foto: Đ. Karavdić/NOMAD

Kultura: ubistvo iz nemara

Evropski muzeji i galerije, prethodna dva mjeseca zatvoreni, otvaraju vrata posjetiocima uz već standardne restrikcije u vidu nošenja maski, ograničenja broja posjetilaca i vremena koje se može provesti u muzeju odnosno galeriji.

Berlinski i minhenski muzeji omogućili su posebne termine za visokorizične skupine, ukinuli mogućnost plaćanja ulaznica gotovinom, dok su garderobe, barovi i suvenirnice zatvoreni do daljnjeg. Belgija, Italija, Švicarska, Francuska otvaraju svoje kulturne ustanove, međutim bez otvaranja granica, prihod koji se ostvari zahvaljujući turistima bit će nemoguće nadoknaditi.

Analiza koju je objavila mreža evropskih muzeja NEMO u kojoj je sudjelovalo više od 1.000 muzeja, pokazala je da su egzistencijalno posebno ugroženi mali muzeji sa ionako skromnim budžetima. U prosjeku tri od pet muzeja sedmično bilježi gubitak od preko 20.000 eura dok veliki muzeji poput amsterdamskih Rijksmuseuma i Stedelijka ili bečkog Kunsthistorisches Museuma gube između 100.000 i 600.000 eura sedmično.

U isto vrijeme, kulturna industrija u Sjedinjenim Državama dnevno gubi 33 miliona dolara a do konca ove godine zabilježit će gubitak od nevjerovatnih gotovo sedam milijardi američkih dolara. American Alliance of Museums predviđa da bi 30% muzeja moglo trajno zatvoriti vrata za posjetioce ukoliko im bude uskraćena pomoć federalne vlade a aktuelno stanje potraje duže od nekoliko mjeseci.

Američki muzeji zapošljavaju više od 372.000 ljudi godišnje generirajući 15,9 milijardi dolara. Samo njujorški Metropolitan muzej sa 7 miliona posjetilaca godišnje, očekuje 100 miliona dolara prihoda manje od planiranog ukoliko bude zatvoren i narednog mjeseca. Prvi muzej koji će u Americi biti ponovo otvoren je hjustonski muzej likovne umjetnosti.

Niti jedna zemlja svijeta nije pošteđena posljedica pandemije, kambodžanski Angkor Wat zabilježio je nenadoknadiv pad prihoda od 99,6% u odnosu na prošlu godinu. Ovaj najveći religijski kompleks hramova nije zatvaran tokom pandemije, u aprilu prošle godine imao je 185.000 posjetilaca dok ovog aprila ukupan broj iznosi 654.

Direktorica sidnejskog muzeja savremene umjetnosti u izjavi za The Guardian napominje kako su se ustanove koje imaju bolji poslovni model, to jeste one koje veći procenat prihoda ostvaruju od vlastitih aktivnosti, našle u nepovoljnijem položaju u poređenju sa ustanovama koje većinom dotira država. Tako će nepravedno oni koji lošije posluju u “normalnim” uslovima biti privilegovani u vanrednim, što nas podsjeća na javne ustanove u našoj zemlji.

Velika većina muzeja pokušava prisutnost na kulturnoj sceni održati različitim aktivnostima na društvenim mrežama i različitim internet platformama te bilježi porast online posjeta iako je iskustvo koje donosi umjetnost uživo neuporedivo sa virtuelnim posjetama, a online posjete ne donose prijeko potreban prihod.

Zvaničan podatak Evropske unije je da sektor turizma, sa 13 miliona zaposlenih, mjesečno bilježi gubitak od milijardu eura ili na globalnom nivou, prema podacima UN-ove Svjetske turističke organizacije, 270-407 milijardi eura gubitka za ovu godinu.

Još su svježa traumatična iskustva iz 2008. godine izazvana recesijom kada su osim pada direktnog prihoda, institucije kulture zabilježile uz smanjenje državnih potpora i značajan pad donacija kompanija i pojedinaca, a slično se očekuje i kao posljedica aktuelne pandemije. Uprkos činjenici da se evropski pa tako i bh. muzeji počinju otvarati, proći će dosta vremena prije nego broj posjetilaca a samim tim i ostvarena zarada budu na nekadašnjem pretpandemijskom nivou.

Kulturne industrije u svim zemljama stvaraju direktno ili posredno prihod koji utiče i na GDP, bruto domaći proizvod, i dok su neke evropske zemlje poput Velike Britanije i Njemačke promptno reagirale i pružile neophodnu pomoć kulturnom sektoru, druge nisu bile ni brze ni efikasne. Među inertne i bezidejne spada i Bosna i Hercegovina.

