Andrej Kurkov (1961) je ukrajinski scenarista i pisac, rođen u Budogoču, u Lenjingradskoj oblasti, u nekadašnjem SSSR-u. Od ranog djetinjstva živi u Kijevu. Počeo je pisati za vrijeme služenja vojnog roka u Odesi. Prvi roman je objavio 1991. Njegov ‘Svijet Bickforda’ je 1993. bio u najužoj selekciji nagrade Booker za najbolju knjigu na ruskom jeziku. Roman ‘Smrt pingvina’ (1996) je preveden i objavljen na preko 30 jezika. U Francuskoj mu je za knjigu ‘Sive pčele’ 2022. dodijeljena velika književna nagrada Prix Médicis. Njegov ‘Dnevnik invazije’, preveden na engleski i francuski jezik, 2022. je proglašen knjigom godine. Knjiga ‘Dnevnik invazije’ je posvećena ukrajinskim vojnicima. Andrej Kurkov piše na maternjem, ruskom jeziku i sa familijom živi u Kijevu.
Za puno ljudi je povijest izgleda prestala biti znanost i postala izvjestan oblik književnosti. Popravlja se kao roman, tik uoči objavljivanja: dodaje se, izbacuje, mijenja.
Neki pojmovi su dotjerani i uglačani, izvjesne ideje istaknute, dok su druge minimizirane. Nova ‘formula’, razvijena na kraju ove klope, sadrži samo poznate sastojke: smisao događaja iz prošlosti je promijenjen, jednako kao i njihov utjecaj na sadašnjost.
Neki političari i političarke obožavaju naručivati nova ispravljena i revidirana izdanja časopisa o povijesti, da bi što više odgovarala njihovoj ideologiji i njihovim govorima.
Ta promjena pravca je ponekad priličito nedužna i lišena posljedica na dugi rok. Sjećam se kako se predsjednik Viktor Juščenko zdušno bavio tripilskom civilizacijom, koja se prostirala na teritoriju današnjih Ukrajine i Moldavije u vrijeme neolita i bakrenog doba, ne manje od 5.500 godina prije naše ere. On je iskreno vjerovao da su Ukrajinci njihovi potomci. Više historičara, profesionalaca i amatera, odmah su se bacili na pisanje knjiga o tripilskoj civilizaciji, koja je opisana kao kolijevka ukrajinske nacije. U isto vrijeme su iz zemlje, na mjestima gdje su arheolozi pronašli tragove, nedaleko od Kijeva, izronili prvi privatni muzeji posvećeni toj civilizaciji. Ali otkad je Juščenko napustio politiku, više niko ne pominje direktnu vezu tripilske civilizacije i suvremene Ukrajine.
A predsjednik Putin odavno voli popravljati povijest tako da direktno utječe na naš današnji život. Njegov tekst posvećen 75. godišnjici sovjetske pobjede nad fašizmom bio je čitan i objavljen i u Sjedinjenim Državama. Ne bi imalo smisla ulaziti u pojedinosti. Ali u današnjoj situaciji, kad se Putin sprema od granice između Ukrajine, Rusije i Bjelarusa, duge tri hiljade kilometara, napraviti crtu fronta dokle god pogled seže, korisno je citirati zadnji paragraf ovog teksta: “Osnaženi tim zajedničkim povjesnim sjećanjem, možemo i moramo imati povjerenja. Na tom čvrstom temelju moći ćemo uspješno zajedno pregovarati i djelovati, da planetu učinimo stabilnijom i sigurnijom, za prosperitet i dobrobit svih država. Ne pretjerujem kad kažem da je ovo naša zajednička dužnost, naša odgovornost prema svijetu, prema sadašnjim i budućim generacijama.”
Putin je zatim potvrdio da je Ukrajina Lenjinova izmišljotina. Jedna od prethodnih verzija povijesti sa ruskim sosom je tvrdila da su na kraju Prvog svjetskog rata zemlju ni iz čega izmislili Nijemci. Ta teza je bila privilegirana u vrijeme SSSR-a i post-sovjetske Rusije. Ali nad ovim riječima aktualnog ruskog predsjednika se moramo zadržati.
