Muzej pokretnih slika (filmski vodič kroz Sarajevo)
“Dvije polovine srca”
režija: Vefik Hadžismajlović
scenario: Vefik Hadžismajlović
igraju: Mirjana Karanović, Ljubiša Samardžić, Damir Varga, Fabijan Šovagović, Zijah Sokolović, Mirsad Zulić, Sanja Bucalović…
Godine 1982. u Velikoj Britaniji zabilježena rekordna stopa nezaposlenosti. Bojan Križaj osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Austriji. U avionskoj nesreći u Džibutiju stradalo 29 pripadnika Legije stranaca. Amnesty International bilježi porast uhapšenih zbog kritikovanja zvanične politike SFRJ. Grenland se izjasnio protiv članstva u Evropskoj zajednici. Mima Jaušovec osvojila teniski turnir u Kaliforniji. U Nikaragvi uvedeno vanredno stanje. Vojni udar u Bangladešu. Održana 54. dodjela nagrade Oscar, a najboljim filmom proglašen “Chariots of Fire“. Predsjedništvo SFRJ proklamovalo novi Zakon o opštenarodnoj odbrani. Raif Dizdarević predsjednik Savezne skupštine SFRJ. Rat u Afganistanu. Grčki premijer Andreas Papandreu u trodnevnoj posjeti Jugoslaviji. Španija postala 16. članica NATO-a. Prikazan “Poltergeist“. Kanadski premijer Pierre Trudeau stigao u posjetu Jugoslaviji. Na snimanju Twilight Zone poginuo glumac Vic Morrow i dvoje djece glumaca. Prilikom protesta zbog hapšenja studenata 9. jula uhapšen Boris Tadić (osuđen na 25 dana zatvora). Polemika u magazinu “Danas” sarajevskih profesora Fuada Muhića i Vojislava Šešelja: prvi poriče rast “panislamskog nacionalizma”, drugi tvrdi da je cilj muslimanskog nacionalizma dominacija nad BiH. Libanski građanski rat. Banda Mustafaj: četvoročlana grupa albanskih emigranata stigla na jadransku obalu s ciljem da ubije Envera Hodžu, ali su ubijeni ili uhvaćeni. Helmut Kohl novi njemački kancelar. Katastrofa na Lenjinovom stadionu u Moskvi – poginulo 66 osoba na utakmici Spartak-Haarlem. Emitovane serije “Kože”, “Priče iz radionice”, “Doktorka na selu”, “Pop Ćira i pop Spira”, “Smogovci 1”… Pojavili se filmovi: “Maratonci trče počasni krug”, “Tesna koža”, “Miris dunja”, “Smrt gospodina Goluže”, “Variola vera”, “Moj tata na određeno vreme”, “Kiklop”… albumi: “Buvlja pijaca”, “Filigranski pločnici”, “Zbog tebe bih tucao kamen”, “Dva smo sveta različita”, “Čačak, Čačak”, “Ne klepeći nanulama”. Rođeni: Janica Kostelić, Emina Jahović, David Ferrer, Kaka, Kirsten Dunst, Darijo Srna, Zvjezdan Misimović, Dado Polumenta, Nick Vujičić… Umrli: Thelonius Monk, Lee Strasberg, John Belushi, Carl Orff, Gala Dali, Louis Aragon… Nobelovu nagradu za književnost dobio G. G. Marquez.
U Sarajevu su snimljene “Dvije polovine srca”. Priča o dječaku koji odrasta na Alipašinom Polju, svjedoči očevim bračnim prevarama te na kraju biva rastrgan između roditelja koji se odlučuju za rastavu. Utjehu nalazi u druženju sa djevojčicom iz komšiluka, a talijanski luna park je jedini kontakt sa nepoznatim svijetom dobro skrivenim izvan granica tadašnje Jugoslavije.
U XVI vijeku, negdje na ravnici kojom se ulazilo u grad, nalazio se drveni most, u narodu poznat kao Alipašin most.
Livada je polako nestajala, a ime se širilo po okolnom zemljištu kao korov, ali je do danas ostalo nepoznato o kojem od mnogobrojnih sarajevskih Ali-paša je riječ. Godine 1974. počela je gradnja stambenog naselja koje će se sastojati od tri kvarta – Faza A, Faza B i Faza C. Preko 25.000 radnika dobilo je svoje spavaonice, radničke osmatračnice sa kojih se gledalo u zamagljenu socijalističku budućnost.
Imao sam jedanaest godina kada je počelo prikazivanje filma “Dvije polovine srca”. Učiteljica Fanika Cipot, u smeđoj kožnoj suknji, koračala je uz učenički dvored, povremeno izdavala kratke naredbe – stani, kreni i tišina! Tri riječi su bile dovoljne da se razred od tridesetak osnovaca sigurno dovede do kina “Dubrovnik”. Naš školski drug Ogi iz osmog jedan, glumio je u filmu, pa smo uz vrisku, sportsko navijanje i višeminutni aplauz, ispratili njegovu jedinu izgovorenu filmsku repliku – “Njegovi roditelji su u Švedskoj.”
Poslije nam je bilo glupo da priznamo da skoro ništa nismo shvatili, da nam je film bio dosadan i da smo mnogo više uživali onaj put kad su nas vodili da gledamo Boška Buhu. Zapamtio sam i filmsku muziku, i stihove, a tri puta sam uspješno sakrio suze – kada je poginuo komandant, pa je Boško vikao “Ne skidaj kapu!”, kad je na biciklu, u slowmotionu, ubijen Čikalo, i naravno, na kraju, kad pogiba glavni junak, a na proplanku se ukazuje bijeli konj. U “Dvije polovine srca”, mislio sam, nema heroja, nema žrtava, ni muzike od koje se dižu skoro nevidljive dlake na našim jedanaestogodišnjim rukama.
Nisam pratio priču, zadovoljstvo sam pronalazio u jednostavnom prepoznavanju; već u prvom kadru prepoznao sam zgradu u kojoj su stanovali kućni prijatelji mojih roditelja, bio sam ubijeđen da sam teta Bucu vidio na jednom od prozora. Potom se pojavljuju učenici, u istim plavim keceljama kakve smo nosili mi, publika, pa onda redom: stan sa regalom koji je isti kao onaj kući, samo druge boje. U središnjem dijelu, iza vrata koja se otvaraju poput onih na pećnicama, otac je držao flaše alkohola. Na ukrasnoj dršci visio je britanski vojnik/lutak iz počasne garde, sa velikom šubarom i sabljom zalijepljenom uz crnu nogavicu. Sljedeća scena – figura konja koji se propinje. Isti TV sa stabilizatorom koji zuji.
Poznat glas sa ekrana, Senad Malohodžić u emisiji “Znanje – imanje”. Moj razred ga nagrađuje aplauzom. Njegova kćerka sjedi par stolica dalje od mene, zbunjena, postiđena. Nastavljamo gledati kako dječak Mak trči, u pozadini su neboderi, a pod njegovim nogama iskopana zemlja, radilište u kojem ću, mnogo godina kasnije, prepoznavati samo obrise rovova i tranšeja.
Ljubiša Samardžić glumi Kerima Krunića, oca koji, sigurni smo u tom trenutku, ne podsjeća na naše očeve. Naše tate ne varaju. Sve drugo je isto ili slično. Stanovi su nam mali da bismo čuli kad roditelji vode ljubav; svađe su tihe i neprimjetne. Na platnu se pojavljuje Mirsad Zulić Campo, a mi po izlasku iz kina, od svih rečenica izgovorenih u filmu, naglas ponavljamo onu njegovu – “Šećeru, istopićeš se!” Tih godina, čini mi se, nije pala kiša, a da nismo iskoristili priliku da se ovom replikom ne obratimo drugaricama u koje smo bili zaljubljeni. Godine 2009. život će napraviti, i pored ogromne količine šećera, neukusnu šalu, pa će Campo umrijeti od dijabetesa.
Mak, dječak iz filma, zaljubljen je u djevojčicu iz susjednog nebodera. Povremeno je posmatra kroz teleskop; na njenom balkonu su skije Elan i kavez sa kanarincem. Otac joj je oficir JNA i nosi plavu uniformu, baš kao i moj. Uniformu, kada se vrati sa posla, moj tata objesi u regal, pa dok mama pegla veš u kuhinji, on legne u dnevnom boravku i zaspi sa zapaljenom cigarom u ruci. Ja mu je pažljivo uklonim, puhnem da rastjeram tragove pepela sa bijele potkošulje, a onda se sakrijem u regal. Mirišu opeglani peškiri i pokisla očeva uniforma; tiho je i mirno u našem stanu, kao u filmskom potkrovlju gdje se kriju Mak i djevojčica kojoj se ne mogu sjetiti imena. Znam da su se poljubili “prizivajući putovanja” i zemlje u koje planiraju pobjeći, deset godina prije rata.
“Za Australiju…”, kažu i poljube se, trenutak prije no što će biti otkriveni.
Već narednog momenta porodica je u zgradi Suda, a ja ću, godinama kasnije naučiti svaki ćošak u tim hodnicima i zamrziti besmislenu i teško izgovorljivu riječ “ročište”. Fabijan Šovagović glumi sudiju, dijalog je dosadan sve dok ne upita dječaka za koga navija, a ovaj mu odgovori “Za Željezničar”. Opet aplauz i urlici nakon što filmski sudija ne donese presudu – “Sarajevo je bolje”.
Godine 2007., dok sjedim u maloj sobici, lijevo od mene je žena za pisaćom mašinom, sudinica me ne pita za koga navijam. Prije prvog ročišta popio sam tabletu za smirenje, do pola izgovorio molitvu u čije značenje nisam bio siguran, a u trenutku kada mi je dozvoljeno da progovorim, dok je moje riječi pratilo kuckanje metalnih slova, pretvorio sam se u Boška Buhu, a sudinica poprima lik voljenog druga Tita.
“Drugovi, ja ne znam da govorim…”
Na Alipašinom Polju, u toku zadnjeg rata, ljudi su stradali od granata i metaka. U ljeto 1994. ubijeno je šestoro djece: Indira Brković, Jasmina Brković, Mirza Dedović, Danijel Jurenić, Nermin Rizvanović i Admir Subašić. Dvoje od njih je rođeno u godini kada su snimane “Dvije polovine srca”, a ostali pet ili šest godina kasnije. U B-fazi, u kafiću “Borsalino”, mučeni su i ubijani zatočeni Srbi. Jedan od preživjelih svjedoka pričao je da je zločine predvodio “čovjek za zečijom usnom”. Trojica su osuđena za zločine nad civilima.
Moj drug Ogi, onaj dječak iz filma, bio je u specijalnoj jedinici. Glumu je zapostavio, ali je po završetku rata upoznao Amerikanku, oženio se i dobio dijete. Danas živi negdje u Africi. Ja i dalje navijam za njega, i za Mandu, curu koja u filmu ode sa Luigijem, vlasnikom luna parka. Mi ostali, bojim se, stradali smo od “prijateljske vatre”.
“Bosna i Hercegovina je zemlja u obliku srca!”, tvrde na turističkoj reklami, a ja znam da je ona – dijete rastavljenih roditelja.