“Uvijek sam vjerovao da će moja djela biti za usku publiku, da nikad neće okupiti više od male skupine čitalaca naučne fantastike. Ne kažem da me je to žalostilo, ali tako sam mislio”, objašnjava s ekrana odmjereni i nasmijani Ted Chiang (New York, 1967), tokom virtualnog razgovora koji je organizovao festival Capítulo uno pod okriljem kulturnog centra Matadero Madrid. Ovaj kultni autor, poznat po legendarnoj sporosti (u tri desetljeća objavio je tek dvadesetak priča i samo dvije knjige), uspio je u posljednjem djelu Izdisaj razbiti granice svoje ustaljene niše i doprijeti do masovne publike koja je pohrlila iz svih dijelova čitalačkog spektra ka pripovijetkama koje nadilaze granice žanra kako bi otvorile debatu o ljudskom stanju i fizičkim i etičkim limitima tehnologije, u kombinaciji s naučnim, filozofskim i religioznim pitanjima.
Licem u lice s kulturalnim kritičarem Joséom Luisom de Vicenteom, izaslanikom organizacije Sonar +D, Chiang brzo prelazi na stvar, odlučno tvrdeći da izbjegava etiketiranje. “Moja književnost nije ni distopijska ni utopijska”, izjavio je prije nego što je ocijenio današnji svijet, o kojem, po njemu, možda pregrubo sudimo. “Dobar dio istorije ljudi su mislili da je sve otišlo do vraga. Sjetimo se čuvenog početka Priče o dva grada, gdje Dickens kaže: ‘Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena'”, napominje autor. “Za skoro svaki dio istorije mogli bismo reći da je najgora epoha čovječanstva, ali kako odlučujemo koje razdoblje je to zaista? Naprosto smo u drugom periodu u kojem su neke stvari strašne, a druge ne toliko.”
U tom smislu, Chiang ne pridaje ni apsolutnu vrijednost kulturnoj ostavštini apokaliptične naučne fantastike kad je u pitanju oblikovanje naše katastrofične vizije budućnosti. “Tačno je da bez savremene naučne fantastike vizija tehnologije ne bi bila ista, to da, ali mislim i da su apokaliptične ideje o kraju svijeta puno starije”, smatra. “Kada se bližila 1000. godina, dosta ljudi je bilo ubijeđeno da stiže smak svijeta, a to se onda dešavalo u mnogim situacijama od tada pa sve do danas zato što je kraj svijeta ključna tema u kršćanskoj literaturi, narativi koja uveliko prethodi naučnoj fantastici, koja je neosporan dio našeg kolektivnog imaginarija”, naglašava.
Nakon ovog suptilnog uvoda u materiju, razgovor je skliznuo ka raznim temama iznesenim u pripovijetkama koje je Chiang sabrao u Izdisaju, izvrsnoj i eklektičnoj knjizi koja šuruje sa svim mogućim vrstama spekulativne fikcije. Priču Trgovac i alhemičareva kapija, u kojoj se pripovijeda, u stilu arapske bajke, o neobičnom vremeplovu koji omogućuje putovanje dvadeset godina u budućnost ili prošlost, autor je napisao 2007. “Da sam se mogao prebaciti u sadašnju epohu, najveće iznenađenje bi bila spoznaja da ništa nismo naučili iz nečeg tako brutalnog kao što je bila finansijska kriza. Činilo se da će ona biti prekretnica u načinu kako promišljamo ekonomiju, ali nije bilo tako.” Po njegovoj ocjeni, sve se nastavilo po starom. “Kad god se desi nešto važno, poput pandemije, uobražavamo da je svijet naučio lekciju, ali očito da je nikad ne naučimo”, lamentira.
Razbijanje žanrovskih stega
Zašavši u oblast čiste naučne fantastike, De Vicente je istakao razliku u tretmanu koji ovaj žanr trenutno uživa u odnosu na vrijeme od prije nekoliko decenija, kada je bio potcijenjen kao nižerazredan. S tim u vezi, Chiang pojašnjava da “današnji jaz između naučne fantastike i takozvane književne fikcije jeste manje značajan nego prije nekoliko godina, ali nije iščezao.”
“Naprimjer, u nekim književnim kritikama o mom radu naći ćete izjave tipa ‘iznenadili biste se da ovo nazivaju naučnom fantastikom’, što dokazuje da postoji jedna pogrdna percepcija, unaprijed stvoreno mišljenje o naučnoj fantastici”, iznosi Chiang, čije pisanje teži da razbije tu vrstu krutih kalupa, kakvo je uvjerenje da svako djelo tog žanra mora biti distopijsko.
“Ali danas većina publike i kritike nastavlja gledati moje pisanje kroz tu distinkciju i nastoji smjestiti moja djela tu. Još nisam došao do tačke da ih se recenzira poput knjiga drugih pisaca koji nisu žanrovski određeni”, protestuje Chiang.
“Pa ipak, iako su te barijere i dalje prisutne, kudikamo su slabije i poroznije nego prije dvadeset-trideset godina, što dokazuje i činjenica da je Izdisaj doživio kritičku recepciju od strane izvjesnih prvoklasnih književnih medija u mnogim zemljama, a koji mu ne bi posvetili pažnju u ne tako davnoj prošlosti”, raduje se autor.
I stvarno, njegove pripovijetke spekuliraju o svim mogućim temama s palete koja se ne ograničava na uobičajene potke. Naprimjer, u priči Istinitost činjenica, istinitost osjećanja, spaja dva pripovjedna toka, a priori izvan naše epohe, jedan o učenju drevnog jezika i drugi o implantiranju memorijskog softvera, i razmišlja o tome kako bi na nas uticao jedan novi vid učenja koji bi po zamahu parirao usvajanju pisane riječi. “Prije mnogo godina čitao sam”, kazuje Chiang, “memoare pisca Samuela Delanyja, The Motion of Light in Water, gdje on priča, tvrdeći da se toga vrlo jasno sjeća, o danu kad mu je umro otac.”
“Kada se proslavio, više biografa mu je reklo da njegova pripovijest o tom danu ne može biti tačna zato što se ne slaže s izvjesnim istorijskim činjenicama. I pomoću dokumenata poput osmrtnice pokazali su mu da je njegovo sjećanje prepuno netačnosti”, ističe pisac. “Ta anegdota mi je bila šokantna, jer kada pomislimo na slabašnu vjerodostojnost našeg pamćenja, obično nam padnu na um tipične situacije, ‘kako se zvalo ono mjesto?’ ili ‘gdje sam ostavio ključeve?’, ali ne i one krupne greške, kada vjerujemo da se nešto važno desilo na način koji odudara od fakata”, obrazlaže. “Stoga me je, u toj pripovijeci, zanimalo razmotriti kako naša sjećanja oblikuju koncepciju onog što jesmo, kako utiču na naš identitet i kako mogu biti pogrešna i neprecizna, što bi podrazumijevalo da sebe konstruišemo na lažima i netačnostima.”
Neutralna tehnologija
Autor je zauzeo neutralan stav spram tehnologije, koju mnogi hvale, a drugi, jednako brojni, demoniziraju, a koja se, po njegovom mišljenju, ukorjenjuje ili ne u našim društvima vlastitim zaslugama. “Oni koji stvaraju ili proizvode bilo kakvu tehnologiju na području informatike, inženjerstva, uvijek misle kako mogu poboljšati naše živote. To je njihova motivacija. Ali svaka tehnologija nosi nenadane posljedice, čak i kad funkcioniše tačno onako kako je dizajnirana. Nepredvidivo je kako će ljudi koristiti tu tehnologiju, zato što je budućnost općenito nepredvidiva”, razmišlja Chiang, koji tvrdi da se “u mnogim prilikama ljudi, kritikujući neki izum, samo zakače za loše stvari koje bi mogla donijeti ova ili ona tehnologija. Ali treba sagledati cjelinu, pa tako i dobre strane, iako ni ja nisam od onih kojima je sve čudesno i ružičasto.”
Ipak, autor podsjeća da, iako “svaka tehnologija podrazumijeva odbijanje, gotovo uvijek je prihvaćena, rijetko kad odbacujemo tehnološke inovacije”. Navodi primjer automobila. “Auti imaju mnogo negativnosti, kao što su nesreće koje ubijaju mnoštvo ljudi, saobraćaj, gužve i zagađenje, ali ih se zbog toga ne odričemo. Prednosti i mane se ne važu, naprosto se vremenom desi da nešto postane sveprisutno, oblikujući naše gradove i zemlje.”
