Počelo je s nekoliko, a sada već mnogo institucija pravi svoje arhive jugoslavenske humanistike. Zavisno od struke, skupljaju se društvenoznanstvena, filozofska i slična djela i prave digitalne arhive knjiga i časopisa, pa čak i novinske periodike. Interes za proučavanjem Jugoslavije, naročito one socijalističke, prošao je put klatna. Od brisanja i bacanja građe s jedne strane do ponovnog ispisivanja i skupljanja s druge. To nas odavno više ne čudi, jer nam sve govori kako će ovaj ‘zagrobni’ život Jugoslavije potrajati i nadživjeti sada živuće generacije i njihove interese. Jer, imamo se čega ‘sjećati’.
Na djelu je, govoreći jezikom psihologije, za mnoge trauma i nošenje s njom. Ona se generacijski prenosi, preoblikuje, ali još nije na vidiku njezin nestanak. Proces se može, manje psihološki, a više sistemski, opisati i kao svojevrsno odjeljivanje događanja povijesti. Kao da je ono što se događalo u SFRJ istovremeno beskonačno udaljeno, a opet i prisutno i aktualno. Problem možemo formulirati i ovako: ako se raspala jedna država, je li se raspalo i društvo koje je ona činila, u svim svojim segmentima? Očito da ne, jer ‘kraj komunizma’ ili ‘mračni raspad’, kako je o tome pisao francuski filozof Alain Badiou, predstavlja nedogađaj. Puka činjenica da su prestale postojati mnoge evropske države koje su sebe zvale socijalističkima još ne predstavlja apsolutni poraz ideje socijalizma. No to jest izgubljena bitka. Jedna etapa za koju smo odgovorni, ako i nismo krivi, kako je svoju poziciju opisao jugoslavenski sociolog Rastko Močnik.
Dijalektičko je pitanje koliko mi koji smo živjeli u Jugoslaviji možemo govoriti o dva raspada. Jedan bi bio onaj socijalističkog uređenja države i društva. A drugi, koji je odmah ušao u prvi plan i pomeo pitanje epohalnog uređenja, jest raspad jedne višenacionalne zajednice. Pitanje je koliko se ta dva raspada mogu odvajati, a da se pritom ne čini veliko nasilje nad historijskim činjenicama. Jer mi možemo kao Srbi, Hrvati, Slovenci itd. pitati, kako to brojni autori danas i čine, kako su ti narodi prošli u socijalističkoj Jugoslaviji. No pitanje je govorimo li mi pod istim imenom o istim narodima. Točnije, kako im pristupamo. Da li identitetski, kao etničkoj zajednici koja ima svoj jezik, pismo, vjeru, tradiciju, kulturnu autonomiju itd., a te vrijednosti vrednujemo kao primarne s obzirom na političke ideologije kao sekundarne? Pa je onda u tom slučaju bitnije je li netko Srbin ili Hrvat od toga ima li konzervativnu, socijalističku ili fašističku ideologiju. Ratna svakodnevica 1990-ih daje za pravo zastupnicima ove teze, jer je često nacionalno ‘izjašnjavanje’ bilo pitanje života i smrti, dok za političke ideologije naoko nitko nije pitao. Ili barem ne odmah. Ili barem one nisu odmah nepomirljivo dijelile društvo. No je li tome bilo baš tako? Jesu li ‘dani ponosa i slave’, kako govori npr. hrvatska domovinska ideologija, uistinu bila vremena velikog jedinstva, pozitivne euforije? Ukratko, nedostižnog uzora vremena ‘kada se nismo dijelili’ ako smo bili pripadnici iste etnije?
Očito je da dva raspada o kojima govorimo možemo samo mehanički dijeliti jedan od drugoga, dok su u stvarnosti oni bili itekako povezani. Nisu samo nacije ispoljavale želju da postanu ‘samobitnima’. I klase su imale nešto za reći. Tako je zaboravljeni ‘klasik’ Zlatko Canjuga autor politološkog teksta u kojemu se razrađuje Tuđmanova doktrina o društvu staleža. Za nju je karakteristično da tvrdi kako je naše društvo hijerarhijski ustrojeno. I to pretkapitalistički, iako se spominju poslodavci i radnici, ali uz mnoge druge proizvoljno nabrojane staleže. I sve to navodno ne dira u njegovu beskonfliktnu cjelinu. Svatko ima svoje određeno mjesto u društvu i neka dinamika mijenjanja te fiksno određene pozicije nije poželjna, pa čak ni zamisliva. Točnije, nju su zamišljali marksisti, koji su društvo uvijek doživljavali kao rascijepljeno, podijeljeno po logici rada na gospodare i sluge, točnije na buržuje i proletere, čiji odnos je dinamičan i može se mijenjati. Pojedinac može na razne načine napustiti svoju klasu. Zato je marksizam glavna neprijateljska ideologija ovoj ‘hrvatskoj’, koja u sebi ima realizirani pojam društvene pomirbe. Interesantno je da se takva natražnjačka ideologija ‘obogotvorenja’ nacije događala u trenutku kada je nacionalna politika, u kontekstu neoliberalne globalizacije, epohalno gubila na značenju. I tu je sadržan paradoks nacionalističke kontrarevolucije, da ona nastupa u trenutku kada počinje velika razgradnja nacija.
Postojali su već takvi trenuci u povijesti, već je Marx pisao o njima, kada nastupa šarada starih uniformi, obnovljenih svijetlih tradicija itd., a ustvari se jedno društvo u sebi raspada. Ostajući bez materijalne osnove svoje samoreprodukcije, koju uništava, takvo društvo nudi nacionalizam kao jedinu ‘zamjensku ideologiju’ za one stvarne, koje i dalje određuju našu epohu kao kapitalističku. A te ideologije su konzervativizam, liberalizam i fašizam na jednoj, građanskoj strani. I socijalizam, odnosno komunizam i anarhizam na drugoj, radničkoj. Zbog toga za nas i danas vrijedi da mi na razaranje Jugoslavije gledamo zavisno od širih ideoloških ‘naočala’ koje nosimo. A sve te epohalne ideologije, uz sve promjene kroz koje je kapitalističko društvo u zadnjim decenijama prošlo, puno su šire od ‘srpstva’, ‘hrvatstva’, ‘slovenstva’ itd. Zato kada se pitamo kako gledati na razaranje Jugoslavije, mi se ustvari pitamo i iz koje ideološke pozicije vidimo taj događaj. On je za nas, rekli smo, ‘mračni raspad’, kontrarevolucija koja je pokušala opovrgnuti revoluciju koja joj je prethodila. Jer za nas nisu sve ideologije iste. I nisu na jednak način rođene, odnosno umrle. Vjerojatno bi najtočnije bilo reći kako one u kapitalističkom društvu ciklički slabe i obnavljaju se. Tako da ne možemo reći kako je njihovo pojavljivanje i nestajanje jednokratan čin.
Tako sada devedesete godine možemo pokušati shvatiti ne samo kao vrijeme nacionalizma, već i kao vrijeme specifičnog pokušaja obnove kapitalizma. Jer kapitalizam smo u ovom krajevima već imali, i to u više državnih formacija.
No ono što je povijesno novo u zadnjem pokušaju njegove restauracije jest to da je državno uveden, takoreći dekretiran, bez da je postojala buržoazija u pravom smislu te riječi. Točnije, postojali su oni, nazovimo ih neprecizno jugoslavenskom srednjom klasom, koji su buržoazijom, od sveg srca, željeli postati, a ta je želja kao fantazija o dioničarstvu ili o nečem puno gorem i špekulativnom zahvatila i dio radničke klase, no sredstva za proizvodnju oni nisu imali. Zato je država, odsudnim procesom ‘pretvorbe’, na pravi alkemijski način pretvorila društveno u državno vlasništvo. Ali ne s namjerom da zadrži vlasništvo nad većim dijelom proizvodnje. Već da nastupi kao protokapitalist, onaj tko će u procesu stvaranja kapital-odnosa u svim sferama društva, kao ‘nuspojavu’ stvoriti i novu buržoaziju, za koju čuva društveno bogatstvo, da bi joj ga onda u procesu privatizacije predala. No za bajku o ‘kapitalizmu u jednoj zemlji’ nedostajao je svjetsko-povijesni kontekst.
Glupost Tuđmanova i drugih postsocijalističkih sistema bila je u uvjerenju kako će zapad mirno gledati kako on stvara svojih 200 familija kojima će predati proizvodnju, a onda možda i državu, na upravljanje. Istina je da je zapad nudio šok-terapiju, privatizaciju i slobodno tržište kao panaceju, univerzalni lijek za sve. Uostalom, on je to, naročito u angloameričkim uzor-zemljama, već primijenio na sebe. No ono što nije rekao svojim novim poslušnim klijentima jest da mu ‘domaće buržoazije’ neće dugo trebati, osim kao nužnih, ali nestajućih posrednika. Domaća lumpenburžoazija koja je bila sposobna samo za lumpenrazvoj, tj. za rentijersko razaranje firmi i špekulativnu privredu, zamijenjena je nakon 1990-ih kompradorskom. A to znači onom koja je za neki postotak u poslovima posredovala između stvarnih velikih vlasnika u centrima kapitalske moći i proizvođača u nas. I politička kasta gurala se u tu klasu.
Svi su htjeli, i još uvijek žele, neku rentu, udio u nekretninama ili, ako baš mora, u proizvodnji. No ni to se nije pokazalo dugoročnije održivom strategijom, jer globalna buržoazija u formiranju sve više gubi nacionalna obilježja, ali se grupira u centrima moći, te sve manje treba svoje lokalne predstavnike. Ona počinje vladati direktno. A mi možemo birati svoje predstavnike u parlamentu da se svađaju kako uopće sačuvati gradove i sela od propasti, zapuštenosti i napuštenosti. A za proizvodnju u smislu privrede ima tko će se brinuti. Tko će otvarati i zatvarati pogone, kako već odgovara firminoj ‘poslovnoj politici’, kao da se ona ne koordinira u centrima kapitalske moći, koji sele proizvodnje, ali ne i upravljanje, po globusu, kako im taj tren odgovara.