Nizozemski muzeji saglasni su vratiti skulpture i druge muzejske eksponate nasilno oduzete iz nekadašnjih nizozemskih kolonija. Procjenjuje se da broj predmeta u muzejima širom zemlje iznosi 100.000.
Nacionalni komitet Nizozemske za povrat imovine iz kolonijalog perioda objavio je izvještaj kojim je zatražio od nizozemskih muzeja da vrate artefakte koje su kolonijalisti pokrali iz zemalja koje su činile nekadašnje nizozemsko kolonijalno carstvo, a kako bi se potpuno priznale i pokušale ispraviti neke od nepravdi iz kolonijalnog perioda. Radi se o različitim predmetima, od zastava i ceremonijalnog oružja do relikvija pa i mumija.
Preporuka je da se analiziraju čak i artefakti koji ne odlaze iz kolonija ako imaju poseban kulturni, istorijski ili religijski značaj. Ne očekuje se da će nekadašnje kolonije tražiti povrat svih predmeta već onih najvrednijih ili najznačajnijih, piše Archaeology News Network te ne postoji mogućnost da muzeji ili muzejske postavke eventualno budu desetkovane.
Ovaj potez uslijedit će nakon dvogodišnjeg zalaganja muzeja kako bi vraćanje ukradenih predmeta u zemlju porijekla postalo političko pitanje, a Rijksmuseum još prošle godine neke od predmeta simbolično vratio Indoneziji. ”Sramota je da Nizozemska tek sada pažnju usmjerava na vraćanje kolonijalne baštine”, kazao je Taco Dibbets, direktor muzeja Rijks tom prilikom i dodao: “Trebali smo to učiniti i ranije. Nema opravdanja.”
Stijn Schoonderwoerd, direktor Nacionalnog muzeja svjetskih kultura, koji uključuje muzej Volkenkunde u Leidenu, Muzej Afrike u Berg en Dalu i Tropenmuseum u Amsterdamu, rekao je da se nada da će ministar kulture prihvatiti preporuku komisije.
“Ne skrivam se iza države, ali svi bi trebali preuzeti odgovornost”, rekao je direktor muzeja koji u svojim zbirkama ima preko 270.000 predmeta. “Ovdje imamo brojne kipove iz 13. stoljeća s Jave. Stajali su pored urušenog hrama i Nizozemci su pomislili ‘lijepi su, uzet ćemo ih’ i sada su ovdje u muzeju u Leidenu.”
U Evropi se već godinama ako ne i decenijama raspravlja o ovom pitanju a neke zemlje počele su samoinicijativno vraćati artefakte i prije nego su određene države postavile ovaj zahtjev. Svakako treba izdvojiti dugotrajnu borbu zemalja poput Egipta i Nigerije koje već predugo traže natrag svoju davno otuđenu imovinu koja je raspršena u brojnim muzejima širom Evrope.
Ili Indije koja procjenjuje da je riječ o umjetninama vrijednosti 45 biliona američkih dolara. Sporan je i čuveni Koh-i-Noor, 105-karatni dijamant, krunski dragulj neprocjenjive vrijednosti koji su Britanci uzeli iz Lahorea, u današnjem Pakistanu, pa nije jasno kome bi dijamant trebao biti vraćen, Indiji ili Pakistanu. Dragulj je prije nego je završio u Engleskoj u 19. stoljeću promijenio brojne vlasnike ili bolje reći osvajače koji su ga dobijali kao ratni plijen pa se postavlja i pitanje treba li možda biti vraćen prvim poznatim vlasnicima iz 12. stoljeća? Tako se u priču o dijamantu osim Britanaca, Indijaca i Pakistanaca uključuju i Iranci i Afganistanci.
Naravno, ideja o povratu muzejskih artefakata ima i protivnike poput pariškog Louvrea, ili njujorškog muzeja Metropolitan koji su, između ostalih muzejskih ustanova, još prije 18 godina potpisali deklaraciju kojom skreću pažnju da su brojni artefakti bez obzira na način na koji su ih muzeji stekli postali dijelom muzeja koji su o njima brinuli a time i dio naslijeđa zemlje u kojoj su se nalazili. Time se, kažu pristalice ideje repatrijacije, evocira ideja kolonijalnih imperija koje su pokušale zamagliti granice gdje jedna kultura počinje a druga završava čineći umjetnost a samim tim i pitanje vlasništva nad njom zgodno relativnim pitanjem u nastojanju da se da legitimitet kolonijalnoj i drugim otimačinama, što je u mnogim slučajevima bezočna pljačka čiji se kriminalni karakter i dalje negira.