Miraščija: Imamo pravo na pitku vodu!

Ljudsko pravo na sigurnu i čistu vodu i sanitarnu odvodnju

Činjenice i brojke o vodi

Voda pokriva oko 71% zemljine površine, ali 97% vode nalazi se u okeanima i previše je slana za piće, uzgoj usjeva i većinu industrijskih upotreba osim za hlađenje. Samo 3% vode na Zemlji čini slatka voda, od čega je 2,5% nedostupno odnosno zatvoreno u glečerima, polarnim ledenim kapama, atmosferi i tlu, visoko zagađeno, ili leži preduboko ispod površine zemlje da bi se isplatilo njeno izvlačenje, a 0,5% zemljine vode je dostupna pitka slatka voda. Pojednostavljeno, kada bi sva svjetska zaliha vode bila samo 100 litara, naša upotrebljiva zaliha svježe vode bi bila samo 0,003 litara ili pola kafene kašičice.

Bez vode nema života. Voda je preduslov za ljudsko postojanje i održivost planete. Međutim, više od 785 miliona ljudi nema pristup osnovnim uslugama vode, a više od 884 miliona ljudi nema sigurnu i čistu vodu za piće.

Najznačajniji izvori zagađenja voda su nedostatak neadekvatnog tretmana ljudskog otpada i neadekvatno upravljanje i tretiranje industrijskog i poljoprivrednog otpada. Više od 2 milijarde ljudi širom svijeta, preko 25% svjetske populacije, nema pristup osnovnim sanitarijama. Tako se svaki dan 2 miliona tona kanalizacionih i drugih otpadnih voda slijeva u svjetske vode.

Svake godine, više ljudi umire od neispravne vode nego od svih oblika nasilja, uključujući i rat.

Značaj vode i razlozi uključivanja u međunarodno pravo ljudskih prava

Voda je srž održivog razvoja i neophodna je za društveno-ekonomski razvoj, zdrave ekosisteme i sam ljudski opstanak. Ekosistemi – kao što su šume, močvare i travnjaci – ključni su dio globalnog ciklusa vode, i sva slatka voda u konačnici ovisi o kontinuiranom zdravom funkcionisanju ekosistema.

Voda je od vitalnog značaja za smanjenje globalnog tereta bolesti i poboljšanje zdravlja, blagostanja i produktivnosti stanovništva. Svjedoci smo instrukcija medicinskih vlasti u cijelom svijetu da je, za sprečavanje širenje covida-19, od ključne važnosti redovno pranje ruku vodom i sapunom, ali i da higijena ruku zaista spašava živote.

Voda je također u središtu prilagođavanja na klimatske promjene, jer služi kao ključna veza između klimatskog sistema, društva i okoliša. Primarni je medij kroz koji već osjećamo posljedice klimatskih promjena. Dostupnost vode postaje sve manje predvidljiva na mnogim mjestima, periodi suša su sve duži, a povećana je i učestalost poplava.

Bez odgovarajućeg upravljanja vodama, dolazi do povećane konkurencije za vodu između regiona, država i državnih sektora, te eskalacije vodnih kriza različitih vrsta, što izaziva hitne vanredne situacije u nizu regiona, država i sektora koji ovise o vodi. Takođe, fizički svijet vode usko je povezan sa društveno-političkim svijetom, pri čemu je voda često ključni faktor u upravljanju rizicima kao što su glad, epidemije, nejednakosti i politička nestabilnost. Veza između vode, hrane i energije je najjasniji dokaz, jer potražnja za njima se povećava, potaknuta rastućom globalnom populacijom, brzom urbanizacijom, promjenom ishrane i ekonomskim rastom. Poljoprivreda je najveći potrošač svjetskih resursa slatke vode, a više od jedne četvrtine energije koja se koristi u svijetu troši se na proizvodnju i opskrbu hranom.

Sve navedeno već decenijama opravdava aktivnosti nadnacionalnog i univerzalnog rješavanja pitanja dostupnosti čiste i pitke vode za sve, uz adekvatno zbrinjavanje otpadnih voda.

