Obavezna lektira
Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.
U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba božijeg.
Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala,
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala,
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske,
na njegov dlan.
Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija,
pametan.
Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
»Kolika je duga zima bila…«
Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dahu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima,
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strepnja presiječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
»Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan,
i ne odmiče me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«
Premrlo krto joj tijelo
u feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
Ko ranjeniku,
glavu joj bijelom tulbentom
zaviše.
Ko s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i plahim Šumećem
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
Ko mejita,
obeznanjenu je u fijaker unenoše,
i dva je ata,
ko na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje
mom je ocu
donesoše.
Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri ped njim oči,
Nikad mu više u njih ne pogleda:
Nit joj bje softa, nit kadija!
Pred svitanja,
prigušiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.
Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjetlinom odaja i grla
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočice nikad joj ne dirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga kliještima požude.
Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.
»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je
zazivala – svakoga klanjanja.
Na tespih žut: suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese s njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni,
nur u pomrčinama:
Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bjeh joj razgaljenje u grčinama.
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hašiš tupim moždanima.
Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butiće mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.
Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim, urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom,
da joj ne budem kockar ni pjanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova,
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskih slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom svjetovanom,
a kad joj od sreće i godina
ohlade kapci očinji,
ja, vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva, kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u školi ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađu u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj iziđem…
I treći, put,
baš kad je sreću tu ko porod očekivala,
Allah joj njezin,
mrakom svojih strahova,
ko mrkom čohom oblaka,
potrpa njenu zvijezdu sudbine:
Ne bjeh joj gojeni kućenik,
već čudnovat kockar i pjanica,
za srce ja je ujedoh:
Svoj život bacih na kocku
i pjanstvu slobode
svaki svoj živac,
ko žednu usnu,
predadoh…
Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,
prašinom svjetskih drumova.
tužno,
ko ovca za izgubljenim janjetom,
išle su njene usne i oči posivjele:
»O sine, sine, sine nesretni,
bunom mi se otrova
i na put krivi zabasa:
Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama
Srušiti nepravdu-planinu?!«
O majko, majko, majko presretna,
na pravi put sam ti, majko, izišo:
Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?
On nam je pokornu miloštu donosio,
u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.
Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.
vižleta preplašenog, rumenog Jovana?
U djetinjstvu,
u zelenim maglama,
dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,
sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao
i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –
ja i Jovan
goli u dušama,
goli na konjima,
žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –
dva vučeta,
u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –
živicama gloginja, šipka i trnjina
– dva zmijića užagrena –
nas smo se dvojica prikradali
jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:
S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,
na pravom putu!
Djedovi su nam se kurjački
očima priječali u grla,
a nas se dvojica dječački
zgledasmo u srca,
poljubismo se u grla,
junački.
Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,
kad prva streha zapraska
i kose naših dragana u dimu zamirisaše,
majko:
griva vihorna među prstima,
mirisna proha u nozdrvi,
uzvijeren jastreb u oku,
sloboda, u žili mlijeko majčino,
ko krv udari
u glavu moju, u glavu druga Jovana,
i mi stupismo tvrdim petama ratnika
na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,
na pravi, majko, put!
Iz usta tuč ispalismo:
tuč-zakletvu
da ćemo ih stući ko škorpije!
Iz cijevi riječ izustismo:
riječ-kuršum,
i ratovasmo skokom hrtova,
i ratovasmo vilicom ratnika,
i ratovasmo zenicom pobjednika,
i sada oni, došljaci-kurjaci,
iz loga tegle krvave repine,
sugluho viju u našem požaru…
I čuj me, čuj me,
s tespihom sijeda ropkinjo:
Ruke su naše svemoćne,
mi ćemo uskoro
nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,
i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara
i kljunom propjeva kraj uha,
to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,
s vojskom i rumenim zvijezdama
i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,
izažetu iz krvi,
odrunjenu od srca,
razgaljene u grčinama,
od njenog grla i očiju
i sehara mirisnih, otključanih,
kuće se kuće prelešću,
i majke smiju sjedinama,
zemlja-rana
mládi novim djetinjstvom.