„Ko je junak našeg doba?“
Od 5. do 12. novembra u Užicu je održan 24. Jugoslovenski pozorišni festival „Bez prevoda“, a selektor Bojan Munjin izabrao je sedam predstava i pred njih postavio pitanje: „Ko je junak našeg doba?“
Glumački ansambli su došli iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te odigrali – „Nečistu krv“, „Lorencačo“, „Vrat od stakla“, „Sjećaš li se Doli Bel“, „Tartif“, „Kavkaski krug kredom“ i „Blue Moon“. Nakon odgledanih predstava možemo, gotovo sa sigurnoću, reći da su u pitanju različiti rediteljski rukopisi, ali da teme kojima se bave naši teatri pripadaju istim porodicama. Sve progovaraju o nasilju, bahatim vlastodršcima i nesretnim „podanicima“, o prošlosti koja je ružna baš kao i budućnost koja nas čeka.
Na festivalu se dodjeljuje devet nagrada i nose ime Ardalion, po jedinom glumcu među svecima. Sveti Ardalion je, kažu rijetki zapisi, od komedijaša sa scene završio kao mučenik na usijanoj rešetki. Možda se to nekome učini isuviše naivnim, možda i uzaludnim poslom, ali postoji grupa nas, zaljubljenika u pozorište, koji vjerujemo da nam dužnost i nije ništa drugo do pokušavati spajati u sebi te dvije, zlobnici kažu nepomirljive, uloge – komedijaša i sveca. A naše prokletstvo, ali i ljepota zanata kojim se bavimo, jeste u činjenici da smo vječno razapeti između sumnje i iskrenog vjerovanja.
Petočlani žiri, Lenka Udovički (rediteljica), Dragana Varagić (glumica), Slobodan Obradović (dramaturg), Igor Vasiljev (scenograf) i Janko Ljumović (producent), donio je odluku i najboljom predstavom festivala proglasio „Lorencačo“, u režiji Borisa Liješevića, a u izvedbi ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. U istoj predstavi su prepoznali i najboljeg glumca, Milana Marića, kao i mladog mu kolegu, Miodraga Dragićevića. Specijalnu nagradu Ardalion odnijela je predstava „Tartif“, u režiji Igora Vuka Torbice, nastala u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Narodnog pozorišta Sombor.
I potom slijedi dugoočekivano pozorišno čudo, vrijedan poklon bosanskohercegovačkom teatru i kulturi. Pet preostalih nagrada otišlo je u ruke umjetnicima koji su radili na predstavama Narodnog pozorišta iz Sarajeva i Kamernog teatra 55. Paolo Magelli, reditelj „Kavkaskog kruga kredom“, osvojio je nagradu Ardalion za najbolju režiju, Maja Izetbegović proglašena je najboljom glumicom, Lejla Hodžić nagrađena za najbolju kostimografiju, a sve za rad na pomenutoj predstavi. Kamerni teatar 55 se kući vratio sa dvije nagrade – Emir Hadžihafizbegović dobio je nagradu za najbolju epizodnu ulogu, a Adisi Vatreš-Selimović pripala je čast da bude najbolja scenografkinja.
Ovo je bio dvadeset i četvrti festival po redu, a vrijedi podsjetiti da je prvu nagradu u Bosnu i Hercegovinu donijela pokojna Amela Vilić. Ona je 2007. nagrađena za scenografiju predstave „Vremenski tunel“ u režiji Admira Glamočaka. Iste godine, najboljom mladom glumicom proglašena je Ajla Cabrera. Sljedeću nagradu smo čekali šest godina (ako ne računamo onu kojom je za najbolju predstavu okićen Oliver Frljić za režiju drame Abdualaha Sidrana „Otac na službenom putu“). Dakle, godine 2013., za ulogu u predstavi Selme Spahić „Grebanje ili kako se ubila moja baka“, nagrađena je Dženana Džanić. „Moja fabrika“, takođe u režiji Selme Spahić, dobila je 2017. godine specijalnu nagradu Ardalion. Prošle godine na festivalu „Bez prevoda“ nije bilo niti jedne predstave iz BiH, a ove – pet nagrada!
Ipak, treba naglasiti da je najboljom predstavom, s pravom, proglašena predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta „Lorencačo“, po tekstu Alfreda de Misea. Reditelj Boris Liješević mudro se odlučio za tekst nastao 1834. godine, koji govori o stvarnim događajima u Firenzi XVI vijeka. Da je kojim slučajem Danil Harms pisao biografiju Alfreda de Mise, vjerujem da bi bio u stanju ispisati je u jednoj jedinoj rečenici – „Mnogi se pitaju zašto je Alfred prestao pisati, a on sam dugo je pokušavao otkriti zašto je i počinjao!?“ Naime, autor „Lorencača“ se, tvrde istoričari, razočarao u pozorište svog vremena i odlučio raskrstiti sa istim. Imao je 24 godine kada je napisao ovaj tekst, a to je sasvim dovoljno vremena i iskustva da počnete posmatrati svijet, da ga osjetite, razumijete i da ga – kritikujete. Reditelj Boris Liješević, zajedno sa svojim sjajnim ansamblom, uradio je sve to. Istančanim i dobro promišljenim potezima pokazao nam je kako se etika i estetika moraju ispreplesti, biti jedno tijelo.
Usudiću se reći da je smisao scenografija ove predstave. Osam glumaca tumači ukupno 36 likova, na pametan i duhovit način nas prebacuju iz Firence u Srbiju, pa pred sobom gledamo otvoren i jasan komentar jednog političkog režima i društva zaglavljenog u vlastitom nesnalaženju. Aktuelnost naravno nije jedina vrijednost ove drame, niti je rediteljski postupak iscrpljen u jeftinom povezivanju fabule i lako prepoznatljivih političkih i inih dešavanja čiji smo svjedoci. Likovi Alfreda de Mise čitaju „Rimsku istoriju“ i ne dozvoljavaju propitivanje iste, a sinovi se obraćaju majkama rečenicom: „Svijet me užasava!“ Buduće ubice padaju u nesvijest pri pogledu na mač, ljudi sa crnim fantomkama hapse, a jedan otac se pita – „Kada srušite ovaj režim, šta mislite da stavite umjesto njega?“
Nema sumnje, vlastodršci cijelog svijeta mogu mirno spavati. Teatar im ne može ništa, niti se žali zbog te činjenice. „Lorencačo“ je duhovita i mudra predstava; glumački ansambl je, htjedoh reći – poput vojske, ali to poređenje čini se neprikladnim. Puno su oni bolji od uniformisanih mozgova. Marko Janketić, Branislav Lečić, Milan Marić, Sloboda Mićalović, Milena Vasić, Miodrag Dragičević, Petar Benčina, Andrija Kuzmanović – junaci su priče koja nam je svima pokazala da prečesto živimo uljuljkani u pogrešnim i beskorisnim ulogama. Nije dovoljno „zviždati“, vrištati i pokazivati prstom. Ne znam ko su i kako se zovu junaci našeg doba, ali znam da to nije niko čije bi ime moglo biti, recimo, Vladimir Perić Uzbunjivač.
Ako tražite mjesto na kojem se okupljaju pametni i hrabri ljudi – dođite na užički festival „Bez prevoda“! Tamo i danas možete sresti one što su „mali za vojnike, a veliki za junake“. Ne bacaju bombe, ali riječima pogađaju baš gdje treba.