“Iskreno, ne nadam se da će se u budućnosti, kada se stvori neka nova tehnologija, održati sastanak o prednostima i manama na kojem će ljudi reći: ‘U redu, kod Twittera je dobro što nam daje trenutačnu informaciju, a ne valja to što razvaljuje demokratiju. Šta da radimo?'”, šali se Chiang. “Kreatori će hvaliti svoju tehnologiju, ma kakva da je, a zli jezici će isticati hiljade načina na koje će ona upropastiti naše živote. Ali nijedan od tih tabora nije u pravu zato što nijedan ne nudi cjelovitu priču. Bit je, po meni, da se postavimo i u jednu i u drugu poziciju, da smo svjesni pozitivnih i negativnih tačaka, ali i kakvu vrstu sporazuma potpisujemo usvajajući određene tehnologije.”
Još jedan od ključeva Chiangovog opusa je da se ne usredotočuje na otrcanu dihotomiju čovjek/mašina, već u pripovijetkama istražuje mogućnost komunikacije između živih vrsta i plete priče iz ugla ne-ljudske inteligencije. Mada priznaje da “realno nije moguće za nekoga da zauzme perspektivu koja nije ljudska. Barem ne na pouzdan način.” Ali on to čini jer fikciju shvata “kao metaforu”. “Ubacujući ne-ljudske likove”, objašnjava, “odbacujemo naše unaprijed stvorene predodžbe i uvriježene obrasce razmišljanja.”
“To naučna fantastika čini već decenijama uz pomoć vanzemaljaca, koji su u suštini strani ljudi, tamo odnekud, s drugim vrijednostima. To je drugi način da se govori o emigrantima i strancima”, uvjeren je Chiang. “Sviđa mi se da istražujem načine kako proširiti čitaočevu predodžbu svijeta, kako mu staviti do znanja da njegov uobičajeni i najkomotniji način gledanja stvari nije i jedini mogući, tu se radi samo o navici. Sve to radim da bih ga podsjetio da on nije sav svijet, da postoji jedna iznenađujuća stvarnost mimo njega.”
Kontrola nad našim životima
S etiketom humaniste koju mu je kritika jednodušno prilijepila zato što ubacuje filozofska i egzistencijalna pitanja u pripovijetke, Chiang se poziva na tu riječ i tvrdi da je trenutno najveća prijetnja humanizmu “taj aspekt kapitalizma i multinacionalki koji pokušava svesti sve osobe isključivo na proizvođače ekonomske vrijednosti”. Prema piščevom sudu, cijena nâs kao osoba zavisi danas od posla koji možemo obavljati i novca koji odatle proističe, što određuje našu vrijednost. “Tom nas porukom bombarduju sa svih strana, a ja bih volio da moje knjige podsjete ljude da mi nismo samo ekonomska vrijednost nastala našim radom ili koju nam neko dodjeljuje. Mi smo i osobe s nama svojstvenim vrijednostima i naše dostojanstvo je važno. Te stvari želim naglasiti.”
Optimistična poruka za pisca koji u pripovijeci Ono što se očekuje od nas piše: “Pravite se da imate slobodnu volju. Sada civilizacija zavisi od samoobmane.” Ali vjeruje li Ted Chiang u slobodnu volju ili smatra da je naša istorija već napisana, iako se moramo praviti da nije? “Da, vjerujem u slobodnu volju”, osmjehuje se. “Ali mislim da je to koncept koji treba ispravno definirati”, ističe. “Po ubjeđenju mnogih ljudi, da bismo imali slobodnu volju, budućnost mora biti potpuno neodređena i prestaje biti mutna maglica tek kad dopremo do nje”, objašnjava.
“Ali ne treba nam ona zbog toga. Ljudsko biće želi slobodnu volju zato što su, njenim dejstvom, naši izbori i djela važni i stiču uticaj. U tom smislu, to je malo narcisoidno”, smatra Chiang. “Ali, uostalom, ljudi često brkaju determinizam s fatalizmom, a to je ideja da, šta god učinio, krajnji ishod će uvijek biti isti. A to nije tačno zato što sva naša djela imaju uzroke, ali i posljedice”, naglašava. “Djelovati slobodnom voljom znači da je svaki tvoj čin rezultat svega onog što si proživio i naučio, svih vjerovanja i vrijednosti koje se ispoljavaju u tvojim djelima, koja imaju posljedice. Drugim riječima, vjerujem da nemamo potpunu kontrolu nad svim onim što nam se dešava, ali ipak našim djelima možemo promijeniti naše živote”, zaključuje.