Čehov: Stepa

Obavezna lektira

Iz sreskog grada N., Z. gubernije, ranog julskog jutra su krenula i zatutnjala poštanskim drumom izanđala lahka kola bez opruga, jedna od onih pretpotopnih kola kojima se sada u Rusiji voze samo trgovački pomoćnici, trgovci stokom i slabije stojeći sveštenici. Ona su kloparala i škripala pri najmanjem potresu, a pozadi privezana kofa im je sumorno odgovarala, i već samo po tim zvucima i bijednim komadićima kože koji su visili na olinjalom košu moglo se vidjeti koliko su ta kola stara i spremna za staro gvožđe.

U kolima su sjedila dva n-ska mještanina: trgovac Ivan Ivanič Kuzmičov, obrijan, s naočalima, u slamnatom šeširu, više sličan činovniku nego trgovcu i otac Hristofor Sirijski, iguman n-ske Nikolajevske crkve, mali starčić duge kose, u sivom kaftanu od prtenog platna i cilindru širokog oboda, sa vezenim šarenim pojasom. Prvi je o nečemu usredsređeno razmišljao i odmahivao glavom da otjera drijemež; ona obična poslovna suhoparnost koja se vidjela na njegovom licu borila se s dobrodušnošću čovjeka koji se maločas oprostio sa rodbinom i dobro gucnuo. Drugi je vlažnim sitnim očima sa divljenjem gledao Božiji svijet i smiješio se tako široko da je izgledalo da taj njegov osmijeh zahvata čak i obod na cilindru; lice mu je bilo crveno i izgledalo je kao ozeblo. Obojica, i Kuzmičov i otac Hristofor, pošli su da prodaju vunu. Opraštajući se maločas s ukućanima, oni su se najeli kolača sa pavlakom i, mada je bilo rano jutro, oni su već bili gucnuli…

Obojica su bili odlično raspoloženi. Osim ove dvojice opisanih i kočijaša Deniske, koji je neumorno šibao dva živahna dorata, u kolima je još jedan putnik – devetogodišnji dječak, lica preplanula i mokra od suza. To je bio Jegoruška, sestrić Kuzmičova. Uz dopuštenje strica i sa blagoslovom oca Hristofora, on je išao da se upiše u gimnaziju. Njegova majka, Olga Ivanovna, udova koleškog sekretara i Kuzmičova rođena sestra, koja je voljela obrazovane ljude i plemenito društvo, zamolila je svoga brata koji je išao da prodaje vunu da povede Jegorušku i da ga upiše u gimnaziju, pa je sada dječak, ne shvatajući kuda i zašto putuje, sjedio na sjedištu pored kočijaša Deniske, držao se za njegov lakat da ne padne i poskakivao je kao čajnik na peći. Od brze vožnje njegova crvena košulja se kao mjehur nadimala na leđima a novi kočijaški šešir s paunovim perom svaki čas se spuštao na potiljak. On se osjećao krajnje nesretan i htio je da plače.

Kada su kola prolazila pored tamnice, Jegoruška je bacio pogled na stražare koji su odmjerenim korakom hodali duž visokog bijelog zida, na male prozore sa rešetkama, na krst koji je blistao na krovu i sjetio se kako je prije sedmicu dana, kad se slavila Kazanska Bogorodica, išao sa majkom u tamničku crkvu na crkvenu slavu; a još ranije, na Uskrs, dolazio je u tamnicu sa kuharicom Ludmilom i Deniskom i donosio uskršnje kolače, jaja, piroge i pečenu govedinu; zatvorenici su se zahvaljivali i krstili se, a jedan je Jegoruški poklonio olovna dugmeta za manžete koja je sam izradio.

