Jedna od najhrabrijih operacija spašavanja Jevreja tokom Drugog svjetskog rata obilježena je nedavno objavljenom monografijom.
Danski rabin je 29. septembra 1943. godine prekinuo jutarnju službu u Krystalgade sinagogi u Copenhagenu i rekao: “Nemamo vremena nastaviti molitvu. Primio sam vijest da će u petak uvečer, u noći između prvog i drugog oktobra, Gestapo uhapsiti sve danske Jevreje. Imaju spisak adresa i doći će na vrata svakog Jevreja i odvesti nas da se ukrcamo na dva velika broda koja čekaju u luci, a njima će nas prebaciti u logore.”
Marcus Melchior je svima rekao: “Možete uraditi dvije stvari. Prvo, nemojte biti kući u petak uvečer. Ne znam šta će se desiti poslije toga, ali, u svakom slučaju, u petak uvečer nemojte biti kući. Drugo, podijelite ovu informaciju sa što većim brojem prijatelja, članova porodica, s kim god možete, da bi i oni znali da do petka moraju napustiti svoje domove.”
Dani koji su uslijedili jedna su od najizuzetnijih priča o otporu tokom Drugog svjetskog rata. Po Hitlerovoj naredbi, danski Jevreji trebali su biti deportirani 1. oktobra 1943. godine – ali tokom svega nekoliko sedmica, mreža danskog Pokreta otpora i građani koji nisu jevjrejskog porijekla uspjeli su malim brodovima na sigurno prebaciti gotovo 8.000 ljudi, preko Øresunda, u neutralnu Švedsku.
Fotograf Judy Glickman Lauder ispričala je ovu priču serijom portreta koji prikazuju preživjele Jevreje i osobe koje su ih spasile. Njena knjiga Iza sjena: Holokaust i danski izuzetak (Beyond Shadows: The Holocaust and the Danish Exception), prikazuje portrete ovih ljudi na 75. godišnjicu akcije spasavanja.
Tokom proteklih 30 godina, Glickman Lauder fotografirala je lokacije nacističkih logora smrti poput Auschwitza. Nekoliko fotografija objavljeno je i u njenoj knjizi, no, knjiga ipak nudi nadu i iskupljenje.
“Poznata je tvrdnja Raula Hilberga, koji se godinama bavio izučavanje Holokausta, da je život za vrijeme nacističkog režima ljude reducirao u jednu od tri kategorije: počinitelja, žrtvu ili promatrača”, kaže Glickman Lauder u svojoj knjizi. “Ali, bilo je i nekih izuzetaka od ovog Hilbergovog pravila – malih, ali bitnih izuzetaka, pojedinaca i zajednice koji nisu bili ni počinitelji ni žrtve, a koji su su odbijali biti pukim posmatračima.”
“Imala sam priliku da se susretnem i razgovaram sa vođama danskog Pokreta otpora i da ih fotografiram, da fotografiram preživjele Jevreje i njihove spasitelje. Ovi izuzetni ljudi podijelili su sa mnom svoja lična iskustva i odveli su me na lokacije na kojima su se 1943. odigrali ovi događaji. Mnogi od njih nisu shvatali zašto uopće želim da ih slikam. “Uradili smo to što smo uradili”, govorili su mi kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Ali, zapravo, vrlo malo ljudi je uradilo isto što i oni.”
Uz priču o povijesti prepunoj nasilja, tvrdi Judith Goldstein u eseju napisanom za knjigu Iza sjena, “postoji još jedna jednako važna povijest kojom smo se bavili: to je priča o otporu, neposustajanju i zaštiti ugrožene manjine u čiju odbranu su stali hrabri pojedinci, zajednica i, u vrlo malom broju slučajeva, i cijeli jedan narod.”
“U noći između prvog i drugog oktobra, Nijemci su izvršili raciju”, kaže Melchiorov sin, Bent u knjizi. “Od ukupno oko 8.000 Jevreja u Danskoj, Nijemci su u kućama pronašli samo oko 200 ljudi. Neki od njih su čuli vijest, ali su odbijali da u nju povjeruju. Neki nisu uspjeli saznati vijest.”
“Svi ostali su se sakrili po tuđim stanovima ili u bolnicama ili gdje god su mogli naći skrovište. Niko na ovo nije bio spreman, ništa nije unaprijed organizirano, i zaista je bio u pitanju pokret koji je krenuo od običnih građana koji su preuzeli stvar u svoje ruke i osigurali da nas te noći Nijemci ne odvedu.”
“Otišli smo na stanicu Pårup [zadnja stanica prije luke Gilleleje] da prihvatimo cijeli voz ljudi i odvedemo ih na razne velike farme”, kaže Jens Møller u knjizi Iza sjena. “Ali, voz je bio prepun tako da nije bilo dovoljno mjesta. Mi smo u našu kuću primili jedan stariji bračni par i jedan mlađi bračni par s blizanicma koji su bili bebe, a neke smo odveli do tapetarove kuće. Komšije su donijele hljeb i puter. Porodice su ostale kod nas tri dana. Ja sam bio u pripravnosti i stalno sam išao do luke da vidim kada će za njih biti mjesta na brodovima koji su ih prebacivali u Švedsku.”
“Danska je bila jedina zemlja zapadne Evrope koja je uprkos okupaciji nacističke Njemačke uspjela spasiti svoje jevrejsko stanovništvo”, kaže Glinkman Lauder u knjizi. “Dok su zlo i strah harali ostatkom Evrope, Danci su zadržali humanost i uspjeli spasiti one koji su bili u smrtnoj opasnosti.”
Herbert Pundik imao je 16 godina kada je njegova porodica prebjegla u Švedsku. “Dva prizora su mi posebno ostala u sjećanju na tih nekoliko dana haosa koje smo proveli u strahu i očaju pokušavajući da pronađemo put da pobjegnemo u Švedsku”, kaže Pundik. “Jedan se odnosi na mog oca: Trčali smo kroz mračnu šumu. Moj otac je zapeo i pao na zemlju. Taj pad mog oca, koji je do tog momenta u mojim očima bio zaštitnik i glava obitelji, odjednom je bio prikaz njegove ranjivosti, straha i gubitka kontrole. Tek sam u tom trenutku, u toj mračnoj šumi, shvatio ozbiljnost situacije u kojoj smo bili.”
“Drugi prizor: ukrcali smo se u brod jednog ribara, napuštali smo Dansku, na putu prema sigurnosti koja nas je čekala u Švedskoj”, prisjeća se Pundik. “Okrenuo sam se da još jednom pogledom obuhvatim dansko kopno. U ranojutarnjem svjetlu, vidio sam ribarevu ženu i muškarca i ženu kod kojih smo se skrivali dok smo čekali šansu da se prebacimo u Švedsku, kako kleče u pijesku, sa sklopljenim rukama uzdignutim prema nebu, u bezglasnoj molitvi.”
Portreti koje je uslikala Glickman Lauder su podsjetnik na trenutak kada su obični ljudi rizikovali vlastite živote da bi pomogli drugima. “Iako u smislu brojki ova priča iz Danske nije posebna – odnosi se samo na vrlo mali broj ljudi koji su izbjegli sigurnu smrt u rukama nacista – ipak je izuzetno značajna”, kaže Glickman Lauder. “To je priča o stanovnicima jedne zemlje koji su pokazali da je moguće nešto poduzeti, a odbili su da na manjinu gledaju kao na ‘druge’. Ovo se odnosi na sve kategorije danskog društva, od ribara koji su u svojim brodicama prebacivali Jevreje u Švedsku, veslajući pod okriljem mraka, do kralja Christiana X, koji je u znak solidarnosti posjetio sinagogu Krystalgade u Copenhagenu i koji je odbio da bude saučesnik nacista u progonu Jevreja.”
Pokojni dobitnik Nobelove nagrade koji je i sam preživio Holokaust Elie Wiesel je napisao: “U tim vremenima, čovjek je dosezao najviši nivo ljudskosti time što je jednostavno ostajao čovjek.” Za Glickman Lauder, u tome je istinska snaga njenih fotografija. “Za mene su Danci postali simbol nade – snaga dobra u svijetu koji je potpuno poludio.”