Imitacija… je imitacija… je imitacija

Zapisi iz pozorišta

„Imitacija života“, Proton Theater, autorica: Kata Weber, režija: Kornel Mundruczo, Mađarska.

Godine 1934., po romanu Fannie Hurst snimljen je film o dvjema ženama, njihovim kćerkama i melodramatičnoj, ali i jezovitoj borbi sa identitetima. Jedna od djevojaka, izgledom bjelkinja, u strahu da ne bude odbačena od društva, odriče se svoje vlastite majke, tamnopute kućne pomoćnice. Povod za filmsku priču je nađen u jačanju pokreta za građanska prava američkih crnaca, a da se stvari, narednih decenija, nisu kretale u najboljem smjeru govori i činjenica da je 1959. godine, u režiji Douglasa Sirka, urađen remake filma. Iznova je ispričana priča o rasizmu koji razdire društvo, a u jednoj od najupečatljivih scena pojavila se Mahalia Jackson, kraljica gospela. Otpjevala je „Trouble of the World“ i započela stoljetnu naricaljku za svijetom koji umire pred našim očima. Film se zvao „Imitacija života“.

Šezdeset godina poslije, u Mađarskoj, reditelj Kornel Mundruczo postavlja istoimenu predstavu. Dramski predložak je napisala Kata Weber, a tekst je inspirisan događajem iz 2005. godine, kada je u Budimpešti ubijen mladi Rom. Ubistvo je izazvalo talas protesta i netrpeljivosti, a zbunjenu gomilu je dodatno obezglavila nadolazeća spoznaja da je ubistvo izvršio pripadnik romske populacije. Reditelj Mundruczo, svjestan vlastitog porijekla, odlučuje provjeriti snagu sveprisutnog i prijetećeg zla, naspram krhkosti svakog identiteta.

Svoje likove stavlja u sobu koja, suprostavljajući se pravilima pozorišta, zaista ima četiri zida. Priča je podijeljena u dvije kratke „etide“, a predstavu otvara duga video projekcija na kojoj posmatramo lice jedne od junakinja i slušamo njen razgovor/monolog. Tako se riječju soba pretvara u ispovjedaonicu, pa kada se platno podigne, i otkrije nam unutrašnjost stana, ostaje nam mogućnost da novootkriveni prostor doživljavamo i kao „sakralni“. Svetost privatnog prostora narušena je sa svih strana, te prva priča, ona u kojoj dva lika govore o nasilnom napuštanju stana, istovremeno progovara i o nemogućnosti odricanja od vlastitog identiteta. Smrt, koja u ovom slučaju dolazi u vidu srčanog napada, jedini je i siguran način „raskida sa identitetom“?!

Scenski prostor se, efektnim „pozorišnim čudom“, rotira za 360 stepeni, a nevidljivi mehanizam XXI vijeka pretumbava društvo i ostavlja nered i dezorijentisanost. Naredna etida, sa dva nova lika, odvija se u prostoru pretrpanom razbacanim stvarima, bez hrane i vode. Jedino su usamljenost i nepravda „uredno“ posloženi, uvijek svježi i novi.

Obje etide, iliti oba dueta, kako su ih kritičari nazvali, razvijaju se na relaciji majka – sin. U prvom dijelu predstave ta je podjela uslovna, ali se istovremeno insistira na razgovoru o nestalom sinu. U drugoj priči, sin je prisutan, ali se ne oglašava i gotovo je sveden na predmet, spreman da ga „prostor samelje“ u nekoj sljedećoj „rotaciji“.

Glumačka igra je precizna, naizgled jednostavna, a reditelj kao da nas pušta da ušetamo u dokumentarni film, u prostor u kojem nema ničeg glamuroznog, ničeg lažnog, a ljudi koji tu „žive“ nisu najpoželjniji sustanari. Iskrenost je ono čime privlače, ali i plaše. Reditelj ne bježi od poetskog, ali ne zamagljuje najobičnije činjenice, ne ostavlja dileme. U njegovom pripovijedanju sve je jasno, razumljiv je njegov postupak, a i njegova namjera je neskrivena. Predstavu završava tekstom koji čitamo sa platna i u kojem piše o ubistvu mladog Roma u Budimpešti. „Imitacija života“ je svojom strukturom nalik pjesmi; između dvije strofe nalazi se refren, spravljen bez ijedne riječi, u gotovo potpunoj tišini. Maštoviti gledalac mogao je, sasvim lako, osjetiti kako scenografija mađarske predstave miruje, dok se Narodno pozorište u Sarajevu – okreće!

Negdje iz daljine, ako se potrudite, čuje se glas Mahalie Jackson koja pjeva: „…Soon it will be done. Trouble of the world. Going home… to live… with God! No more weapin unwilling… Going home! To live… with my Lord. Soon it will be done. Trouble of the World…“

P.S. Ne želim biti zlonamjeran, ali dozvolite mi da priznam kako mi je te noći, na otvorenju 59. MESS-a, zasmetala tek jedna izgovorena rečenica koju je u svom nadahnutom govoru izrekao direktor Nihad Kreševljaković. Naime, suprostavljujući se svima onima koji su „predviđali kraj pozorišta“, istakao je da je „Sarajevo jedini grad u Evropi, gdje je usred rata, pod opsadom, osnovan teatar!“ Ne želim ovom prilikom analizirati, recimo, „kulturni život Jevreja u Varšavi“, ali moram podsjetiti na očitu i bolnu činjenicu – mi smo jedini u Evropi, pred sami XXI vijek, imali rat! A naš teatar, nažalost, još uvijek nije pokazao da je od tog i takvog rata „previše naučio“. Zato je meni bliža, i draža, rečenica onog pozorišnog čovjeka koji je na pitanje inostranog novinara „Otkud Festival za vrijeme rata?“ odgovorio – „Otkud rat za vrijeme Festivala!?“

Bookerova nagrada
Pjevamo borbene na Vracama