Pozadinska buka
Vatra
Vatra je vremenom izgubila nekadašnji renome i duhovni uticaj na ljude. U praiskonu su joj se pripisivala svakojaka magična svojstva. Poistovjećivali su je s božanstvom. Kod pojedinih naroda slovila je za distributera dobra i zla, za posrednika u komunikaciji s mrtvima. Bila je prototip televizora na čijem ekranu su se nizale sapunice i filmovi snimljeni u studijima bogova, demona, mrtvih pradjedova i poubijane nejači. Sjedeći oko ognjišta, preteče ovovremenih televizijskih gledalaca razlučivali su u plamenoj scenografiji prizore iz prošlosti. U varnicama i dimu, u neiscrpnim svjetlosnim efektima ognja, uočavale su se skice danâ koji tek treba da svanu: krvava i bučna praskozorja, vruća poslijepodneva gnojna od ratnih rana i izbušena ljubavnom pjesmom zrikavaca, sumraci nad jezerima odakle proviruju debelokožna tjelesa, oslikana zabrinjavajućim simbolima.
Bogatstvo oblika koje je stvarao ples vatre tumačili su šamani. Njihova predanost, strahopoštovanje, profesionalizam u obavljanju tog posla nisu prošli nezapaženo u spisima antropologâ. Vatra je predstavljala periskop ka prošlosti i budućnosti, a onaj ko je gledao kroz njega mogao je znatno proširiti vidno polje konzumacijom halucinogenih droga. Stimuliran marihuanom, snijeti, beladonom ili kakvom drugom čarobnom travkom, plemenski žrec je lakše razumijevao poruke koje su sineasti s onog svijeta slali smrtnicima kroz titraje plamičaka.
Pobožna opčinjenost vatrom održala se tokom impresivno dugog razdoblja. Od antičkih vremena, a po svoj prilici čak i od ranije, pa sve do ne tako davnih vijekova, u ognju je obitavao salamander, otrovno i zloćudno biće natprirodnih svojstava, rođeno u plamenu, otporno na visoke temperature, ljigavo.
Životinja se spokojno lješkarila u bakljama, požarima i lomačama sve dok se o vatri nisu počele širiti ideje nespojive s onima koje su propagirali alhemičari i okultisti. Tako se u XVIII stoljeću Lavoisier, rodonačelnik hemije, drznuo da ispita funkciju kisika u procesu sagorijevanja. Francuzov primjer slijediće povorka podražavalaca, diletantskih znatiželjnika, autentičnih učenjaka i domišljatih eksperimentatora, što će u konačnici ubijediti vatru da iz zagrljaja mitologije pređe u krilo hemije i fizike.
Mora da je salamandera isprepadao dizajn mjernih instrumenata, izgled rekvizita za opite, mora da su mu dozlogrdili opisi gorenja u kojima se spominju nekakavi dioksidi, nezasićeni ugljikovodici, farenhajti, celzijusi, pirolize. Da li je zaključio da vatra više ne može biti ono što je nekad bila nakon što su znanstvenici počeli da prčkaju po njoj? Da li se zasitio sve te gungule oko njegovog staništa? Izvjesni pojedinci su isticali da se on uopšte ne rađa i ne živi u vatri. Tvrdili su da u stvari nastanjuje trula debla koja, kad se bace u oganj, bljuju iz svojih rupa uspaničene životinje, pa nepažljiv posmatrač stiče dojam da su one nastale u plamenu i oblacima iskri. Moguće da se salamander uvrijedio ili se naprosto predao poslije mnogobrojnih pokušaja da uvjeri ljude u vlastito postojanje. Jer to zna biti veoma ponižavajuća radnja – da iz dana u dan dokazuješ drugima da nisi izmišljotina, da nisi samo crtež, samo reljef na terakoti, porcelanu, na kraljevskom grbu.
Na koncu, biće je zasvagda pobjeglo iz svih vatri svijeta i povuklo se ko zna gdje. Njegov rođak, vodozemac iz reda repaša (latinski Urodela ili Caudata, prema Brehmu), još gmiže zemljom, ali slabi su izgledi da će se od njega štogod saznati pošto ne umije da govori.