Prava na vodu i sanitarnu odvodnju u međunarodnim dokumentima

• UN Izvještaj sa Konferencije o vodama (1977. godina), u akcionom planu prepoznaje da “(a) svi ljudi bez obzira na društvene i ekonomske okolnosti u kojima žive moraju da imaju pravo na pristup vodi za piće koja kvantitativno i kvalitativno mora da zadovolji njihove osnovne potrebe” (str. 66), te da se isto “(c) odnosi i na zbrinjavanje otpadnih voda, uključujući kanalizaciju, industrijski i poljoprivredni otpad i druge štetne izvore, koji su glavni zadatak javnih sanitarnih sistema svake zemlje” (str.67);
• Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (1979. godina), postavlja plan za okončanje diskriminacije žena i eksplicitno pominje i vodu i kanalizaciju u članu 14(2)(h): „Države ugovornice će preduzeti sve odgovarajuće mjere da eliminišu diskriminaciju žena u ruralnim područjima kako bi se osiguralo, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena, da učestvuju i imaju koristi od ruralnog razvoja, a posebno će osigurati takvim ženama pravo: … (h) da uživaju adekvatne životne uslove, posebno u pogledu stanovanja, kanalizacije, snabdijevanja električnom energijom i vodom, transportom i komunikacijama”;
• Konvencija o pravima djeteta (1989. godina), eksplicitno spominje vodu, ekološku sanitaciju i higijenu, i u članu 24(2) navodi: „Države ugovornice će nastojati da u potpunosti provedu ovo pravo i posebno će preduzeti sljedeće odgovarajuće mjere: …(c) Da se bore protiv bolesti i neishranjenosti, uključujući, u okviru primarne zdravstvene zaštite, inter alia, primjenu dostupnih tehnologija i davanje odgovarajuće prehrane i čiste vode za piće, uzimajući u obzir opasnosti i rizike zagađenja čovjekove okoline; …(e) Da obezbijede da su svi djelovi društva, naročito roditelji i djeca, obaviješteni, da imaju pristup obrazovanju i da im se daje podrška pri korištenju osnovnog znanja o dječijem zdravlju i prehrani, o prednostima dojenja, higijene i ekoloških sanitarija, kao i spriječavanje nesretnih slučajeva”;
• Izjava i izvještaj sa Međunarodne konferencije o vodama i održivom razvoju Svjetske meterološke organizacije (1992. godina), u načelu 4. navodi da je „… od vitalnog značaja prvo priznati osnovno pravo svih ljudskih bića da imaju pristup čistoj vodi i kanalizaciji po pristupačnoj cijeni…“ (str. 4);
• UN Izvještaj sa Konferencija o životnoj sredini i razvoju (1992. godina), u poglavlju 18. Agende 21. potvrđuje UN Izvještaj sa Konferencije o vodama iz 1977, da “svi ljudi bez obzira na društvene i ekonomske okolnosti u kojima žive moraju da imaju pravo na pristup vodi za piće koja kvantitativno i kvalitativno mora da zadovolji njihove osnovne potrebe”, navodeći da je to „zajednička dogovorena premisa“ (18.47, str.210);
• Program djelovanja UN Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju (1994. godina), potvrđuje da svi pojedinci “Imaju pravo na adekvatan životni standard za sebe i svoje porodice, uključujući adekvatnu hranu, odjeću, stanovanje, vodu i kanalizaciju” (načelo 2., str. 11);
• Rezolucija Generalne skupštine UN, A/Res/54/175, Pravo na razvoj (1999. godina), u tački 12. navodi „u punoj realizaciji prava na razvoj, inter alia: (a) Prava na hranu i čistu vodu su temeljna ljudska prava i njihovo promicanje predstavlja moralni imperativ kako za nacionalne vlade tako i za međunarodnu zajednicu”;
• Opšti komentar br. 15. UN Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava: Pravo na vodu (2002. godina), kojim se tumači Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. i potvrđuje pravo na vodu u međunarodnom pravu ljudskih prava. Komentar daje smjernice za tumačenje prava na vodu, u okviru člana 11. Pakta, pravo na adekvatan životni standard, i člana 12. Pakta, pravo na najviši mogući standard zdravlja, te definiše pravo na vodu kao „Ljudsko pravo neophodno za život u ljudskom dostojanstvu i preduslov za uživanje drugih ljudskih prava” (I.1.) i precizira da “Ljudsko pravo na vodu daje svima pravo na dovoljnu, sigurnu, prihvatljivu, fizički dostupnu i pristupačnu vodu za ličnu i kućnu upotrebu. Adekvatna količina ispravne vode neophodna je kako bi se spriječila smrt od dehidracije, smanjio rizik od bolesti uzrokovanih vodom i osigurali higijenski zahtjevi za potrošnju, kuhanje, ličnu i kućnu higijenu” (I.2.);
• Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom (2006.godina), u članu 28., definiše pravo osoba sa invaliditetom na adekvatan životni standard i navodi: „2. Države potpisnice priznaju pravo osoba sa invaliditetom na socijalnu zaštitu i uživanje tog prava bez diskriminacije na osnovu invaliditeta, te će preduzeti odgovarajuće korake da zaštite i promovišu ostvarivanje ovog prava, uključujući mjere: (a) Da osiguraju jednak pristup osoba sa invaliditetom uslugama čiste vode, te da se osigura pristup odgovarajućim i pristupačnim uslugama, uređajima i drugoj pomoći za potrebe u vezi sa invaliditetom…”;
• Rezolucija UN Vijeća za ljudska prava 7/22. (2008. godina), kojom Vijeće odlučuje „2. Imenovati, na period od tri godine, nezavisnog stručnjaka za pitanje obaveza ljudskih prava u vezi sa pristupom bezbednoj vodi za piće i sanitarijama“;
• Rezolucija UN Vijeća za ljudska prava 12/8 (2009. godina), kojom Vijeće “1. Pozdravlja konsultacije sa nezavisnim stručnjakom o pitanju obaveza ljudskih prava u vezi sa pristupom bezbednoj vodi za piće i sanitarijama…”, “2. Prihvata sa uvažavanjem prvi godišnji izvještaj nezavisnog stručnjaka…” i, po prvi put “3. Priznaje da države imaju obavezu da se pozabave i eliminiraju diskriminaciju u pogledu pristupa sanitarijama, te ih poziva da se efikasno pozabave nejednakostima u ovoj oblasti”;
• Rezolucija Generalne skupštine UN A/RES/64/292 – Ljudsko pravo na vodu i kanalizaciju (2010. godina), kojom Generalna skupština, uz glasove 122 države članice UN formalno “1. Prepoznaje pravo na sigurnu i čistu vodu za piće i kanalizaciju kao ljudsko pravo koje je ključno za puno uživanje života i svih ljudskih prava”, i “2. Poziva države i međunarodne organizacije da osiguraju finansijska sredstva, izgradnju kapaciteta i transfer tehnologije, kroz međunarodnu pomoć i suradnju, posebno zemljama u razvoju, kako bi se povećala nastojanja da se osigura sigurna, čista, dostupna i pristupačna voda za piće i kanalizacija za sve”;
• Rezolucija UN Vijeća za ljudska prava A/HRC/RES/15/9 (2011. godina), kojom Vijeće potvrđuje da su prava na vodu i kanalizaciju dio postojećeg međunarodnog prava, naglašavaju da su ova prava pravno obavezujuća za države, te “8. Poziva države da: (a) razviju odgovarajuće alate i mehanizme kako bi postepeno postigli punu realizaciju obaveza iz ljudskih prava u vezi sa pristupom bezbednoj vodi za piće i sanitarijama, uključujući područja koja trenutno ne opslužuju i nedovoljno opslužuju…”;
• Rezolucija Generalne skupštine UN A/RES/70/169 – Ljudska prava na vodu i kanalizaciju (2015. godina), koja, zbog zabrinutosti zanemarivanja prava na kanalizaciju u odnosu na pravo na vodu, po prvi put odvojeno tretira ova prava, i “2. Prepoznaje da ljudsko pravo na ispravnu vodu za piće daje svima pravo, bez diskriminacije, da imaju pristup dovoljnoj, bezbednoj, prihvatljivoj, fizički dostupnoj i pristupačnoj vodi za ličnu i kućnu upotrebu, i da ljudsko pravo na sanitarne uslove daje pravo svima, bez diskriminacije, da imaju fizički i pristupačan pristup sanitarijama, u svim sferama života, koji je obezbjeđen, higijenski, siguran, društveno i kulturno prihvatljiv i koji obezbjeđuje privatnost i osigurava dostojanstvo.”