Nijemci su pomogli Lenjinu da se u tajnosti vrati iz egzila u Rusiju da se stavi na čelo revolucije 1917. koja je srušila cara. Putovao je iz Njemačke u vagonu odvojenom od svijeta, poput dragocjenog tereta. Prema današnjim ruskim zakonima Lenjin bi bio smatran ‘stranim agentom’. Teorijski, na njegovom mauzoleju na Crvenom trgu bi trebalo pisati «Lenjin, strani agent».
Možemo se nasmijati na račun paradoksa ponovnog pisanja ili retuširanja povijesti u Rusiji, ali i u Ukrajini se tema pokazuje škakljivom. Rasplamsane kontroverze redovito sukobljavaju povjesničare objektiviste i one domoljubne. Jedna od njih trenutno suprotstavlja Iaroslava Hrytsaka, autora nove briljantne knjige ‘Doći do kraja povijesti: opća historija Ukrajine’ i Volodymyra Viatrovytcha, strastvenog povjesničara, autora brojnih djela i direktora Instituta nacionalne memorije. Debata se prvenstveno odnosi na jedno pitanje: mogu li memorija i povijest biti selektivne? Možda je baš to slučaj. U suštini, mi već živimo u ‘selektivnoj‘ historiji.
Jedna komemorativna ploča se nedavno pojavila na zidu zgrade gdje se nalazi kafe Boulangerie, nedaleko od Zlatnih vrata, u srcu Kijeva. Na njoj je crtež čovjeka u uniformi iz 1918-1920, Mykole Krasovskog. Na obilježju piše da se radi o istaknutom vojnom obavještajnom oficiru Narodne republike Ukrajine, koji je stanovao na toj adresi prvih godina XX stoljeća. Njegovo ime ne znači ništa za 99,9% stanovnika Kijeva, i rijetke su osobe, koje su čule za njega, da uopće znaju da je bio iz bliza, ili iz daleka, povezan sa obavještajnom službom.
A jeste, najveći dio života Krasovsky je naročito bio ugledni policijski inspektor, koji je razriješio najzamršenije i najkomplikovanije zločine u Kijevu i njegovom predgrađu. Bio je jedan od onih istražitelja koji su se zatekli usred antisemitskog škandala koji je gromoglasno odjeknuo ruskim carstvom, u aferi Mendel Beilis. Slučaj koji jako podsjeća na aferu Dreyfus u Francuskoj. Mendel Beilis je bio optužen za ubojstvo dječaka pravoslavca, u Kijevu, u ritualnom zločinu, koji je navodno imao za cilj “uzimanje krvi da bi se napravila ‘matsa’ (kruh bez kvasca koji se pravi za Pashu, židovski Uskrs)”. Obje afere pokazuju do koje je mjere antisemitizam bio raširen u europskim i ruskim elitama. I ne samo među elitama.
Od samog početka Krasovsky nije vjerovao u tezu o ritualnom ubojstvu. Odmah je identificirao instinske ubojice, bandite iz kraja, za koje se pokazalo da su sve osim Židovi. Ali vlastima je trebala verzija u koju su umiješani Židovi. Krasovskom je slučaj oduzet, i umalo se nije našao u zatvoru “jer je pronevjerio petnaest kopejki” državnog novca.
Šteta što na komemorativnoj ploči nema pomena o doprinosu Krasovskog u aferi Beilis. Možda bi trebalo sugerirati policiji glavnog grada da se postavi još jedna, na istoj adresi, “u čast legendarnog kijevskog policijskog inspektora Mykole Krasovskog”? I bilo bi dobro tražiti od poljskih povjesničara da istraže u svojim arhivama podatke o njegovom radu u obavještajnim službama njihove zemlje, i o datumu rođenja i smrti. Jer nažalost, ukrajinskim povjesničarima još uvijek nedostaje biografskih podataka o čovjeku koji je bio značajna figura naše historije.