Dječak je promatrao poznata mu mjesta, a mrska kola su jurila pored njih i ostavljala sve iza sebe. Poslije tamnice su promakle crne i čađave kovačnice, a za njima zanimljivo zeleno groblje okruženo kamenom ogradom; iza ograde su veselo virili bijeli krstovi i spomenici utonuli u zelenilo višnjevih stabala koji izdaleka izgledaju kao bijele mrlje. Jegoruška se sjetio kako se u vrijeme beharanja te bijele mrlje gube u moru višnjevog behara; a kada višnje zriju, onda su bijeli krstovi i spomenici išarani kao krv purpurnim piknjicama. S one strane ograde, pod tim višnjama, danju i noću su spavali Jegoruškin otac i baka Zinaida Danilovna. Kada je baka umrla, stavili su je u dugački uski sanduk, a oči su joj pokrili sa dva petparca jer nikako nisu htjele da se zatvore. Sve do smrti ona je bila živahna i sa pijace je donosila mehke đevreke posute makom, a sada spava, spava… Poslije groblja počele su se dimiti ciglane. Gusti i crni veliki kovitlaci dima kuljali su ispod niskih dugačkih krovova od trske i tromo se dizali prema nebu. A nebo iznad ciglana i groblja bilo je tamno. Velike sjenke od pramenja dima puzile su poljem i preko druma.

Pored onih dugačkih krovova u dimu su se kretali ljudi i konji pokriveni crvenom prašinom…

Poslije ciglana završavao se grad i počinjalo je polje. Jegoruška je posljednji put pogledao grad, a onda se licem priljubio uz Deniskin lakat i gorko zaplakao…

– Eh, još se nisi naplakao, cmizdro jedan! – rekao je Kuzmičov. – Opet si se, mazo, raspekmezio! Ako nećeš da ideš, a ti ostani. Niko te silom ne goni!

– Ništa, ništa, bratac Jegore, ništa… – zabrzao je otac Hristofor. – Ništa, bratac… Bogu se moli… Ideš da tražiš dobro a ne zlo… Učenje je, kako se kaže, svjetlost, a neznanje je – mrak… I zaista je tako.

– Hoćeš da se vratiš? – pitao ga je Kuzmičov.

– Ho… hoću… – odgovorio je Jegoruška jecajući.

– Pa i vrati se. I tako uzalud ideš, to bi ti bilo – u havanu vodu tući.

– Ništa, ništa, bratac… – nastavio je otac Hristofor. – Samo se ti Bogu moli… I Lomonosov je isto ovako s ribarima otišao, ali od njega je postao čovjek poznat po čitavoj Evropi. Obrazovanje primljeno s vjerom donosi Bogu ugodne plodove. Kako je rečeno u molitvi? U slavu Tvorca, na utjehu našim roditeljima, na dobro crkvi i otadžbini… Tako ti je to…

– Razne koristi bivaju… – reče Kuzmičov pripaljujući jeftinu cigaru. – Poneko po dvadeset godina uči pa nikakve koristi.

– Biva i tako. – Nekome nauka koristi, a nekome samo zbrku u glavi pravi. Sestra je žena nerazumna, gleda da sve bude plemenito, hoće da od Jegorke postane učen čovjek, a ne shvata da bih ja mogao u svom poslu Jegorku za čitav život usrećiti. Hoću da kažem – kad bi svi postali učeni i plemeniti, onda ne bi imao ko da trguje i da žito sije. Svi bi od gladi poumirali.

– A ako bi svi trgovali i žito sijali, onda se niko ne bi ni školovao.

I, uvjereni da su obojica rekli nešto uvjerljivo i važno, i Kuzmičov i otac Hristofor napraviše ozbiljan izraz lica i istovremeno kašljucnuše. Deniska, koji je slušao njihov razgovor i ništa nije razumio, otrese glavom, pridiže se i ošinu oba dorata. Nastala je šutnja.