Definicija, normativni sadržaj i obaveze država 

Prema autoritativnom tumačenju UN Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava, u Opštem komentar br. 15: Pravo na vodu, ljudsko pravo na vodu je neophodno za život u ljudskom dostojanstvu. Ono je preduslov uživanja drugih ljudskih prava.

Nastavak zagađivanja, crpljenja i nejednaka distribucija vode povećavaju postojeće siromaštvo. Države ugovornice moraju da usvoje efikasne mjere da priznaju, bez diskriminacije, pravo na vodu, kao što je ono definisano Opštim komentarom.

Ljudsko pravo na vodu daje svima pravo na dovoljnu, sigurnu, prihvatljivu, fizički dostupnu i pristupačnu vodu za ličnu i kućnu upotrebu. Adekvatna količina ispravne vode neophodna je kako bi se spriječila smrt od dehidracije, smanjio rizik od bolesti uzrokovanih vodom i osigurali higijenski zahtjevi za potrošnju, kuhanje, ličnu i kućnu higijenu.

Voda je potrebna za različite svrhe, pored lične i kućne upotrebe, za uživanje mnogih prava iz Pakta. Na primjer, voda je neophodna za proizvodnju hrane (pravo na odgovarajuću ishranu), za obezbjeđivanje zaštite životne okoline (pravo na zdravlje), za obezbjeđivanje sredstava za život (pravo na obezbjeđivanje sredstava za život radom). Ipak, prioritet u alokaciji vode mora biti dat pravu na vodu za lične i kućne potrebe. Prioritet takođe treba da bude dat izvorima vode potrebnim za sprečavanje gladi i bolesti.

Srazmjernost ljudskog prava na vodu razlikuje se u odnosu na različite uslove života i u mnogočemu zavisi od geografskog položaja, socijalnog i kulturološkog nasljeđa, ali okolnosti primjenjive u svim slučajevima su:

• Raspoloživost: Pristup vodi za piće i sanitarnu odvodnju mora obuhvatati dovoljne količine vode i kontinuiranu dostupnost za lične i kućne upotrebe, uključujući vodu za piće, pranje odjeće, pripremu hrane, ličnu higijenu i higijenu stanovanja. Prema standardima Svjetske zdravstvene organizacije, od 50 do 100 litara vode za piće i sanitarnu odvodnju, po osobi na dan, dovoljno je da pokrije sve osnovne ljudske potrebe. Ograničenje pristupa vodi za piće i sanitarnu odvodnju nije zabranjena, ali mora biti provedena na način na koji najmanje nanosi štetu korisniku, prema propisanom postupku i uz omogućavanje pravnog lijeka. Potpuna obustava je dozvoljena samo ako je korisniku osiguran alternativni izvor koji pruža minimalnu količinu vode za piće i sanitarnu odvodnju za prevenciju dehidracije i bolesti;
• Kvalitet: Voda za piće mora biti sigurna, bez mikroorganizama, hemijskih tvari i radioloških rizika koji utiču na ljudsko zdravlje te pored toga mora biti prihvatljive boje, mirisa i okusa za lične i kućne upotrebe. Prema standardima Svjetske zdravstvene organizacije, sigurnom vodom za piće smatra se voda koja ne predstavlja nikakvu značajnu opasnost za zdravlje tokom konzumiranja te koja ne sadržava mikrobiološke patogene organizme, kemijske ili radiološke tvari.
• Dostupnost: Voda i vodeni izvori i postrojenja moraju da budu dostupni svima bez diskriminacije. Dostupnost vode ima četiri aspekta koja se međusobno preklapaju – fizička dostupnost (dovoljan, siguran i prihvatljiv pristup vodi za piće i sanitarnu odvodnju mora biti osiguran uz ili u neposrednoj blizini svake zgrade namijenjene stanovanju, školskim ustanovama i mjestima rada, na način da se osiguraju redovne količine vode i izbjegne nerazuman utrošak vremena), ekonomska dostupnost (direktni i indirektni troškovi troškovi korištenja, priključenja i isporuke vode za piće i sanitarnu odvodnju ne smiju biti prepreka i ne smiju uticati na mogućnost uživanja drugih ljudskih prava npr. pravo na hranu, pravo na stanovanje, pravo na zdravlje i pravo na obrazovanje. Ljudsko pravo na vodu za piće i sanitarnu odvodnju ne pretpostavlja besplatan pristup, već pravo da se nikome neće ograničiti, odnosno obustaviti pristup zbog nemogućnosti plaćanja. Prema standardima Svjetske zdravstvene organizacije, troškovi pristupa vodi za piće i sanitarnu odvodnju smatraju se prihvatljivim kada iznose od 3 do 5 % ukupnog kućnog dohotka), nediskriminacija (voda, vodna postrojenja i servisi moraju biti dostupni svima, uključujući najugroženije ili marginalizovane kategorije lica, kako u zakonu tako i u praksi, isključujući diskriminaciju zasnovanu na bilo kojoj osnovi), dostupnost informacija (pravo na zahtijevanje, dobivanje i korištenje informacija o uslugama u vezi sa vodom za piće i sanitarnu odvodnju).

