Kakav je osjećaj svirati pod vodstvom velikog dirigenta, otkriva amaterska violinistica BE PHIL orkestra Berlinske filharmonije.
Simon Rattle gleda pravo u mene, oči iskre, pesnice se tresu. Naprežem svaku strunu svog bića da mu dam ono što želi. Ovog trena bih umrla za ovog čovjeka. Očajno želim oblikovati frazu onako kako on pokazuje, izdržati dugu notu i postepeno pojačavati sa arpeggiom. Ali idem preko svojih granica, zvuk mi se lomi, gubim fokus i moram prekinuti kontakt očima da pogledam u note, stidim se same sebe. To me podsjeti zašto sam odlučila da ne postanem profesionalni muzičar. Ipak, tokom pet dana u maju, sa 100 drugih muzičara amatera, dozvoljeno mi je da sanjam. Bili smo gosti Berlinskog filharmonijskog orkestra, odabrani (putem video audicije) od 1.900 aplikanata iz 30 zemalja da budemo dio BE PHIL orkestra, kojeg će u izvedbi Brahmsove prve simfonije voditi sir Simon lično. Kada smo se prvi put okupili u foajeu Filharmonije, bili smo kao djeca koja su osvojila zlatne karte Willyja Wonke.
Tokom prva dva dana vježbali smo sa dirigentom i violinistom Berlinske filharmonije Stanleyem Doddsom, jednim od idejnih tvoraca projekta. On nas balansira i štima, ukazuje na važne linije, karakter i detalje, tjera nas da slušamo jedni druge i daje nam približnu ideju Rattleovih tempa. Trećeg dana saznajemo da je Rattle u zgradi – priča se širi kafeom i svi pokušavaju da se ponašaju normalno. A onda nas on pozdravlja na podijumu. “Tako sam oduševljen. Puno vam hvala… Jedva čekam. Hajde da sviramo malo Brahmsa.” I kako sviramo: naš fokus i energija će probiti krov zgrade.
Tokom šest sati probe sa Rattleom, njegov entuzijazam i predanost nikada ne jenjavaju. Daje nam historijski kontekst: Brahms je napisao introdukciju tek nakon što je čuo Wagnerovog Tristana i Isoldu, pa iako njegova muzika ne bi nikada trebala zvučati kao Wagner, ovo je izuzetak. Daje nam upute da nam pomogne izvući kompleksne emocije: u jednom taktu Brahms je pun čežnje za Clarom Schumann; u sljedećem se sjeća svog života u kući njenog oca, svog mentora. Priča vic: Woody Allenov, o tome kako je mozak njegov drugi po redu najdraži organ (kada kontrabasi ne prate njegov baton – dirigentski štapić). Daje analogiju: Siegmund Nisselova (iz Amadeus kvarteta) veza između gudačkog kvarteta i flaše vina može se primijeniti i na orkestar: čela su flaša, prve violine etiketa, ali druge violine i viole su vino.
Ima i rijetkih komplimenata: „Tako je super svirati (ovu simfoniju) sa orkestrom koji ju nije svirao 10.000 puta.“ I poneka uvreda: „Vi ste prva bas sekcija koju sam sreo da svira brže od ostatka orkestra.“
Svjedočimo i bljescima frustracije: kada ga ljudi ne gledaju, sviraju preglasno, zaborave upute i naročito kada nismo u pravom tempu. Nekoliko puta nas upozorava na intonaciju, ali nježno, uprkos činjenici da je za njega sigurno pravo mučenje slušati tu zamrljanu nesavršenost. Ponekad, ipak, zaboli kada u nekim taktovima mora dirigovati svaku dobu da bi nam pomogao da ostanemo zajedno, kao da smo školski orkestar.
Prepliću se trenuci frustracije sa trenucima intenzivnog užitka. Do suza me dovode čarobna oboa i solo violine u drugom stavu, alpska tema horne i flaute, koju su izvrsno svirali moji novi prijatelji, znajući da i oni to rade za ljubav i ispunjenje. Na zadivljujućoj temi posljednjeg stava puna sam ljubavi za Brahmsa, moje kolege, prosto sam sretna što sam živa. Potvrđujemo kliše da je muzika univerzalni jezik. Dolazimo iz različitih zemalja i kultura, kao što su Brazil, Bolivija, Trinidad, Tajvan i Turska; različitih smo uzrasta, od 10 do 75 godina. Neki od nas su išli na konzervatorij, neki nisu; među nama su učenici, poštari, nastavnici, programeri, menadžeri, doktori, piloti aviona i naučnici. Sjedim pored japanskog istraživača, i iako naš razgovor ponekad zapinje, lako je svirati s njim. Kulturološke razlike izvan muzike su te koje su zbunjujuće: da li se rukujemo ili zagrlimo poslije koncerta; red koji se formira u toaletu zato što nijedan od ne-Nijemaca ne razumije kako se pušta voda.
Naš koncert je dio dana otvorenih vrata Filharmonije. Po cijeloj zgradi su koncerti djece, studenata i muzičara Filharmonije, majstorske radionice, obilasci, flashmob horni, world music, premijere. Više od 10.000 ljudi se ulijeva u zgradu; još 6.000 gleda u Digitalnoj koncertnoj dvorani (Digital Concert Hall) i 200.000 preko Facebooka.
Nakon generalne probe, Rattle nas podstiče da se zabavimo, pričamo svoju priču – i pravimo greške. Držimo ga za riječ. Naša izvedba ide punom parom, ali neke stvari koje smo vježbali ne uspijevaju. Većina da. Nije važno, jer dajemo sve od sebe. Rattle također. Publika je na nogama i vraća ga tri puta, dok mi stojimo na bini ošamućeni i pomalo slomljenog srca jer je gotovo.
Nazad u Londonu, pod sjajem zvjezdane prašine koja je bačena na moj muzički život, vraćam se mojoj stalnoj amaterskoj grupi, Corinthian kamernom orkestru. Suprotno uobičajenom mišljenju, većina mojih prijatelja iz orkestra nije “otmjena”. Većina ih je počela svirati u školi ili kroz projekte lokalne zajednice i omladinskih orkestara kojih je sve manje u zadnje vrijeme. Kako vlada sve očitije želi isključiti umjetnost iz nastavnog plana i programa, pristup životu sa muzikom je sve ograničeniji na one koji si to mogu priuštiti. I sam Rattle je nedavno napisao pismo The Timesu o aktuelnom razaranju muzičkog obrazovanja. “Budućnost može biti nesigurna i teška za generacije koje dolaze, a ukoliko ne budu imali pristup vitalnom kulturnom obrazovanju bit će potpuno nespremni za ono što novi svijet bude zahtijevao.”
Ovo se ne tiče samo djece. Šta je sa posljedicama koje nas čekaju za 30 godina? Šta će tada biti sa amaterskom muzikom i njenim dobrobitima za pojedinca i društvo – za prijateljstva i društvene veze, dobro mentalno i intelektualno zdravlje, kreativnost i običnu radost? Dok se suočavamo sa egzistencijalnim krizama, uz epidemije demencije i usamljenosti, amaterizam u muzici je važniji nego ikada.
Za većinu profesionalaca, amaterima je svijet klasične muzike nedodirljiv – nedovoljno su glamurozni i nesposobni da nauče. Jedinstvena inicijativa Rattlea i Berlinske filharmonije je vizionarski čin idealizma i velikodušnosti koja zorno prikazuje njihovu izraženu predanost dobrobitima muzike od kolijevke do groba. Ako mogu dodati još jedno očekivanje od dirigentovog dolaska u Veliku Britaniju kao muzičkog direktora London Symphony Orchestra: nadam se da će sa sobom donijeti ovaj velikodušni, inkluzivni pristup koji mijenja živote, i da će političari, kulturne institucije i njegove kolege prepoznati njegovu inicijativu. Sviranje Brahmsa sa njim u Filhamoniji će uvijek biti privilegija – jedna od najvećih u mom životu – ali aktivan i inspirativan muzički život, na bilo kom nivou, to ne bi trebao biti.
Na Facebooku možete vidjeti i čuti Brahmsovu Prvu simfoniju u izvedbi BE PHIL orkestra.