foto: Đ. Karavdić/NOMAD

Dragulj iz srca Andaluzije

Jedna od prvih asocijacija na spomen Andaluzije su njezine brojne prekrasne građevine u Granadi, Cordobi, Sevilli…, a među najimpresivnijim je Mezquita, veličanstven primjer maurske arhitekture koju je svake godine hodočastilo više od milion i po turista. Otkako je u pandemiji ova turistička lokacija ponovo otvorena u maju, za nešto manje o dva mjeseca zabilježila je posjetu kakvu je u vremenu prije pandemije imala za sedam dana.

Graditelj ove nekad velebne džamije, kasnije kršćanske katedrale, je posljednji omejidski kalifa Abdurahman Prvi koji je kada su Abasidi zbacili s vlasti Omejade pobjegao iz Sirije preko Tunisa u Andaluziju gdje u Cordobi osniva emirat kojim će on i njegovi nasljednici vladati od 756. do 1031. godine. Emirat je postao utočištem za političke i druge disidente koji su pobjegli od progona Abasida, Abdurahman je gradio mostove i akvadukte, popravljao ceste, uspostavio je administraciju, obavještajnu službu i vojsku, iz domovine je u Evropu donio do tada nepoznato različito drveće i biljke. Ali njegova najveća zaostavština Velika je džamija u Cordobi (Mezquita de Córdoba).

“Svojim vlastitim očima juče sam se i po treći put uvjerio da je Abdel Rahmanova bogomolja u Kordobi među najvećim neimarskim djelima darovitih ljudskih ruku, i da ovaj stari hram meni kao probisvijetu, piscu i živopiscu ostaje skoro bez premca svojom ljepotom, veličinom, bogatstvom bezbrojnih šarenih adiđara, bogatog nakita i svakojakih ukrasa”, pisao je Zuko Džumhur u Hodoljubljima.

Gradnja džamije započela je između 784. i 786. godine na lokaciji nekadašnje vizigotske crkve Svetog Vincenta, ostaci bazilike i drugi vizigotski artefakti mogu se i danas vidjeti u Mezquiti. Istoričari vjeruju da je na ovom lokalitetu prvotno bio hram rimskog boga Janusa koji je prenamijenjen u crkvu nakon dolaska Vizigota.

Narednih decenija i stoljeća nastajat će džamija koja je jedinstven primjer kombinacije islamskih, kršćanskih, vizigotskih, bizantskih stilova, stilova koje nalazimo u džamijama u Damasku, Abdurahmanovu rodnom gradu, ali i jerusalemskoj Al Aksi, kao i elemenata različitih epoha i tradicija. Iako su njegovi nasljednici džamiju proširivali tokom 9. i 10. stoljeća, učinivši je jednom od najvećih islamskih objekata, karakteristične arkade i prepoznatljive crvene pruge na njima, nastale naizmjeničnom upotrebom kamena i cigle, zasluga su Abdurahmana. Posljednju veću nadogradnju uradio je Al Mansur 987. godine čime je okončana njena gradnja koja je trajala dva stoljeća.

Vanjski zidovi opasuju prostor od 24.000 kvadratnih metara, nešto manji od Bazilike sv. Petra u Vatikanu, a veliko dvorište narandži Patio de los Naranjos zauzima gotovo trećinu prostora.

U hipostilnoj dvorani je 856 stubova, poredanih u 19 redova od sjevera ka jugu, odnosno 29 od istoka ka zapadu, stubovi podupiru višestruke lukove na kojima počiva krovište što je u vrijeme njene gradnje predstavljalo inovativan dizajn. Iako su lukovi i stubovi bili uobičajeni, način na koji su u Cordobi lukovi građeni kao i njihov raznolik dizajn (potkovičasti, šiljasti, polukružni, trolisni…) kroz građevinu također je predstavljao novinu u arhitekturi.

Mihrab Velike džamije je očaravajuće remek-djelo, umjesto niše sagrađena je prostorija sa kupolom na čijem ulazu je luk bogato ukrašen mozaikom od komadića stakla čija izvanredna kombinacija tamnoplave, smeđe, žute i zlatne tvori kaligrafske natpise te geometrijske i vegetativne ornamente.

Nakon rekonkviste i osvajanja Cordobe od Ferdinanda III, kralja Kastilije i Léona, od 1236. godine služi kao crkva, a u 16. stoljeću biskup Alonso de Manrique u središtu džamije daje sagraditi renesansnu Katedrala uznesenja Djevice Marije zbog čega je dio hispostilne dvorane uništen. Minaret sa 54 metra visine, tada prenamijenjen u zvonik, i danas je najviši objekat u gradu. Tada su u dvorištu u redove zasađene narandže, palme i čempresi kako bi u vanjskom prostoru drveće nastavilo raspored stubova iz unutrašnjosti građevine. Brojne crkvene kapele, oslikane freskama, kao i prekrasne korske klupe učinile su da i katedrala unutar nekadašnje džamije postane vrijedan spomenik.

UNESCO je 1984. godine Mezquiti dodijelio status svjetske kulturne baštine, nazvavši je “najsimboličnijim spomenikom islamske vjerske arhitekture”. Ovaj je dragulj kulturno-istorijskog naslijeđa u turističkim brošurama dugo vremena nazivan “džamija-katedrala”, kasnije “katedrala (bivša džamija)”, a posljednjih desetak godina “Katedrala Cordobe”.

Nakon što je turski sud odobrio pretvaranje Aja Sofije u džamiju, pristalice ove odluke opravdanje su, između ostalog, pronašli i u Mezquiti koja i danas služi kao katedrala i u kojoj su redoviti vjerski obredi. Španska muslimanska zajednica je bezuspješno pokušala ishoditi dozvolu da Mezquitu kao bogomolju koriste i muslimanski vjernici. O ljepoti “dvije bogomolje u jednoj” pisao je oduševljeno i već spomenuti najpoznatiji bh. putopisac 20. stoljeća koji o utisku koji na posjetitelja ostavlja ovaj spomenik piše:

“Stoje tako i traju jedan islamski mihrab i jedan hrišćanski oltar bez sura iz Kurana i bez jevanđelja, bez salavata i bez tamjana, bez biskupa i bez mujezina, bez ramazana i bez časnih postova, bez kurbana i bez svetih misa, bez propovijedi, mevluda, ispovijesti, blagovijesti, suneta, sakristija, kandila, svijećnjaka i zvonara. Davno sam u drevnom Konstantinopolju, potonjem Stambolu, istim pogledom i na jednom zidu u velelepnoj Aja Sofiji obuhvatio i hrišćanske zlaćane mozaike vizantijskog cara Konstantina i arapskim krasnopisom nakićene sure iz Kurana na levhama turskog sultana Mehmeda Fatiha iz kuće Osmana.

Djelo savršenog mavarskog neimarstva, dostojanstveno je i lijepo kao i najljepše djelo gotike koje sa njim zajedno traje pod istim krovom i pod istim nebom Andaluzije.

Meni to ne smeta.”

Latifić: Radanović
Rujan
Vjetrov prijatelj
Latifić: España 1982