Obdanište dolazi od priloga obdan (danju, preko dana).
Neki dan je u našem obdaništu bio fotograf da uslika djecu pojedinačno i u grupi.
Nažalost, taj dan kada je fotograf dolazio, moj mali nije bio tamo te mi je bilo žao što nećemo imati njegovu sliku sa kompletnom škvadrom. Srećom, jedna od odgajateljica (kako on nije bio jedini koji je bio odsutan taj dan), uradila je svojim telefonom zajedničku fotografiju kada su svi bili prisutni. Kao da mi je mjesec skinula sa neba.
Obdanište dolazi od priloga obdan (danju, preko dana) i u tom dobu djeteta i roditelja, ovaj drugi, preko dana se često pita što onaj prvi radi u tom trenutku, što razmišlja, što jede… Dug je dan, zato se ta ustanova i naziva pravilno “obdanište”, a ne “vrtić” (od izraza “dječji vrtić” na mom izvornom maternjem), izraz koji je, iz ne znam kojeg razloga, zadnjih godina zavladao u mom rodnom gradu.
Već nekoliko dana mi se u glavi vrti nova pjesma legendarnog Stinga koju je uradio zajedno sa Shaggyjem. Pjesma, kandidat za klasičan ljetni hitić (već je podloga televizijske reklame za FIAT), ima refren: “Samo jedan životni vijek, jedan život za živjeti (Just one lifetime, one life to live)”.
Gledaš tu njihovu zajedničku sliku, vidiš svog malog i kroz tu sliku skontaš da je njegov životni tok počeo… Nije to trenutak kada dođe na svijet, niti je to trenutak kada skontaš da si postao otac… to je trenutak kada vidiš njega u grupi. Da, on je nešto tvoje, no, na toj slici on je tu, neovisno o tebi samom, dio socijalne zajednice koja obrazuje jednu cjelinu.
Ove sedmice je 25 ljeta otkako sam jednog ratnog ljeta izgubio oca. Ne dadoše mi ga. Ne dadoše me njemu. 25 godina je mnogo vremena. Mnogo misli obdan. Obnoć. I onda gledam ovu grupnu fotografiju iz obdaništa, mislim se, koliko se čovjek ograničava vlastitim životom te istovremeno, dok je živ, hoće da (kao) uradi što je više (i uopće) moguće uraditi.
“Sreća da sam slobodan od želja”, što bi reka Džibo u jednoj pjesmi, meni je ova grupna fotografija mog malog sasvim dovoljna.