Nereguliran status šest ključnih državnih kulturnih institucija samo je jedan od problema koji u svoj svojoj raskoši reprezentira odnos domaće politike, odnosno odsustvo konkretne politike prema kulturi i umjetnosti. Kantonalne javne ustanove na budžetima, dotirana sredstva troše u pravilu na hladni pogon, odnosno tekuće troškove. S druge strane, pred egzistencijalnim izazovom nalazi se nezavisna kultura odnosno nezavisne produkcije. Iako imaju presudan i vitalan uticaj na domaćoj sceni, njihova egzistencija je direktno ugrožena jer im je samom zabranom održavanja programa ukinuta mogućnost ostvarivanja prihoda neophodnih i za pokrivanje troškova već spomenutog hladnog pogona. U najtežoj poziciji su slobodni umjetnici i “freelance” radnici u kulturi i umjetnosti koji za domaće vlasti gotovo ne postoje ni u uslovno rečeno normalnim uslovima, jer je i prije pandemije situacija na domaćoj sceni bila sve osim normalna. Nenormalnost je naša normalnost a pandemija će vjerovatno devastirati nezavisnu scenu.

Za razliku od bh. političara, vlasti susjeda Crne Gore i Hrvatske vrlo brzo su poduzele konkretne mjere. Crnogorci su izdvojili milion KM za interventnu podršku kulturi, a najavljeno je i povećanje finansiranja projekata u ovoj godini. U Hrvatskoj je još polovinom marta najavljeno osnivanje kriznog fonda namijenjenog fizičkim i pravnim licima, a prije nekoliko dana raspisan je i javni poziv za dodjelu jednokratne pomoći nezavisnim profesionalcima iz struke.

U Bosni i Hercegovini, o izvanrednoj finansijskoj podršci kulturi odnosno sredstvima namijenjenim ublažavanju posljedica pandemije se ne govori niti na zvaničnim web stranicama nadležnih institucija. Ministarstvo civilnih poslova u čijoj je nadležnosti kultura na državnom nivou, u moru nepotrebnih i dekorativnih vijesti ne spominje ni u istoj rečenici pandemiju, kulturu i podršku. Do Federalnog ministarstva kulture i sporta informacija o pandemiji, čini se, još nije stigla. Posljednje dvije vijesti objavljene na stranici su iz februara ove, odnosno iz decembra prošle godine. Kantonalno ministarstvo kulture u svojim novostima također ne spominje pandemiju. Javnost informira o modernizaciji stadiona Koševo, osiguravanju sredstava za završetak gradnje atletske staze na vogošćanskom stadionu, sastancima sa sportskim radnicima, te mogućnosti izgradnje otvorene scene – vijest nije dostupna pa se iz naslova može samo nagađati o čemu se radi tako da “otvorena scena” ostaje zatvorena za javnost. Da ministar i njegovi sagovornici na fotografijama ne nose obavezne maske, ni po čemu iz vijesti ne bismo znali da je pandemija u toku a posebno da su na snazi restrikcije po pitanju održavanja sportskih i kulturnih manifestacija. Ni na ovoj web stranici pomena nema o izdvajanju sredstava za ublažavanje posljedica pandemije.

“Nova normalnost” koju živimo još jedna je prilika da se preispita pristup koji različiti nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini imaju prema kulturi i umjetnosti. Kako su iza nas dva mjeseca pandemije, a ništa konkretno i korisno nije urađeno ni kada su ekonomija i privreda u pitanju, ne treba očekivati da će kultura i umjetnost imati drugačiji tretman.

Kakav je odnos domaće politike prema kulturi možda se i najbolje vidi na posljednjem primjeru Zemaljskog muzeja – novi kantonalni ministar kulture i sporta, po zanimanju diplomirani pravnik, ima osnovnu mjesečnu platu od 2.835 KM, dok direktor Zemaljskog muzeja kao najvažnije muzejske institucije u našoj zemlji koji je pri tome doktor nauka ima osnovicu od 429 KM. Aktuelni ministar kulture ima šest puta veću platu od direktora muzeja, s tim da on svoju platu dobija na vrijeme, a direktor muzeja nije dobio ni martovsku. Prema Registru zaposlenih u javnom sektoru KS, direktori muzeja u nadležnosti Kantona Sarajevo – JU Muzej Alija Izetbegović i JU Muzej Sarajevo imaju osnovicu od 1.780 KM dok domar jedne javne ustanove kulture ima osnovnu platu od 834 KM. U isto vrijeme potrošačka korpa u BiH u aprilu je iznosila 1.987 KM.

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji