Uz sve zvijezde u našoj galaksiji, nezamisliv broj planeta koji oko njih kruže, čini se intuitivno da bi se barem na nekima od njih trebao moći razviti život. Čak i ako inteligencija i korištenje alata nije smjer kojim evolucija često kreće, još uvijek bi teoretski moralo biti stotine tisuća ili milijuna svjetova na kojima se razvila tehnološka civilizacija, usporediva s našom, ili naprednija. Neki od njih mogli bi biti i u našem zvjezdanom susjedstvu, dovoljno blizu da možemo čuti njihovu radijsku komunikaciju. No otkako smo usmjerili radio-teleskope prema zvijezdama u potrazi za inteligentnim životom, ne nalazimo ništa. Samo tišinu.
Ta se činjenica naziva Fermijev paradoks, prema talijanskom fizičaru Enricu Fermiju. U neobaveznom razgovoru s kolegama iz Los Alamosa 1950. godine, lokacije na kojoj je samo nekoliko godina ranije završena prva atomska bomba, Fermi je postavio danas slavno pitanje: “Gdje su svi?”
Koliko bi moglo ili trebalo biti naprednih civilizacija u našoj galaksiji, ili u samom našem zvjezdanom susjedstvu, ne znamo. Jednadžba američkog fizičara Franka Drakea, zamišljena kako bi nam dala taj broj, ima previše nepoznanica. Kolika je vjerojatnost da će se na nekom svijetu razviti život? Kolika je vjerojatnost da će se razviti civilizacija? Koliki je prosječni životni vijek civilizacija koje potencijalno mogu komunicirati s ostatkom svemira?
Za mnoge ozbiljne znanstvenike radi se o čisto akademskoj raspravi, koja ne može rezultirati konkretnim odgovorom. Drugi uporno gledaju u nebo u sklopu traganja za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI) i nadaju se da ćemo naći tragove komunikacije tehnoloških civilizacija, da još nismo gledali dovoljno široko i dovoljno duboko. Treći isprobavaju različite moguće vrijednosti varijabli u Drakeovoj jednadžbi, ispitujući koji bi sve scenariji bili kompatibilni s onim što vidimo – na svim mjestima na kojima smo gledali, nismo još našli ništa. U ovom trenutku, u dometu naših senzora, čini se da je čovječanstvo jedina tehnološka civilizacija.
Jedan od scenarija koji se sasvim podudara s opaženim bio bi da tehnološke civilizacije jednostavno ne traju dugo – svemir je, u konačnici, pun opasnosti koje bi u tren oka, uz minimalno upozorenje, mogle sterilizirati život na Zemlji. Isto smo tako mnogo puta to bili u prilici sami učiniti, da u hladnom ratu pobjedu nisu odnijele hladnije glave, prešućeni heroji koji su zaustavili globalni termonuklearni holokaust. Ta mogućnost – da tehnološke civilizacije ne traju zauvijek te da se možda i same izbrišu – čini potragu za rješenjem Fermijevog paradoksa egzistencijalnim pitanjem. No postoji još nekoliko mogućnosti, osim izumiranja civilizacije. Što ako, uz napredak tehnologije, radijske komunikacije postanu zastarjele? Što ako civilizacije iz straha ili opreza ne emitiraju svoje signale prema drugim svjetovima?
Kada bismo bili u stanju napraviti takozvanu Von Neumannovu sondu – sondu koja je sposobna replicirati se na svojem odredištu i odašiljati nove sonde prema novim destinacijama – mogli bismo pokriti cijelu galaksiju takvim sondama u zapanjujuće kratkom vremenu, galaktički gledano. Čak i kada bi se radilo o podsvjetlosnim sondama, ne bržim od sonde Voyager 1, koja putuje brzinom od oko 17 kilometara u sekundi, trebalo bi nam oko tri milijuna godina da pošaljemo sonde u sve zvjezdane sustave. Tehnologijom koja nije daleko od one kojom danas raspolažemo.
Isto bi vrijedilo i za bilo koju drugu naprednu civilizaciju u našoj galaksiji, ali još uvijek nismo našli ni sonde drugih civilizacija. No što ako se civilizacije, umjesto traganja za životom izvan svojeg rodnog sustava i umjesto istraživanja međuzvjezdanog svemira, jednostavno okrenu sebi i fokusiraju na maksimalno korištenje energije koja im je dostupna? Što ako je prirodno stanje naprednih tehnoloških civilizacija autarkija na galaktičkoj razini?
