Malo će toga ostati, Ryszarde, zaista malo
od poezije ovog ludog stoljeća sigurno Rilke Eliot
nekoliko drugih dostojnih šamana koji su znali tajnu
čarobne formule riječi otporne na zub vremena bez čega
nema fraze dostojne pamćenja a govor je kao pijesak
naše školske teke iskreno izmučene
tragovima znoja suza krvi bit će
vječnoj lektorici poput teksta pjesme bez nota
plemenito ispravan čak pretjerano očigledan
prelako smo povjerovali da lijepo ne spašava
i da lakomislene vodi od sna do sna u smrt
nitko od nas ne može probuditi drijade topole
čitati pismo oblaka
zato po našim tragovima neće proći jednorog
u zaljevu nećemo uskrsnuti brod pauna ružu
ostala nam je nagost i stojimo nagi
na desnoj boljoj strani triptiha
Posljednji sud
na mršava smo pleća uzeli javna pitanja
borbu protiv tiranije laži zapise patnji
ali protivnike smo – složit ćeš se – imali ništavno male
i je li onda vrijedno snižavati sveti jezik
na buncanje s tribine na crnu pjenu novina
tako je malo radosti – kćeri bogova u našim stihovima Ryszarde
premalo svijetlih sutona ogledala vijenaca uzdisaja
ništa samo mračne psalmodije mucanje anime
urne s pepelom u spaljenom vrtu
kakva snaga je potrebna da se usprkos sudbini
presudama povijesti ljudskom bezakonju
u vrtu izdaje šapuće – tiha noć
kakva je moć duha potrebna da zaiskri
kad se naslijepo kreše očajanjem o očajanje
svjetlo jamstvo pomirenja
da bi vječno trajao ples na gustoj travi
da bi se slavilo rođenje djeteta i svaki početak
darovi zraka zemlje i vatre i vode
ja to ne znam – Dragi moj – i zato
šaljem ti noćas ove sovine zagonetke
srdačan zagrljaj
naklon moje sjenke