Niko, izuzev valjda psihički labilnih platonista i u birtijama dimljenih melankolika, ne jadikuje što fantastična kreatura više ne prebiva u ognju. Mnogo prije njenog iščeznuća, sličan kraj zadesio je i Hefesta, helenskog boga vatre i zaštitnika metalurgije. Još dok je bio u dobroj snazi i junacima kovao štitove, olimpska družba besmrtnikâ zbijala je šale na račun njegove šepavosti – već tada se moglo nazrijeti da je Hefestova karijera u opadanju. Umro je da bi ga zamijenili neki novi bogovi. I ko se danas još sjeća hromog kovača iz utrobe Etne? Ko još plače za njim i za onima koji su mu se rugali? Danas se čak nagađa da je šepao zbog trovanja arsenom. Ovu tvar su kovači bronzanog doba dodavali bakru radi otvrdnjavanja. Ona im je usput razarala nervni sistem i izazivala rak kože. Jedan bog se, dakle, otrovao, jedan bog je bio živčani bolesnik? Da je tada bilo neurologa poput Harolda Klawansa, Hefest bi možda preživio do današnjih dana. A zajedno s njim i neka božanska, čarobna varijanta vatre.
Duša?
U poeziji se svijest, odnosno duša često upoređivala s plamenom. Posrijedi je stari kliše na koji su alergični mnogi savremeni stihotvorci. Uprkos njihovom negodovanju, i dalje se dobro drži tvrdnja da između dva pojma, svijesti i vatre, postoji određena srodnost. Uzmimo za primjer Vječnu vatru u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, skromni spomenik podignut u slavu “palim junacima za oslobođenje Sarajeva i naše otadžbine” od fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu (kasnije će se posveta proširiti i na branioce grada koji su se kočili po rovovima tokom nedavne, još neoplakane opsade). Ako prođete tuda, neće vam trebati puno mašte da povežete treperenje plamenova s dušama stradalnika u čiju čast je taj znamen izgrađen. Krhka, prozračna vatra sa svojim nepredvidljivim gibanjem i eterični, nematerijalni ostaci mrtvih stoje u bliskom odnosu.
Koliko je u tome istine, posebno se osjeti kada se ta imaginarna spona nakratko prekine, kada Vječna vatra s vremena na vrijeme prestane da gori. Barem jednom u toku proteklih godina, u zimskom periodu, opskrbljivač je prekinuo dotok zemnog plina u grad i memorijalni plam se ugasio. Mnogima nije bilo svejedno zbog incidenta. Iz vizure šokiranih lokalpatriota, zbio se skandal, ravan ponovnom ubijanju već ubijenih. Uskrativši plin Sarajevu, ruska kompanija nije samo utrnula vatru oko koje su se, za ledenih noći, grijali prosjaci, beskućnici i pijandure. Ona je presjekla i tananu nit između još živih ljudi i njihovih mrtvih sugrađana, koji su svojom voljom ili, prije, primorani nesretnim okolnostima, ugradili vlastite kosti u noviju istoriju grada. Ali čim je poslije par dana pomame za električnim grijalicama plin prostrujao cijevima prijestolnice, Vječna vatra je ponovo uspostavila kontakt sa sjenima poginulih u četrdesetim i devedesetim godinama dvadesetog vijeka.
Da je jedan tako značajan, tako simboličan oganj zamro nekih dvije hiljade godina ranije, u doba kad je vatra uživala kudikamo ugledniji status, kada su je djevice čuvale u velebnim svetištima, uslijedila bi kazna. Na duhovno zapuštenu svjetinu obrušio bi se nebeski gnjev, munje bi razorile hramove, palače i potleušice, a politički aparat države bi se raspao po najsitnijim naprslinama, uzdrman crnim predskazanjima i praznovjerjem.
Oganj, naravno, više nema tu moć, da sarađuje s bogovima (koji su se, uostalom, s nebesa preselili u muzeje), nije ni blizu onako svet, dostojanstven, volšeban kakvim ga je doživljavala klasična starina. Međutim, ako je on, nekad toliko moćan i poštovan, pao tako nisko u eri umjetnih električnih kamina, nameće se pitanje da li će i srodnik plamena krenuti sličnom nizbrdicom? Da li će i svijest, dušu, um, psihu, duh, animu, animulu ili kako god imenovali tu zagonetku, poklopiti ista sudbina kao i vatru, svedenu na nekoliko fizikalno-hemijskih šema?