Naše Sunce proizvodi toliko energije svake sekunde da bi, kad bismo mogli zauzdati svu tu energiju, imali otprilike 20.000 milijardi puta više energije nego što ju trenutačno troši cijelo čovječanstvo. No apetiti rastu. Već danas se procjenjuje da će potjera za daljnjim razvojem umjetne inteligencije toliko povećati potražnju za energijom da tehnološke tvrtke planiraju izgradnju elektrana usporedo s budućim podatkovnim centrima. Do kraja ovog desetljeća ukupno pet posto globalne potrošnje energije moglo bi odlaziti na milijune procesora u serverskim postrojenjima u kojima se razvijaju novi modeli strojnog učenja. Uz daljnji razvoj treba očekivati da će energije trebati samo još više i više. Završnica takvog razvoja tehnologije mogla bi biti megastruktura na razini cijelog Sunčevog sustava, zamišljena kako bi prikupila svaki džul energije koji napušta naše Sunce. Takve se strukture nazivaju Dysonove sfere, po američkom fizičaru Freemanu Dysonu koji ih je opisao 1960.
Dysonove sfere ne bi mogle biti čvrsta zatvorena kupola – ljuska jajeta oko zvijezde – kako se često opisuje u znanstvenoj fantastici. Prije bi bila roj statita, satelita koji bi uz pomoć solarnih jedara prikupljali energiju i održavali svoju poziciju oko zvijezde. Takva bi se megastruktura gradila stoljećima ili čak tisućljećima, no bila bi upotrebljiva već u ranim fazama izgradnje. Imajući u vidu mogući dizajn Dysonovih sfera, ili djelomičnih Dysonovih sfera, možemo predvidjeti kako bi one utjecale na ponašanje i sjaj zvijezda koje možemo opaziti našim današnjim znanstvenim instrumentima, koji otvaraju novu mogućnost potrage za naprednim civilizacijama u našoj galaksiji.
Upravo je to cilj projekta Haephestus (Hefest), inicijative koju je pokrenulo Sveučilište Uppsala u Švedskoj. Rezultati istraživanja tima pod vodstvom profesora Erika Zackrissona, objavljeni u svibnju ove godine, ukazali su na niz od sedam mogućih Dysonovih sfera u našoj galaksiji, isfiltriranih iz uzorka od pet milijuna nebeskih objekata. Znanstvenici na projektu Hefest koristili su se katalogom zvijezda svemirskog teleskopa Gaia, rezultatima IPAC-ovog 2-mikronskog pregleda cijelog neba (2MASS) i NASA-inog infracrvenog širokokutnog teleskopa WISE. Tragalo se za zvijezdama čija se izračunata udaljenost značajno razlikuje, ovisno o teleskopu. Dok je Gaia mjerila paralaksu – pogled na istu zvijezdu iz dvije udaljene perspektive – 2MASS je procjenjivao udaljenosti na temelju sjaja zvijezda, pri čemu bi se za poznati tip zvijezde znalo na kojoj bi udaljenosti trebale kako sjajiti.
Diskrepancije su za švedski tim potencijalno ukazivale na zvijezde koje sjaje slabije nego što bi trebale, možda zato što oko sebe imaju djelomičnu megastrukturu koja upija dio njihovog sjaja. Konačnu provjeru dali bi podaci s teleskopa WISE, iz kojih se može vidjeti ispušta li ta zvijezda neočekivanu količinu topline – očekivanog nusproizvoda prikupljanja energije Dysonovom sferom.
Prethodni nalazi tog tima dosad su svaki put bili otpisani kada bi se pronašli prirodni razlozi za diskrepancije, a za očekivati je da će tako biti i ovaj put. No to ne znači da su njihovi napori beskorisni. Za početak, usmjeravaju astrofizičare prema otkrivanju novih i dosad nepoznatih ponašanja određenih zvijezda, koje mogu uzrokovati fluktuacije u njihovom sjaju. Fascinantno je i da su svoje rezultate uspjeli dobiti iz javno dostupnih podataka već završenih pregleda i kartografiranja zvijezda, što otkriva s kakvim nevjerojatnim bogatstvom podataka o nebeskim tijelima danas raspolažemo, koje će i mnogi drugi istraživači otkrivati i međusobno uspoređivati kako bi se došlo do potpuno novih otkrića u arhivama starim i više od desetljeća.
U konačnici, čak je i negativni rezultat korak naprijed. Švedski je tim uspio postaviti gornje granice za količinu zvijezda koje bi mogle sadržavati Dysonove sfere u našoj galaksiji – možda ne znamo koliko ih ima, i ima li ih uopće, ali sada znamo koliko ih najviše može biti. I da nisu učinili ništa drugo, dali su svoj mali doprinos rješenju Drakeove jednadžbe.