Iza šaltera je provirio pramen crne kose. Prilično srdit ženski glas izgovorio je moje ime. Omar Grabovac. Sunčanog jutra, posljednjeg avgustovskog dana, krenuo sam bolničkim hodnikom, prema laboratoriji za snimanje.
Pokraj mene je išla šutljiva, nenaspavana sestra. Prstima je već dohvatila kvaku da otvori vrata laboratorije i onda zastala. Lagano nam je, od ulaznih vrata na hirurškom odjeljenju, hodnikom prilazila djevojka u bijelom mantilu. Mrguda (tako sam u sebi zvao sestru koja me je vodila na snimanje) i one su pale jedna drugoj u zagrljaj. Čavrljale su dugo ne obraćajući pažnju na mene. Čuo sam: „Kako si jutros?” I odgovor: „Mnogo bolje, eto me uskoro na odjeljenje”. Nisam shvatio o čemu se radi. Kad su završile razgovor, stajali smo nekoliko trenutaka.
− A šta je vama? − pitala me je, prekidajući šutnju, djevojka kose kao lan. Podigao sam pogled. Na reveru bijelog mantila pisalo je: Mirna. Možda sam nehotično pogled zadržao duže nego što je potrebno da se pročita pet slova.
− Niste mi rekli šta vam je.
− Sitnica − odgovorio sam.
Mrguda joj je jedva vidljivim pokretom očiju dala znak. – Vidimo se, obavezno se vidimo – rekla je svojoj prijateljici i pošla hodnikom. Dok smo se poslije pretraga vraćali, Mrgudi se razvezao jezik: „Ono je Mirna. Mirna Miljuš. Dalmatinka. Jesi li primijetio kako ima neobičan govor…”
Ništa nisam rekao. Nije me ni pitala da bi čula odgovor, nego da ovjeri svoj autoritet nada mnom. Do dolaska u sobu, saznao sam obilje pojedinosti o životu Mirne Miljuš. Da još od četvrte godine ima ozbiljne nevolje sa srcem. Da niko nije vjerovao da će preživjeti, a da je ona uspjela. Da je lijepa kao upis. Da je završila medicinsku školu. Da je luda što nije izabrala neko drugo zanimanje nego ovo da se bakće sa nezahvalnim narodom. Da se prije nekoliko mjeseci to sa srcem opet zakomplikovalo i da je imala tešku operaciju. Da je sada dobro i da je tu na kardiološkom odjeljenju na kontroli. Da su je primili na to odjeljenje kako bi lakše obavila pretrage. Da će biti tamo još koji dan i da se onda vraća na posao. Da mantil nosi onako preko bolničke pidžame da lakše može izaći vani, ako nekome od pacijenata nešto treba da pomogne.
Naoružan podacima o Mirni Miljuš, legao sam u krevet. Dohvatio sam knjigu, da nastavim čitanje od sinoć, prelistao je, ali mi nije naročito išlo. Sklopio sam ruke ispod glave i pomislio: „Mirna liči na svoje ime”.
Juče sam slučajno čuo ljekare kako, dok gledaju moje nalaze, u pola glasa zabrinuto govore: „Mlad je, krvotok mu je jak…” Primijetili su me i ušutjeli. Koliko sam shvatio, bilo bi bolje da sam star i da mi krv tromije teče venama.
U sobi broj sedam nas je trojica. Jedan se sprema da za koji dan izađe iz bolnice. Drugi je tek izašao iz šok sobe, s mukom uspostavlja ponovni kontakt sa svijetom. Ja završavam pripreme za operaciju. Još ne mogu sebe da zamislim bespomoćnog. Čini mi se da se sve ovo ne događa meni. Liči na isječak sna. U sobi dopiru glasovi sa bolničke terase. Nerazumljivi. Odnekle čujem prigušen plač. Glasan smijeh u hodniku. Neko kašlje, uporno i bezuspješno pokušava da se iskašlje i da se oslobodi nečega što mu se uvrzlo u grlo i u grudi. Neko hrče. Neko doziva sestru. Uz sve, počinju pripreme za posjete, kao za smotru. Nervira me sve to. Dekoncentriše me dok čitam, remeti mi tok misli, remeti mi i san. Znam, nije pravo. Svoje ružne primisli nadoknađujem ljubaznošću i spremnošću da pomognem. Umirim savjest, pozivajući se na ljudsku prirodu, kao takvu.
Ja nisam pacijent. Još nisam. Nemam svijest bolesnika. Ništa me ne boli. Mogu otići u šetnju. Mogu se zapiti u kafani. Potući se. Voditi ljubav. Ja samo imam dijagnozu. Znam da se od bolesti koja je meni upisana umire. U filmovima i u životu. Ne osjećam strah. U glavi mi se ne vrzmaju misli o smislu života.
Povremeno izlazim u hodnik i šetam. U ambulanti našeg odjeljenja čujem smijeh. Razaznajem glas djevojke kose boje lana. Drugačiji je. Ne znam je li sa kardiološkog odjeljenja došla u posjetu, ili se vratila i počinje da radi. Premišljam se da li da uđem. Odustajem, ne mogu da smislim dobar izgovor. Bez brige, sjetiću se kad bude kasno. Ko god piše, a ne mora, nosi u sebi neku muku. Zbog nečega, kad mu je najvažnije, ne sjeti se da izgovori pravu riječ. Uvijek mu umakne. Ta riječ ostane u njemu, muči ga, kao trnjenje pred kišu. I on, da bi se riješio te muke, piše, traži po sebi tu riječ. Uostalom, ko zna šta bi mi Mrguda odbrusila da se pojavim na vratima.
Neku noć mi je malo falilo da napišem priču. U mislima sam je već imao složenu. Ne znam zašto, u trenu je iščezla. Neke riječi tako uvru u nas, pretvore se u dah tišine. Probudio sam se umoran. Dok sam se umivao u ogledalu sam primijetio kako počinjem da izgledam zapušteno. „Trebao bih se obrijati”, rekoh sam sebi. Nije mi se dalo. Ionako nemam dogovorenih pregleda, dan ću provesti čitajući i raspravljajući se sam sa sobom. U neko doba izašao sam u hodnik. Naslonio sam glavu na prozor i osmatrao dvorište bolnice. Klupe, drveće, ljude, parking, bolničke aute. Rasijano, ne primjećujući detalje. Nešto me prenulo, okrenuo sam glavu prema vratima na ulazu u naše odjeljenje. Otud se pojavila djevojka lakog, suzdržanog hoda, nisam je u prvi mah prepoznao. Treptaj kasnije shvatio sam – Mirna, plavokosa Mrgudina koleginica. Dok se primicala, ja sam u sebi uobličavao misao – ovako civilno obučena, u lakoj haljini boje pijeska, sa tregerima preko ramena, u majici ležerno podvrnutih rukava, u sporskim cipelama, s valovitom kosom koja se igra sama sa sobom, ona tako liči na svoj glas, osmijeh, pogled. Bilo kojim drugim usnama taj glas i taj osmijeh i bilo kojim drugim očima taj pogled, bio bi kao posuđena, tuđa haljina.
Razminula je vrata sestrinske sobe. Dok mi je prilazila, krenuo sam prstima prema bradi, svjestan da izgledam ružnije no što moram izgledati. Progovorio sam prije nje nešto što je trebalo da liči na učtiv pozdrav. Uzvratila je neusiljeno i prisno. Odmah sam shvatio, Mrguda joj je ispričala sve što zna o meni. Pošto smo se tako upoznali prije susreta, mi smo, u stvari, nastavljali razgovor. Dug. O svemu. Bolest nismo spominjali, ni njenu ni moju. – Ubiće me Željka − rekla je u neko doba i krenula. Onda je, kao da se sjetila, dobacila: – Vraćam se na posao.
Ostao sam kraj prozora. Nekako drugačiji, lak, ispunjen dahom topline, kao balon koji polijeće pušten iz dječje ruke. Nije trajalo to bestežinsko uzlijetanje − brzo sam krenuo u svoj rudnik mrkog uglja i počeo da čeprkam. Časkom sam sve preobrnuo. Ono što se, dok smo Mirna i ja razgovarali podrazumijevalo, što je bilo jasno, neizrecivo jasno, sada, nasamo, je osumnjičeno. Svaka njena riječ, pogled, osmijeh, tokom moje rudarske ekspedicije do skrivenih predjela moje duše, dobili su novo značenje. Prosto: krivo si, Omare, shvatio jednu ljubaznost, nije ti prvi put. Bar jedno smo tu nepobitno ustanovili – nikad zavodnik u tijelu i duhu Omara Grabovca nastati neće. Danas je petak – daleko je ponedjeljak. Između se uvalio vikend, kao Crveno more. Biće još rudarskih smjena.