Garayev: Sedam pjesama

Ko to tamo peva

Erkin Garayev (1899-1938). Azerbejdžanski pjesnik, objavio samo jednu, obimom neveliku i u književnoj kritici neprimjećenu, zbirku poezije prije nego je stradao u Staljinovim čistkama, skupa s bratom Aliheydarom, istaknutim revolucionarom. Knjiga koju je objavio nije preživjela mračnu Staljinovu epohu u obličju u kojem je objavljena, a dokaz da je ovaj pjesnik odista postojao sačuvan je zahvaljujući knjizi prevoda njegovih pjesama na farsi, koja je objavljena u Tabrizu godinu dana nakon pjesnikove smrti. Koliko je poznato, od tog izdanja preživio je samo jedan primjerak, kojeg je prošle godine, skoro čudesnom intervencijom slučaja, u antikvarnici u Tabrizu pronašao jedan moj prijatelj, koji je preveo dio pjesama Erkina Garayeva, od kojih ovdje donosimo sedam kraćih.

LIJEK

kada su oca izdale noge
pao je u postelju

od dugog ležanja
tijelo su mu prekrili čirevi
bolniji od same bolesti

umjesto medicinom liječili su ga
mehlemima i vradžbinama

jer moj je otac azer
i nije red da se u bolesti
od svog naroda razlikuje

PLIJEN

ozbiljnošću malog čovjeka
obavio sam smotru svoje praćke

nakupio dovoljno kamenčića
i pošao u lov na drozdove

jedan je drozd
bio brži i vještiji

odapeo je svoju pjesmu
smrtno me ranivši

tada sam i ne znajući
na smrt oguglao

naučio stegnutih zuba podnositi
sve što je na mene odapinjano

i počeo se gorditi ožiljcima
od svih tih smrtnih rana

KOKOŠKE

kada je u selo stigla elektrika
mladi su bili ushićeni
stari zabrinuti
neki čak i uplašeni

samo svici nisu pokazali
nikakvo zanimanje za nju

nastavili su svijetliti
mrtvima
djeci
i lisicama koje su dolazile
po naše kokoške

POLJE

u samu zoru
neko je pucao na tetrijebe
dole u polju

ja sam već bio budan
i pripremao sam čaj
a duša je još spavala

pucnji su je uplašili
i prhnula je kroz prozor
ostavljajući me zbunjenog i suvišnog
kao polje bez svojih tetrijeba

STRAH

ništavan je strah
pred dušmanskim kuršumom
pred prijekorom komesara
pred hropcem druga
spram straha pred pitanjem
kako sestri priznati
da mi se srce osušilo

MINARET

moja mati
niska je i zdepasta

no pogled ima
vitak i visok

i još oštar
kao minaret

njime daleko vidi
sve do moje budućnosti

zato su oči moje majke
blage i tužne

DOK STOJIM SAM

Čuješ li, oče?
Beharaju zvijezde.

Vidiš li, sestro?
Mačići iz vode predu.

Osjetiš li, brate?
Pod prstima ti utvare mirišu.

Znadeš li, majko,
Gdje si me zaboravila?

Ko to tamo peva

Cardoso: Pet pjesama

Zubčević: Zvijezda Mira
Krleža: Povratak…
Petanjek: Znakovi života