Nostalgično septembarsko sjećanje na koncert U2 u Sarajevu, par dana poslije donosi i tužno sjećanje na Safeta Suljevića, dragog prijatelja i fotoreportera (onijeh) Dana koji je tragično izgubio život samo nekoliko dana nakon koncerta.
Kada bi ukucali njegovo ime na tražilicu interneta, ne biste našli ama baš ništa, osim teksta pokojnog i neponovljivog Nisveta Džanke o izložbi Safetovih posljednjih fotografija koju sam nazvao „Last night on Earth“ i postavio tri godine poslije njegove smrti u sarajevskoj knjižari Buybook. Slikovito je i to što su, kada sam pripremao ovu izložbu sa Senadom Pećaninom, u redakciji Dana shvatili da čak nemaju nijednu njegovu sliku, tako da smo za dossier de presse iskoristili jednu kolektivnu fotografiju iz redakcije, gdje je Safet bio negdje po strani. Što reći o čovjeku koji vam je zauzeo dobar dio duše, a niste imali dovoljno vremena da ga upoznate. Kao i na toj jedinoj kolektivnoj fotografiji, Safet je uvijek bio po strani, skoro neprimjetan. Toliko neprimjetan, da nije posjedovao čak ni osobnu iskaznicu. Iako je bio non-stop zamišljen, bio sam sretan da u tom poslijeratnom (već pomalo sujetnom) Sarajevu imam nekoga sa kim mogu čak i šutjeti, jer u Sarajevu je vrlo malo ljudi sa kojima možete “sjediti ‘nako” (Kuduz) u prazno, a da znate da je između vas veza koja će vas pratiti cijeli život. Nerzuk Ćurak, njegov bliski kolega iz redakcije, nazvao ga je “majstorom bosanskog naturalizma”, jer njegove fotografije nisu bile pomodne, one su ogoljavale tadašnju bosanskohercegovačku realnost. Zadnji put smo se vidjeli na Koševu, na tom nezaboravnom koncertu U2, koji je gledajući danas sa vremenske distance slobodno možemo reći, bio prva i zadnja velika stvar u našem gradu. A u tom istom našem gradu se u međuvremenu desila i jedna sociološka promjena stanovništva, onih ljudi koji u svojim svjesnim uspomenama imaju Susan Sontag, Karima Zaimovića, Ratno kino Apollo, betonske protusnajperske blokove sa natpisom Pink Floyd, modnu agenciju Front, Radio Zid, Dane štampane na natronskom papiru i još mnoga “sarajevska čuda”, te onih koji nisu imali tu čast /da li zbog (ne)opravdane odsutnosti, da li zato što su bili “mali”/ pa to nisu mogli smatrati svojom životnom štorijom, tako da smo poslije rata i nekih individualnih (ponavljam, individualnih!) iskrica, ušli u eru mitiziranja grandioznosti svega čega se Bosanac (i Hercegovac, naravno) uhvatio, jer to je ono njihovo, no ima nas kojima to uveličavanje ne treba, jer mi već imamo nešto naše, što je Bosnu (i Hercegovinu, naravno) uvijek činilo velikom, a to su njeni ljudi.
Jedan od njih bio je i Safet.
A čak nije bio ni rođen u njoj, moš’ mislit’?