Da li je duša, koja se obično poima kao tajanstveno, neuništivo središte ljudskog bića, već postala ništa drugo do puki ishod elektrohemijskog cirkusa u mozgu? Pozitivan odgovor daće mnogi savremeni proučavaoci najmoćnijeg ljudskog organa. Gotovo je izvjesno da pritom neće koristiti otrcane metafore kao što je ona moja s cirkusom, niti će se poslužiti ikakvim drugim poetskim pomagalima. Najvjerovatnije će posegnuti za preciznim žargonom koji bi dvosmislice i neželjena tumačenja trebao držati na pristojnoj distanci. Ali bez obzira na drugačiji stil, poruka naučnika iz materijalističkog tabora ostaće ista: čim se ugasi mozak, iščezne i opsjena koju običan svijet zove duša.
To mišljenje će zazvučati blasfemično svakome ko polaže nadu u isplativost zagrobnih investicija i projekata. Nepravedno bi, ipak, bilo kriviti XXI stoljeće za takvo stanje stvari. O ništavnosti duše ozbiljno se razmišljalo mnogo prije našeg užurbanog doba. Još je monarhistička Francuska iznjedrila mislioce koji su se usuđivali da ljude izjednače sa strojevima i da to iznesu u javnost. La Mettrie, liječnik, filozof, bio je jedan od njih. Od objavljivanja njegovog djela Čovjek-stroj prohujala su dva i po stoljeća.
Um
U međuvremenu, materijalističko tumačenje uma sticalo je sve više pristalica. Postepeno je krčilo barijere u naučnim krugovima, a tokom posljednjih decenija samo učvršćuje svoju poziciju. Tome doprinosi povoljan ambijent: uređaji za praćenje aktivnosti mozga su sve istančaniji, pomoću njih se vrše složeni testovi i eksperimenti koji preispituju naše psihičke kapacitete. Neurohirurgija se takođe usavršava, skalpel odstranjuje deformaciju u mozgu i sa njom opsjednutost demonima. O cerebralnim oboljenjima zna se mnogo više nego kad su Freud i Jung važili za neprikosnovene autoritete po pitanjima histerije, nervoze, psihoze i šizofrenije.
Hipoteza da je um tek čedo vatrometa u neuronskim mrežama možda na kraju izvojuje pobjedu. Ali, upitno je da li je takav rasplet realan prije nego što se ustanovi neko novo, revolucionarno poimanje materije, od koje je i sam mozak sačinjen. Riječ “materija” je tek jedna skupina slova koja pokriva određeno polje značenjâ. Ono na šta se taj termin odnosi mogu radikalno promijeniti društveni preokreti, inventivne promjene u obrazovnom sistemu i novi saznajni pomaci, ponajprije na području fizike, mada ne treba zanemariti ni “tihu vodu” umjetnosti.
Naprave iz La Mettriejevog XVIII stoljeća ne mogu konkurisati današnjim strojevima: ni kompjuterizovanim prekookeanskim brodovima ni mašinama za pranje suđa. Još krupnija razlika, ako ne i fundamentalna, možda se razvije između aktuelne i neke buduće definicije materije. Eter je nekoć označavao dosta toga, a danas uglavnom ništa. Nepremostiva provalija razdvaja dva koncepta atoma – Demokritov i Bohrov. Imenica “zemlja” obogatila se novim značenjem kada se, poslije vijekova tapkanja u mraku, otkrilo da naseljavamo loptasto nebesko tijelo u sastavu jednog skromnog zvjezdanog sistema.
Zašto se, na kraju krajeva, prije ili kasnije ne bi uobičajile nove riječi koje će naslijediti potrošene izraze kao što su “materija” i “duh”? Tako bi se možda ispoštovala vizija za koju se, navodno, zalagao matematičar John von Neumann. Po njoj, svijet nije sazdan od čestica materije, već od čestica znanja.
Neki optimisti vjeruju da se već krećemo u tom pravcu. Na svojoj strani imaju činjenicu da kruto materijalističko učenje, iako prilično rasprostranjeno, ipak nije opšteprihvaćeno među neuronaučnicima. Ne slažu se svi da je um, kako se izrazio jedan znalac, tek mozak s nešto lirskijim prizvukom. Znatan broj upućenika zastupa mekša i često vrlo maštovita gledišta o tom problemu. Tvrdolinijaši im, pak, prigovaraju da ne nastupaju iz znanstvenih pozicija, da mistificiraju pojmove duše, svijesti, uma.
Kako sugerira jedan sažet pregled vodećih ideja u neuroznanosti, heretičkih odstupanja ne manjka: funkcionalizam, epifenomenalizam, emergentizam, dualistički interakcionizam, procesna filozofija, agnostički fizikalizam… Ovo je samo dio liste posvećene teorijama različitih neuroznanstvenih bratstava, čije množenje podsjeća na procvat kršćanskih sekti i tajnih društava u srednjem vijeku. Sve te škole mišljenja kao da žele smjestiti um van čeličnih okvira determinizma. Čini se da nastoje dokazati da samoinicijativa, sposobnost izbora, voljno djelovanje nisu tek iluzija mozga – prijatna ali lažna utjeha fabrikovana u nervnim ćelijama.
Pokojni John Eccles, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, polagao je nade u pojam psihona, nikad detektovanog, tek hipotetičnog, kojem je dodijeljena ključna uloga u kreiranju slobodne volje. Prema fizičaru Rogeru Penroseu, duša stanuje u posebnim strukturama, takozvanim mikrotubulama moždanih ćelija. Postoji na kvantnom nivou i sposobna je da se po smrti svoga vlasnika odseli ko zna gdje u kosmos. Drugi su manje smjeli, manje poletni. Potragu za svetim gralom neuroznanosti jedan insajder sažeo je u sljedeće riječi: “Komponentu našeg iskustva koju zovemo ‘ja’ ne samo da nije moguće naći, već ona, štaviše, nestaje kad god je potražimo rigoroznim putem.”
Neuroproza
Koliko je kompleksan i dubok problem odnosa između uma i mozga, vidljivo je već iz teorijskih nadmetanja koja sam tek letimično predstavio. U kojoj mjeri je čudesna ta naprava, taj najveći potrošač glukoze u našem organizmu, još bolje će dočarati slučajevi ljudi pogođenih neurološkim oboljenjima. U njihovom nervnom sistemu nešto je krenulo po zlu. Oštećenja mozga ili genetski poremećaji izobličili su ličnosti dojuče normalnih osoba.
O iskustvima tih nesretnika pisali su brojni specijalisti, neki od njih sa zavidnim smislom za literarnu obradu građe. Čak se da govoriti o novom književnom žanru, neurološkoj prozi, neuro-prozi, koja se naslanja na Čehova, Dostojevskog, Poea, Doylea, Gazdanova, Maupassanta, na brodske koliko i intimne dnevnike. Pa čak i na putopis. No, u ovom slučaju trasa putovanja ne obuhvata studene morske tjesnace, šume sekvoja i zlatonosne rijeke. Ona krivuda po neistraženim teritorijama neokorteksa i obližnjih kraljevina gdje se neuroni granaju ka najzabačenijim oblastima primitivnog, haotičnog, snoviđajnog, podsvjesnog. Umjetnički obrađeni, izvještaji iz neurološke prakse opominju da svijest uvijek nekako izmigolji tvrdokornom materijalističkom pristupu. Da bismo je barem donekle shvatili, nije dovoljno popisivati biohemijske događaje u sinapsama i drugim komponentama centralnog nervnog sistema. Na taj način se ne može zaokružiti priča o umu, ne može joj se podariti stabilnost cjeline.
Istina, nije izvjesno da su to kadri učiniti ni književno nadareni neurolozi u svojim pripovijetkama. Ali unoseći u prozu filozofska promišljanja, etičke dileme, empatiju, brigu za slabijeg i počesto humor, oni barem uspijevaju da raspravu o porijeklu uma prošire i učine je plastičnijom, plodnijom, onako kako vulkanski pepeo oplemenjuje okolno tlo. Primjeri konkretnih individua, unesrećenih Alzheimerom, Parkinsonom, neizlječivim sindromima ili šrapnelom učahurenim iza potiljka, upozoravaju da um ne trpi one koji ga pretresaju s prevelikom krutošću. Njega nije uputno istraživati istim, objektivnim metodama kao koroziju metala, fuziju u zvijezdama, bioluminiscenciju svitaca, trbuhozborstvo legendarnog vulkana na Siciliji ili fotosintezu.
Kako sam gore napisao, misterije ognja davno su demaskirane u laboratorijama hemičara, fino raščlanjene u međudejstva hemijskih elemenata pod specifičnim temperaturnim okolnostima. No, vatru je bilo relativno lako izučavati, što se nipošto ne može reći za istraživanje simbioze između uma i mozga. Kompleksnost čudne, smežurane mase u lobanji je nemjerljiva.
Neurolog-pisac
Tome će svaki savjestan neurolog-pisac posvetiti zasluženu pažnju. Čitatelja će uputiti u rad moždanog aparata na što prijemčiviji način, ne kočopereći se medicinskom terminologijom. Stručno znanje će iznijeti samo u mjeri u kojoj je to potrebno da bi se pojasnila bolest koja je zagospodarila životom te i te individue. Prioritet su unesrećeni ljudi i njihove unikatne patnje. Šta određenu osobu čini posebnom u psihičkom pogledu? Kako se ona bori da sačuva vlastitu ličnost koju nagriza moždani poremećaj? Da li će pacijent uspjeti da održi na okupu preostale, očuvane krhotine svoje psihe? Kako mu pomoći, kako ga izliječiti? Ako nema nade za ozdravljenje, kako bolesnika naučiti da lakše podnosi svoj defekt?
Da bi se liječnik približio rješenju ovih nepoznanica, nije uvijek nužno poslužiti se skupim uređajima za kompjutersku tomografiju. Starinski neurološki pregled bazira se prvenstveno na usredotočenoj pažnji, oštroumnosti, logičkom zaključivanju: pročitati u pacijentovoj gesti znak podmukle bolesti, proniknuti u razloge njegovih apsurdnih lagarija, vješto plasirati neko naizgled trivijalno pitanje koje će navesti ispitanika da otkrije šta se zbiva u njegovoj glavi. Prilikom razgovora s pacijentom, poželjno je biti lukav, ali u benignoj mjeri.
Od velike je koristi i opšte obrazovanje. Ono omogućuje da se finese u sagovornikovom ponašanju i izjavama, degradacije njegovih navika, rituala, mentalnih mehanizama, bolje razumiju i uklope u širi kulturni kaleidoskop. Prema mišljenju antropologa Ronalda Wrighta, tajna fleksibilnosti s kojom ljudski mozak reaguje na stalne opasnosti u prirodnom okruženju leži u primjeni kulturnih dostignuća. “Kultura”, smatra on, “može da se prilagođava novim opasnostima i potrebama mnogo brže nego geni.” Stoga će iskusan neurolog rado ispitati kako se bolesnici odnose prema tekovinama kulture. Oboružan znanjima o evolucionim stadijima ljudskog mozga, nerijetko će postaviti tačnu dijagnozu samo na osnovu izvjesnih pojedinosti u bolesnikovom pogledu na svijet. Da bi se određeni poremećaj identifikovao, potrebno je ispitati kako pacijent opaža neposredni ambijent i kako crta šetače u parku, kako doživljava muziku, čita, pamti, kako izrađuje i imenuje predmete ili klasifikuje oruđa, kako halucinira, kako se odijeva, hoda i ophodi se prema prijateljima, bračnom drugu, potomstvu, neznancima.
U in memoriamu u čuvenom čikaškom dnevnom listu stoji da je Harold Klawans imao običaj ući u čekaonicu i praviti se da čita novine kako bi krišom mogao posmatrati nove pacijente pred vratima ordinacije. Tako bih, govorio je, dosta saznao o svojoj klijenteli i prije nego što bih pozdravio bilo koga od njih. Ovaj američki neurolog, preminuo koncem prošlog vijeka u šezdesetoj godini života, poredio je vlastitu ljekarsku praksu s detektivskom istragom. Samo što njemu nije bio cilj otkriti, na osnovu indicija, iskaza svjedoka i rasporeda putnika u kupeima, ko je i zašto ubio poganog Amerikanca u Orijent-Ekspresu, već zašto se donedavno bistra djevojčica povukla u sebe i prestala govoriti, a zašto stari Knut iz zabiti u Minnesoti gubi vid dok mu koža sve više liči na riblju.
Njihove nedaće Klawans razmatra u Špiljskoj ženi, zbirci pripovijedaka iz svog profesionalnog života. U knjizi su opričane i druge, jednako zanimljive i potresne sudbine, pri čemu su obasjani različiti društveni slojevi, od varioca otrovanog manganom do milanskog dirigenta kome je moždani udar oduzeo moć govora ali ne i dirigiranja orkestrom.
Zagovaračima kreacionizma Špiljska žena se, gotovo sigurno, ne bi trebala dopasti. Dok autor potanko opisuje moždana oboljenja slučaj po slučaj, postaje bjelodano da se učinci evolucije (upravo one koju je promovirao Darwin) moraju razumjeti i prihvatiti kako bi se data bolest pojmila i eventualno ublažila ili čak izliječila. Tok terapije, jasno je, nimalo ne usmjeravaju zapisi o izgonu iz Edena niti uvid u brojčano stanje na Nojevoj arci.
Male eureke
Poznavanje evolucije ljudskog nervnog sistema dovodi Klawansa do malih neuroloških eureka, koje ponekad utiru put ka pacijentovom izliječenju. Samotnjak Knut iz Thief River Fallsa počne ozdravljivati čim pređe na ishranu bez masnoća i orašastih plodova, dok djevojčica Marilou, nakon iznimno komplikovanog operativnog zahvata, konačno progovori. Sedam sati je hirurg Walter Whisler pravio rezove na njenom mozgu kako bi se poništili efekti rijetkog Landau-Kleffnerovog sindroma. Ugrubo rečeno, djevojčica je spašena od nijemosti i svakodnevnih epileptičkih napada.
U ovom našem razmetljivom vremenu, u kojem se religiji i previše gleda kroz prste, a s grdnom mukom stečene istine o ljudskom tijelu, porijeklu života i fizikalnom svijetu se olako relativiziraju i čak nipodaštavaju, nije naodmet istaknuti ovo: Whislerovoj hirurškoj bravuri, koja spaja filigranski zanat i naučnu kompetenciju, višemilenijumske taloge znanja i iskustva, homeopatski tretmani, egzorcizam, tobožnje liječenje molitvama ili kanisterima omađijane vode mogu parirati samo u oku posmatrača, i to prilično pristranog, nezahvalnog.
Da ne bude zablude, Špiljska žena nije napisana da bi se oholo hvalile virtuozne operacije na mozgovima napaćenih subjekata. Daleko od toga i da se Klawansove priče rugaju tehnikama liječenja kakve su se od davnina upražnjavale u plemenskim zajednicama. Čikaški doktor i prozaista ukazuje čitaocu, prije svega, na tijesnu vezu između uma, neuronskog tkanja i pradavne prošlosti, kada su mozgovi naših predaka povećavali svoj volumen prozirući lukavstva ravnodušne i tada još superiorne divljine. Za Klawansa su deformacije svijesti povod da u oboljelom mozgu potraži otiske prastarih vremena. Neka vrsta arheologije duše neophodna je da bi se bolesniku olakšale muke, da bi hirurg Whisler znao gdje i koliko duboko da zasiječe.
Moždani deficit nekog nevoljnika, koliko god da je zastrašujući, nudi priliku da se zaviri u epohe prije neolitskog poljoprivrednog buma, da se baci pogled na ljude koji drijemaju u kraškim pećinama dok plamenovi ognjišta oponašaju duše umrlih članova familije. Ali radoznalost neurologa se ne zaustavlja samo na tom periodu. Ona često dobacuje do još starijih razdoblja, kada su gigantski reptili patrolirali planetom i kada duhovna pitanja, od kojih će neka zagolicati Renéa Descartesa eonima kasnije, još nisu bila pokrenuta. Barem ako je suditi prema fosilnim iskopinama iz dotičnog perioda.
Ubjedljive, životne, pripovijetke iz pera Harolda Klawansa ali i drugih jednako važnih autora iste orijentacije demontiraju tradicionalne predstave o umu i mozgu: o umu kao smjesi podložnoj beskrajnom oblikovanju i o mozgu kao manje-više suvišnoj nakupini ćelija, kao tumoru inače vječne duše. Zbog svojih ledolomačkih odlika, valjalo bi da takva literatura što prije nađe mjesto u lektirama bosanskohercegovačkih srednjih škola, koje su se izvitoperile u opake opsjenarske ustanove za uzgoj nacionalizma. Proza o ljudima s neurološkim bolestima zasigurno bi unijela mnogo svježeg zraka u ovdašnje učionice, gdje se manipuliše umnim razvojem srednjoškolaca, a u mlade mozgove se nemilosrdno trpaju isprazne bogoljubne doktrine, pravopisno-gramatičke budalaštine i laži o istoriji ovog ili onog naroda.