Države imaju stalnu i kontinuiranu obavezu garancije da će ljudsko pravo na vodu i sanitarnu odvodnju biti poštovano bez ikakve diskriminacije, a posebno na osnovu rase, boje kože, spola, godina, jezika, religije, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovinskog stanja, rođenja, fizičkih i mentalnih sposobnosti, zdravstvenog stanja (uključujući HIV), seksualne orijentacije i građanskog, političkog ili drugog statusa. Takođe, predviđa se tzv. pozitivna diskiminacija odnosno potreba obraćanja posebne pažnje na pojedince i grupe ljudi koji tradicionalno imaju problem sa uživanjem ovog ljudskog prava, uključujući žene, djecu, manjinske grupe, urođenike, izbjeglice, tražioce azila, interno raseljena lica, inostrane radnike, zatvorenike, pritvorenike, starija lica, osobe sa invaliditetom, žrtve prirodnih nepogoda, osobe koje žive u ugroženim zonama, osobe koje žive u sušnim zonama, na malim ostrvima, da svi budu snabdjeveni kvalitetnom vodom za ličnu i sanitarnu upotrebu.

Takođe, države imaju stalnu i kontinuiranu obavezu da se što je moguće brže kreću ka potpunom ostvarenju prava na vodu i sanitarnu odvodnju.

Ljudsko pravo na vodu i sanitarnu odvodnju, kao i ostala ljudska prava, nameću i specijalne obaveze država i to:

• Obavezu poštovanja prava – Države se moraju uzdržati od bilo kakvog direktnog ili indirektnog miješanja kod uživanja ovog prava, između ostalog od prakse ili aktivnosti koje na bilo koji način onemogućavaju ili limitiraju jednak pristup adekvatnoj vodi, arbitrarnog miješanja u običajno ili tradicionalno uređenje korištenja vode, nezakonitog umanjivanja količina vode ili njenog zagađivanja, te disciplinskih mjera limitiranja pristupa ili uništavanja servisa i infrastrukture za obezbjeđenje vode. Posebno je bitan stav da u toku oružanih sukoba, vanrednih stanja i prirodnih katastrofa, pravo na vodu i sanitarnu odvodnju je uključeno u spektru prava kojima su države obavezane međunarodnim humanitarnim pravom. Ovo uključuje i zaštitu objekata neophodnih za preživljavanje civilnog stanovništva, uključujući postrojenja pijaće vode, i sistema za navodnjavanje, zaštitu prirode od prostrane i dugotrajne zagađenosti, te obezbeđenje pristupa adekvatnoj vodi civilima, pritvorenicima i zatvorenicima;
• Obavezu zaštite prava – Države su dužne da spriječe miješanje u uživanje prava na vodu i sanitarnu odvodnju treće strane, uključujući pojedince, grupe, korporacije i druga tijela, kao i osobe koje rade u ime njih, usvajanjem neophodnih i efektivnih zakona i ostalih mjera za sprečavanje onemogućavanja pristupa adekvatnoj vodi, zagađenja i nesrazmjernog crpljenja izvora vode. U slučajevima kada su servisi za obezbjeđenje vode (vodovod, cisterne, pristup rijekama i bunarima) rukovođeni od strane trećih lica, države moraju spriječiti ugrožavanje jednakog, finansijski pristupačnog i fizički dostupnog sistema dostave sigurne vode za upotrebu, te uspostaviti nezavisni monitoring, javno učešće i kažnjavanje prekršilaca;
• Obaveza ispunjenja prava – Države u ispunjavanju ljudskog prava na vodu i sanitarnu odvodnju imaju trostruku obavezu odnosno obavezu olakšavanja prava (poduzimanje mjera kako bi se pojedincima i društvenim grupama pomoglo i pojednostavilo korištenje prava koja proizlaze iz ljudskog prava na vodu), obavezu promovisanja prava (poduzimanje koraka koji će osigurati dostupnost odgovarajućeg obrazovanja i informacija o higijenskoj upotrebi vode, zaštiti vodnih izvora i metoda kojima će se umanjiti neopravdano trošenje većih količina vode), i obavezu obezbjeđenja prava (stvaranje uslova za ostvarenje prava kada pojedinci ili grupe nisu sposobni ostvariti ga sredstvima koja su im na raspolaganju, iz razloga koji je izvan njihove kontrole).

