Ova priča nema pouke, jer je istinita.
Kada nam je bilo šesnaest ili sedamnaest godina, dobili smo poziv na regrutaciju. Već je bilo prošlo par godina od Vučkove Olimpijade i završetka osnovne škole. Većina nas se bitno izmijenila u tom kratkom periodu, neki su i obrkatili, i svi smo bili po raznim zanatima i srednjim školama. Meks je išao u ugostiteljsku, za kuhara, ja u medicinsku, Romeo u metalsku, metalac Munja u građevinsku.
Regrutacija je bila u nekoj kasarni ili vojnoj bolnici, ako je takve bilo u Tuzli. Tu su nas mjerili, premjeravali, odmjeravali, pluća osluškivali i u uši nam zavirivali. A ranije smo čuli da će cijeli proces regrutacije kulminirati skidanjem gaća, kada će nam doktor – a potajno smo se nadali da će to ipak biti doktorica – pregledati kitu i opipati muda. Većini nas bit će to prvi dodiri tuđe ruke u predjelima kojima su jedino naše imale neometan pristup. Nekome je iz nekog razloga bilo bitno utvrditi da budući vojnici JNA imaju muda, odnosno da su im oba testisa u kesi. Ovo saznanje nas je činilo prilično nervoznima, jer se nismo osjećali baš lagodno svoje nedavno odlakavljele ćune pokazivati na procjenu nepoznatom stručnom osoblju.
Meks je jedini u ovome vidio odličnu priliku da napravi neku zajebanciju i još jednom dokaže kako je bio i ostao najluđi od svih nas. Mislim da je u tome bilo i neke urođene odbojnosti prema vojsci, one koju je genima i predanjima naslijedio od svog čuvenog djeda, Mehe Rusa. Priče, prenošene s koljena na koljeno, govorile su kako je Meksov djed, kao K-und-K vojnik, nestao negdje na fronti u Galiciji 1914. Kad su ga već svi prežalili i zaboravili, jednoga dana, petnaest godina kasnije, u selo stiže neki ludi Rus koji za sebe tvrdi da je rahmetli Meho. Putovao je iz Sibira do Bosne. Sam. Pješke. Od tada su svi njegovi potomci poznati kao Rusi, a Meks je naslijedio i djedovo ime.
Ali ovo su bila neka druga vremena u kojima regruti nisu završavali na dalekim bojišnicama i u ropstvu.
Od onih starijih što su ranije prošli regrutaciju čuli smo da se u sendviče s parizerom, koje ćemo jesti u kasarni, stavlja brom, navodno, za sprečavanje erekcije. Ova je teorija potkrepljivana legendom o tome da se nikad nikome u povijesti zapamćenih regrutacija nije digao kada bi mu doktorske ruke opipavale spolovilo. Još su govorili kako se kita skupi poput duda, što je bio dodatni razlog straha i srama obezgaćene mladeži. Strahovali smo da nam se ne skupi mimo dozvoljenog minimuma. Ako je takav i postojao, svakako je ostao strogo čuvana vojna tajna.
Kada smo konačno prošli sve faze pregleda i u donjem vešu stigli pred prostoriju za spuštanje gaća, Meks je udarnički počeo gnječiti svoju kitu kako bi je digao iz sna i dokazao da na njega brom ne djeluje. Dok smo se svi okolo smijali, Meks se nije dao obeshrabriti i ubrzo se njegova kita transformirala u pozamašni kurac. Meks se pokazao pravim maherom koji se istovremeno mogao i smijati i imati dignutu kitu. Okrenuo se prema Romeu i izgovorio legendarnu rečenicu iz još legendarnijeg filma: “Onda, gledaj, lafčino, vidiš ga!“
Uz kleberenje smo ušli u prostranu salu na čijoj sredini su za dugim stolom sjedila tri bijela mantila. Na jednako bijelom zidu iza njih stajala je crno-bijela slika Maršala. Nakon slušanja srca i pluća slijedilo je opipavanje donjih organa. Meks je gordo, s kezom od uha do uha, stao pred komisiju, spustio gaće i u njih uperio svoju repetiranu cijev. Smijeh mi je preplavio tijelo i punio grudi do ivice gušenja. Nisam više mogao izdržati, salom se razlila salva smijeha, suze su frcale, a Romeo i Munja su me grohotom podržali. Bijeli mantili su nas bijesni istjerali napolje i zaprijetili kako ćemo tek plakati i krv svoju propišati kad odemo u vojsku.
I skoro da je tako i bilo. Regrutirali su nas u pješadiju i dvije godine kasnije razbacali po zabitima od Gevgelije do Škofje Loke. Međutim, Meksov čin je vrijedio žrtve. Toga dana on je poljuljao mit o učinkovitosti broma, ali i sam ušao u legendu koja će u trenucima pred spuštanje gaća biti prepričavana u hodnicima kasarni i vojnih bolnica. Tada, kad smo bili mali za vojnike, a veliki za pravljenje zajebancija, smo naivno vjerovali da je život šala i da je najvažnije dobro se zabavljati pa onda nasmijavati i druge kroz priče o onom smiješnom što smo doživjeli. Kasnije nas je život uozbiljio, barem nas koji smo nekako sačuvali te svoje gole živote.
Meks je davno prestao zbijati šale i nije se nasmijao otkako je, kao jedini iz svoje obitelji, preživio Srebrenicu. Danas je imigrant na socijalnoj pomoći u jednoj uređenoj zemlji u Europi, onoj čija vojska je uredno predala ljude u Srebrenici drugoj vojsci da ih pobije. Na desetu obljetnicu jedanaestoga jula Meks je pijan zaustavio sva vozila na jednoj autocesti u toj uređenoj zemlji. Kolona se otezala kilometrima. Dolaze specijalci, helikopteri, snajperisti. Spremni su upucati Meksa, teroristu iz Bosne, samo ne znaju kojim oružjem raspolaže te oklijevaju i čekaju da on napravi prvi potez. On im psuje mater i hvata se za svoje jedino oružje, legendarno međunožje. Onda dovode psihologa i tumača, koji pokušavaju nagovoriti Meksa da se preda. „Nema predaje!” – dere se moj Meks. Bacaju suzavac, pucaju na njega gumenim mecima i konačno ga svladavaju. Odvode ga na psihijatriju, proglašavaju ludim, kljukaju lijekovima.
Ali Meks se nikada ne predaje. Kao ni Meho Rus, koji se vratio iz mrtvih. Pješke.