Krauze: Muzičari nikad zaista ne umiru

Lična retrospektiva muzike islandskog kompozitora Jóhanna Jóhannssona, preminulog u februaru 2018. u Berlinu, u četrdeset osmoj godini.

Smatram se mnogo više filmofilom nego melomanom, pa ipak smrt nijednog glumca ni režisera nije me tako duboko pogodila kao odlazak islandskog kompozitora Jóhanna Jóhannssona, poznatijeg po muzici koju je radio za filmove Sicario, Dolazak i Teorija svega. Zašto nas toliko boli smrt naših omiljenih muzičara? Možda zbog toga što muzika nije ograničena na određen prostor – kinodvoranu, veliko platno – niti zahtijeva svu našu pažnju da bismo uživali u njoj. Film i knjiga nam pomažu da pobjegnemo, dok muzika ublažava jednoličnost rutine: prati nas u kolima, dok trčimo, radimo i pišemo. Upravo zbog toga – zato što je muzika, između ostalog, dobro društvo – osjećamo takvu bliskost prema muzičarima i njihovom opusu. To, naravno, donosi probleme. Kad mi se rodila kći, na primjer, morao sam zamoliti anesteziologa da ugasi svoj iPhone jer je pustio hit Bruna Marsa kao muzičku pratnju. Nisam htio da mi, svaki put kad se prisjećam porođaja, padne na pamet refren u kojem Mars predlaže djevojci da salije par šotova tekile Patrón. Pretpostavio sam da će ta pjesma, ne ugasi li doktor telefon, biti povezana sa samim iskustvom rođenja. U tome je moć muzike: sposobna je da se ukorijeni u dati trenutak, da postane saundtrek našeg života.

Jóhannssonova muzika pratila me je skoro deset godina, otkako sam otkrio njegov album Fordlandia. Nadahnuto propalim naseljem koje je utemeljio Henry Ford na obalama Amazona početkom tridesetih godina, to ostvarenje – koje sam, suprotno trendu, kupio u CD formatu – postalo je pozadinska muzika uz koju sam napisao prvi roman. Naredne godine, dok sam još završavao tu knjigu, izašao je And in the Endless Pause There Came the Sound of Bees, čiju sam uvodnu skladbu pod nazivom Theme poslušao toliko puta da je i dalje najslušanija pjesma na mom iTunesu.

Fordlandia je epskiji album od And in the Endless Pause… Mnoge njene stvari – How We Left Fordlandia i prije svega Melodia (Guidelines for a Space Propulsion…) – predstavljaju veoma dugi i katarzični krešendo, pa su bile idealne za svakog ko je nastojao da piše nešto s takvim karakteristikama. Stigavši do kraja romana – tačno znam gdje sam bio kad sam pisao prvu ruku tog posljednjeg paragrafa – slušao sam tu pjesmu iznova i iznova, cijelo jedno popodne. Po mom mišljenju, to je najljepša Jóhannssonova kompozicija.

Na taj način Fordlandia se pretvorila u muziku uz koju ću se sjećati dva istodobna ali različita momenta: naravno popodneva kada sam završio s pisanjem knjige, ali i posljednjih koraka junaka iz romana. Jóhannsson je uspio da postane saundtrek ne samo mog života već i života mojih likova. Do dan-danas, kad se usudim da opet pročitam te stranice, obavezno čujem prve akorde Fordlandije, koji se pojavljuju nakog duge tišine, kao iz magle.

Od 2009. nisam napisao nijedan duži tekst a da nisam slušao Jóhannssona. Štaviše, kako je vrijeme prolazilo, islandski skladatelj dao mi je jedan od najljepših poklona koje nam muzičar može dati: slušajući ga na Spotifyju i YouTubeu i čitajući o njegovoj karijeri, otkrivao sam njemu slične kompozitore. Jóhannsson mi je bio ulaznica za Petera Brodericka, Maxa Richtera, Johna Luthera Adamsa, Slowa Meadowa i mog neupitnog favorita i njegovog zemljaka Ólafura Arnaldsa, čija muzika je pod jasnim Jóhannssonovim uticajem, što je i sam Arnalds potvrdio u jednom tvitu.