Međutim, pred očima putnika već se pružala široka i beskrajna ravnica presječena lancem brežuljaka. Tiskajući se i izvirujući jedan iza drugoga, ti brežuljci se stapaju u izvišenje koje se pruža desno od druma pa do samog horizonta i nestaje u ljubičastoj daljini; voziš se, voziš, a nikako da vidiš gdje ona počinje i gdje se završava… Sunce je već izišlo iza grada i mirno, bez žurbe, počelo svoj posao.

Prvo je negdje daleko naprijed, gdje se nebo sliva sa zemljom, pored brežuljčića i vjetrenjače, koja izdaleka liči na čovječuljka što maše rukama, po zemlji počela da se pruža široka svjetložuta traka; minutu kasnije ista takva traka je sinula nešto bliže, protegla se udesno i obuhvatila brežuljke; nešto toplo dotaklo se Jegoruškinih leđa, traka svjetlosti, koja se prikrala straga promakla je preko kola i konja, pojurilo ususret drugim trakama i najednom je čitava ta široka stepa zbacila sa sebe jutarnju polusjenu, nasmiješila se i rosom zablistala.

Požnjevena raž, korov, mlječika i divlja konoplja – sve je potamnjelo od žege, sve je riđe i poluživo, a sada, umiveno rosom i zaliveno suncem, oživljavalo je da bi ponovo procvjetalo. Iznad druma su sa veselim glasovima letjeli gnjurci, u travi su se dozivale tekunice, negdje daleko su kukali vivci. Uplašeno od kola, jato jarebica je prhnulo i sa svojim mekim “trrr” poletjelo prema brežuljcima.

Zrikavci, cvrčci, skakavci i rovci otpočeli su u travi svoju kreštavu i monotonu muziku. Ali nije prošlo dugo i rosa se je isparila, vazduh je zamro i prevarena stepa je opet dobila svoj sumorni julski izgled. Trava se povila, život je zamro. Potamnjeli brežuljci, sivkastozeleni a u daljini ljubičasti, sa svojim kao sjenke spokojnim tonovima, ravnica sa zamagljenim vidikom i nebo iznad njih, koje u stepi, gdje nema šuma i visokih planina, izgleda strašno visoko i prozirno – sve je to sada izgledalo beskonačno i kao ukočeno od tuge…

Sparno je i sumorno! Kola jure, a Jegoruška vidi svejedno te isto – nebo, ravnicu, brežuljke… Muzika u travi se stišala. Gnjurci su odletjeli, a ni jarebice se više ne vide. Nad uvehlom travom besciljno kruže poljske vrane; sve su one slične jedna drugoj i čine stepu još jednoličnijom.

Nad samom zemljom leti jastreb, lagahno maše krilima i najednom zastaje u vazduhu kao da se zamislio o čami života, a onda stresa krilima i kao strijela juri iznad stepe, i neshvatljivo je zašto to juri i šta mu treba. A u daljini vjetrenjača maše svojim krilima… Kao radi promjene u korovu promakne bijela lubanja ili neki oblutak; na trenutak se pojavi ogromna siva stijena ili sasušena vrba sa plavkastom vranom na gornjoj grani, preko druma pretrči tekunica pa opet promiču burjan, brežuljci, gačci…

Ali, eto, hvala Bogu, u susret dolaze kola sa snopovima. Na samom vrhu leži djevojka. Ona je sanjiva, premorena od žege, ali podiže glavu i gleda na putnike. Deniska blenuo u nju, a dorati protežu njuške ka snopovima i kola se sa škripom češu jedna o drugu, pa bodljikavo klasje kao metla prolazi preko cilindra oca Hristofora.

– Na ljude ideš, debeljušo! – viče Deniska. – Kako ti se faca nadula kao da te bumbar ujeo!

Djevojka se sanjivo nasmiješi i, pokrenuvši usnama, opet leže… Na brežuljku se pojavljuje usamljen jablan; ko ga je posadio i zašto će on ovdje, Bog bi znao. Teško je odvojiti pogled od njegovog vitkog stasa i zelene odjeće. Da li je sretan taj ljepotan?

odlomak

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji