Kako jezik kojim govorimo oblikuje našu percepciju stvarnosti

Brojne suptilne razlike koje postoje između različitih jezika mogu zapravo mijenjati način na koji doživljavamo svijet.

Doživljava li osoba kojoj je engleski maternji jezik realnost na drugačiji način od osobe kojoj je maternji jezik, recimo, svahili? Oblikuje li jezik kojim govorimo naše misli i mijenja način na koji razmišljamo? Možda.

Ideja da riječi, gramatika i metafore koje koristimo imaju utjecaja na različito doživljavanje naših iskustava je već dugo tema lingvističkih rasprava.

Međutim, u kojoj mjeri jezik kojim govorimo utječe na način na koji razmišljamo je teško sa sigurnošću utvrditi, kaže Betty Birner, profesorica lingvistike i gnoseologije na Univerzitetu North Illinois. Ostali faktori, kao što je kultura, u smislu tradicije i običaja koje dijelimo s društvom u kojem se krećemo, također utječu na način na koji govorimo, na teme o kojima razgovaramo i na taj način mijenjaju naš način razmišljanja, a utječu čak i način na koji se sjećamo određenih stvari.

Evo nekih primjera kako jezik može utjecati na naša iskustva:

U ruskom jeziku postoji nekoliko riječi za različite nijanse plave boje. Može li postojanje jednog izraza za svijetloplavu a drugog za tamnoplavu za osobe kojima je ruski maternji jezik značiti da o te dvije nijanse razmišljaju kao o dvije različite boje? Moguće. Birner tvrdi da se ovaj primjer može uporediti s crvenom i ružičastom na engleskom jeziku, jer se za njih smatra da su dvije različite boje iako je ružičasta zapravo samo svjetlija nijansa crvene boje.

Ukoliko ne postoji riječ za nešto i značenje povezano s tom rječju, može li govornik tog jezika to iskusiti? Pleme Dani iz Nove Gvineje definira boje kao “tamne” – uključujući plavu i zelenu – i “svijetle” – uključujući žutu i crvenu. Neke studije tvrde da ljudi zapravo ne vide boje osim ukoliko za određenu boju ne postoji riječ koja je opisuje, ali druge studije su utvrdile da govornici jezika Dani vide razliku između žute i crvene iako za obje ove boje u njihovom jeziku postoji samo jedna riječ.

Jezik amazonskog naroda Pirahã ne poznaje precizne izraze za količinu. 

Jezik koji se zove guugu yimithirr, a govori se u zabačenom dijelu Australije, nema izraze za lijevo i desno. Umjesto njih se koriste izrazi poput sjever, jug, istok i zapad da bi se opisale lokacije i dale smjernice. Tako, ukoliko pitate gdje se nešto nalazi, možete dobiti odgovor da se nalazi jugozapadno od mjesta X, a na taj način govornici ovog jezika moraju imati spektakularne vještine orijentiranja u prostoru. S obzirom na rječnik, osobe koje govore engleski jezik mogu organizirati stvari s lijeva na desno, dok ih recimo govornici jezika guugu yimithirra mogu organizirati kao u ogledalu.

Moguće je da biste o događajima drugačije razmišljali u zavisnosti od pitanja koje biste sebi postavili prilikom odlučivanja o glagolskom vremenu koje ćete upotrijebiti. Naprimjer, govornici engleskog jezika obraćaju pažnju na vrijeme zbivanja radnje pa razmišljaju da li se nešto zbilo u prošlosti (“Sarah je pričala”) ili se dešava u sadašnjosti (“Sarah priča”). Hopi jezik ne poznaje prošlo ili sadašnje vrijeme nego sadrži odrednice koje od govornika traže da razmisle o tome kako su došli do neke informacije. Jesu li imali iskustvo iz prve ruke (“gladan sam”) ili im je neko prenio informaciju ili je se radi o nekoj općoj činjenici (“nebo je plavo”). Govornici turskog jezika također moraju razmišljati o izvoru informacije s obzirom da se stalno pitaju “kako sam došao do tog saznanja?” Govornici ruskog jezika prilikom odabira glagolskog vremena koje će koristiti moraju razmišljati da li se događaj o kojem pričaju u potpunosti završio ili nije.

Brojne studije su pokazale da osobe koje govore jezike u kojima postoje odrednice za rod često na isti način kategoriziraju i predmete koji nemaju rod, koristeći se istim rodnim odrednicama. Za razliku od njih, govornici engleskog jezika kategoriziraju predmete najčešće po obliku ili veličini.

Lingvističke razlike mogu utjecati na način na koji se ljudi sjećaju ili na koji tumače neke svakodnevne pojave pa čak i na način na koji optužuju ili kažnjavaju osobe vezane za određeni događaj. Studija koju su vodili istraživači sa Stanforda utvrdila je da se govornici španjolskog i japanskog jezika nisu mogli precizno sjetiti koga treba kriviti za neku neplaniranu nezgodu, za razliku od govornika engleskog jezika. Međutim, govornici sva tri jezika se na isti način sjećaju planiranih događaja. Tokom ove studije, učesnici su radili memorijski test nakon što su gledali video klipove gdje su prikazivane scene namjernog i nenamjernog bušenja balona, lomljenja jaja i prosipanja pića. U španjolskom i japanskom, uzročnik nezgode se obično ne spominje ukoliko se radi o nezgodama, pa su umjesto “John je razbio vazu”, što bi naprimjer bilo objašnjenje govornika engleskog jezika, govornici ovih jezika opisivali nezgodu bez spominjanja krivca – “vaza se razbila” ili “vaza je bila razbijena”.

Postoje i faktori koji su toliko suptilni da je teško sa sigurnošću utvrditi da li oni utječu i u kojoj mjeri utječu na naše misli. Naprimjer, govornici engleskog jezika o vremenu govore kao o nečemu što se može računati, spasiti, uzaludno trošiti ili čak izgubiti. To bi bilo nemoguće u kulturi koja na sutra gleda kao na dan koji se vraća a ne kao na novi dan.

Način na koji govorimo i komuniciramo u konačnici prikazuje običaje koji vladaju u društvu kojem pripadamo. Naprimjer, govornici engleskog jezika brže dolaze do poente u svom izlaganju nego recimo govornici kineskog jezika, kaže Birner. Na engleskom vam neko može reći “želio bih da dođeš kod mene kući na večeru”, a onda može navesti razloge zašto biste trebali zajedno večerati. Govornici kineskog jezika vam prvo navode sve informacije koje se odnose na večeru pa vas tek onda pozovu na večeru. 

Brojne studije su pokazale da učenje novog jezika može izmijeniti način na koji naš mozak formira informacije, te nas na taj način primorava da o nekom pitanju razmišljamo iz različitih perspektiva. To se pokazalo tačnim u slučaju japanske firme Rakuten koja je od svih zaposlenika tražila da u roku od dvije godine savladaju engleski jezik.

Tsedal Neeley, vanredni profesor na Harvard Business School, proučavao je dešavanja u firmi tokom narednih pet godina i utvrdio je da su se zaposlenici kojima maternji jezik nije bio japanski, ali ni engleski, pokazali kao najefikasniji iako je na početku njima bilo najteže. Zašto? Neeley kaže da je to najvjerovatnije zato što je ta grupa postala najfleksibilnija nakon što je uspješno savladala najveće lingvističke ali i kulturološke izazove – oni su morali savladati novi jezik, ali i učiti o novoj kulturi. Kada se u kompaniji Rakuten uspješno počeo koristiti jedan zajednički jezik, Neeley je utvrdio da je firma izgradila jači korporativni karakter i veze između zaposlenika jer je svako sada imao mogućnost da se poveže i komunicira s drugima. 

Ukoliko smatramo da jezik mijenja način na koji razmišljamo, hoće li onda učenje novog jezika promijeniti način na koji razmišljamo? Vjerovatno ne, kaže Birner, no ukoliko je novi jezik koji učimo bitno drugačiji od našeg maternjeg jezika može nam otkriti novi način gledanja na neku drugu kulturu.

A ukoliko učite novi jezik tokom “kritičnog perioda”, odnosno do početka ranih tinejdžerskih godina, veća je šansa da ćete tu kulturu smatrati bliskom, možda čak smatrati da ste njen dio.