Veselko Koroman 1934-2025
I dok umoran sjedam, evo ovako,
na kamen jedan, da mi priđe
s krunom na glavi i haljinom
bijelom, kako vele, žena slavna –
ne znam što bih, ne znam što bih.
Jer imam već stotinu i godinu
koju, tako mi se čini noćas
na ovoj stijeni, i ne bih umio
podnijeti više, to znam, pogled njezin
donijet otud, s polja tajnih, vrlo blag.
A volio bih ipak da se izlije
na me, Tomu starog, dok mirujem
ovdje trenutak koji da umor
mine prije polaska novog. Za njom,
jasno, naprijed ravno – prema zapadu.
Odakle istok sviće. Dok ptica se
luckasta javlja opet na sedam jezika,
što iz šume, što iz tora, odonud,
iz kuta. Te čara, vara, s krivog duba.
U ovo, kakvo jest, doba ponoćno,
kad od mene bi se mogao
uplašiti dječak koji. Zato, odoh ja,
a ti prostri se meni pod korake sve,
putiću nijemi. Ne ću još daleko, možda tek
do postaje prve, gdje čeka me
s krunom na glavi i haljinom bijelom,
kako vele, slavna žena. Od rođenja.
Koja ne hoda nego lebdi, zjenica plavih,
iznad ovog što se ljulja. I negdje se krije.
Moleći za me, dok sam na putu.