Oduševio me dolazak Jóhannssona u Hollywood, možda zato što je to pokazalo da kompozitor u kojem sam već toliko uživao nije nekakav kuriozum, praktički nepoznat (toliko o mojoj narcisoidnosti). Njegova muzika za Teoriju svega zasluženo ga je nagradila Zlatnim globusom. Mada je sladunjava i mnogo otvorenije romantična nego njegovi lični projekti, ona je srce tog filma i uspijeva da nas uzdrma čak i kada ono što vidimo na platnu nije na visini pratećih kompozicija.

Njegova muzika za Denisa Villeneuvea se dosta razlikuje: pored toga što se takmiče sa snagom slika, saundtreci za Arrival i Sicario su čudo atmosfere. I jedan i drugi su dovoljno skromni da dozvole da se u prvom planu istakne fotografija Bradforda Younga i Rogera Deakinsa u sprezi s vizualnom izražajnošću Villeneuvea, režisera koji bi već jednom trebao snimiti nijemi film. Za razliku od muzike za Teoriju svega, lako svarljive, Jóhannssonove skladbe za Villeneuvea stiču istinsku snagu tek kad ih slušamo u kontekstu pokretnih slika. Njegova saradnja s kanadskim režiserom nije dobacila do nastavka Blade Runnera, čiji je saundtrek sastavljen od kopija, manje-više neprerađenih, koje je Hans Zimmer napravio od originalne Vangelisove muzike. Jóhannsson je mogao skladati za različite žanrove, ali ne i slijepo oponašati stil drugih muzičara. Bio je jedinstven.

Njegov posljednji lični projekat Orphée izašao je u javnost 2016. U novembru iste godine otišao sam poslom u New York i moj dolazak se podudario s njegovom međunarodnom turnejom. Jedne nedjeljne noći Jóhannsson je držao koncert u konkatedrali sv. Josipa u Brooklynu pa sam otišao tamo s dvojicom prijatelja, s kojima sam mnogo godina ranije putovao Islandom i vozio se ostrvom dok smo slušali Fordlandiju. Početak koncerta nije bio baš obećavajući. Za predizvođača Jóhannsson je odabrao osobu čija je muzika bila tako očigledno mučenje da bi me, na bilo kojem drugom koncertu, nagnala u bijeg. Svirao je cijelu vječnost dok se Jóhannsson nije najzad smilovao nad nama i stupio praćen aplauzom. Jedva se osmjehnuo. Smjestio se iza konzole na krilu transepta i počeo da svira uz pratnju nekoliko (četvero, petero?) muzičara na žičanim instrumentima. Projektor je šarao tajanstvene slike po zidovima i unutrašnjosti crkvene kupole: magličasta stvorenja i životinje iz nekog prastarog filma treperila su, pojavljivala se i nestajala. Nikad nisam shvatio kakve veze su imala sa Jóhannssonovim kompozicijama i, iskreno, nisam ni mario. Bio je to trans od sat i po i za to vrijeme niko se nije pomjerio na klupi ni da namjesti dupe. Islanđanin je odsvirao omiljene komade s Orphéea i završio s Fordlandijom. Priznajem da mi se koncerti ne sviđaju. Možda zbog autobiografskog bremena koje je već nosila njegova muzika, a možda i zato što nije bilo drugog načina da se zahvalim omiljenom kompozitoru, Jóhannssonov koncert me jako dojmio.

Jedne subote provjerio sam Twitter i vidio da je The Reykjavik Grapevine tvitao intervju s njim. Poslao sam ga na imejl da ga pročitam naveče, ne posvetivši mu bogzna kakvu pažnju. Satima kasnije saznao sam da je umro u četrdeset osmoj, u svom stanu u Berlinu. Preslušao sam Fordlandiju, Theme, A Song for Europa, ne da bih se sjetio njega – nikad ga nisam upoznao – nego da bih kroz njega evocirao sebe, prelomljenog u Jóhannssonovoj muzici. Vidio sam sebe tog popodneva kako upravo završavam knjigu. Vidio sam svog junaka kako sjedi spram vulkana, pošto tu njegovo putovanje doživljava vrhunac. Vidio sam sebe u onoj crkvi kako slušam tog vikinga bezizraznog lica za klavijaturom. Vjerovatno nikad neću prestati da ga slušam. Njega više nema, ali njegova muzika je tu, kraj mene, i nastavlja da me prati.

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani