori za Kosovo.“
Na scenu ulaze dva pravoslavna sveštenika s kadionicom i dimom, čuju se crkvena zvona. Sveštenik izgovara riječi: „Od ovog blagoslovljenog dana, ti ćeš se zvati sveti Handke.“ Svećenici čiste i posvećuju tijelo Handkeovo. Koriste krv umjesto vode. Sa scene odjekuju „psalmi“ od kojih nas hvala jeza:
Čujte hrišćanske psalme Švedske akademije
Napićemo se šljivovice na kostima muslimanskih manekena
u takozvanom koncentracionom logoru Omarska
Jer se tako čuva evropska civilizacija
Okupaćemo se poslije u lažnim suzama majki Srebrenice.
Nakon ove scene, dakle, dolazi Nerminov san o Srebrenici. Predstava udara antičkom snagom.
Snaga glumaca Ejle Bavčić, Arbena Bajraktaraja, Adriana Morine, Klausa Martinija, Verone Koxha, Anje Drljević je nešto što zaslužuje duboki naklon i poseban esej o onom što su nam te večeri sarajevske premijere demonstrirali. Svaki od njih igrao je po nekoliko uloga, s lakoćom se transformirajući iz lika Handkea u lik Goebbelsa, Petra Pana. Ne samo vrhunski talenat i tehniku, već i intelektualni angažman, hod po žici između života i smrti.
Moram ovdje istaknuti da su veliki dio posla odradile dramaturginja Biljana Srbljanović i suradnica na tekstu, hrvatsko-njemačka spisateljica, feralovka, Alida Bremer. Uživali smo u nesvakidašnjim antičkim napjevima Gabrielea Marangonija, duboko osmišljenim kostimima Blagoja Micevskog, jednostavna scenografija Marije Kalabić je bila dovoljna da ispuni sve što je predstavi i glumcima bilo potrebno.
Vidite, dragi moji kosovski prijatelji, da često upotrebljavam riječ „antički“. Da, vaša je predstava po snazi antička, ona ima izvor i u vašoj boli, koja je velika kao i naša, bosanska. Mogli ste se komotno nasmijati i onom pajacu od političara koji tvrdi da „ima genocida i genocida. Ako je holokaust bio genocid, onda za Srebrenicu moramo naći neko drugo ime“, pametuje dotični. Vi dobro znate šta je namjera da se istrijebi jedna vjerska ili nacionalna grupa, i da genocid nanosi trajnu patnju narodu nad kojim je izvršen. Jučer holokaust, Armenci, Ruanda, Prijedor, Srebrenica, Kosovo. Vaša predstava je slika te patnje, a i ovaj moj skromni tekst, kao i drugi koje pišem, ili igram, je moj mali doprinos tome. Vaša predstava je krik i pobuna protiv fašizma našeg vremena. U vašoj predstavi dali ste nam priliku, da i mi na kraju opsujemo: Fuck you, Peter Handke!
Hvala vam.
„The Handke project“
Autor teksta: Jeton Neziraj
Redateljica: Blerta Neziraj
Produkcija: Qendra Multimedia u saradnji sa Mittelfest – Cividale del Friuli (Italija), Teatro della Pergola, Firenca (Italija), Theater Dortmund (Njemačka), Narodnim pozorištem Sarajevo i Međunarodnim teatarskim festivalom MESS – Scena MESS (BiH)