Ljudsko pravo na vodu i sanitarnu odvodnju državama nameće i međunarodne obaveze kao što su međunarodna saradnja i pomoć, poštivanje uživanja ovog prava i u drugim državama, uzdržavanje od uvođenja embarga i sličnih mjera na vodu, sprečavanje svojih građana i pravnih lica pri kršenju prava na vodu građana i zajednica drugih država…

Kršenje ljudskog prava na vodu i sanitarnu odvodnju može nastati putem činjenja odnosno direktne radnje država ili entiteta nedovoljno uređenih od strane države, te putem nečinjenja odnosno nepreduzimanje neophodnih koraka putem kojih bi se svima obezbijedilo uživanje ovog prava. Brojni su primjeri kršenja ljudskog prava na vodu i sanitarnu odvodnju: arbitrarno i nepravedno isključivanje sa servisa dopremanje vode ili kanalizacije; diskriminatorsko ili finansijski nepristupačno povećanje cijene vode i odvodnje; zagađivanje i količinsko smanjenje vode koje ima uticaj na ljudske živote; neispunjenje obaveze donošenja zakona protiv zagađenje i nenamjenske upotrebe vode; neispunjenje obaveze adekvatnih načina kontrole servisa koji obezbjeđuju vodu; neispunjenje obaveze adekvatog obezbjeđenja sistema za dostavu i održavanje vode (između ostalih, bunara i vodovoda) od miješanja, oštećenja i destrukcije; neispunjenje obaveze usvajanja i implementacije nacionalne politike koja za cilj ima obezbjeđenje vode za sve; nepotrebno trošenje ili neadekvatna realokacija sredstava za uživanja prava na vodu za sve pojedince i grupe, posebno ugroženih ili marginalizovanih grupa; neispunjenje obaveze monitoringa realizacije prava na vodu na nacionalnom nivou, npr. neidentifikovanje indikatora i ciljeva kada je u pitanju pravo na vodu…

Osoba ili grupa osoba kojima je ograničeno ljudsko pravo na vodu i sanitarnu odvodnju moraju imati na raspolaganju efektivnu sudsku ili drugu vrstu zaštite, i na domaćem i na međunarodnom terenu. Sve žrtve kršenja ovog prava treba da budu na adekvatan način zadovoljene, uključujući restituciju, zadovoljenje, kompenzaciju ili garancije o neponovljivosti kršenja. Ombudsmani, komisije za ljudska prava, i slične institucije trebaju da prihvataju predstavke koje se tiču kršenja ovog prava.

Konačno, UN agencije i druge međunarodne organizacije, kao što su WHO, FAO, UNICEF, UNEP, UN-Habitat, ILO, UNDP, IFAD, ali i WTO i međunarodne finansijske institucije, posebno IMF i WB, moraju efektivno da sarađuju sa državama pri ostvarenju prava na vodu na nacionalnom nivou.

Nužnost konstitucionalizacije ljudskog prava na vodu i sanitarnu odvodnju i u BiH

Voda je ograničeni prirodni resurs i sve se više posmatra kao ekonomska roba, a manje kao neophodna prirodna, socijalna i kulturna potreba. Ekstremne klimatske promjene praćene poplavama ili sušama, degradacija ekosistema, povećana urbanizacija i pretjerana ljudska i industrijska potrošnja, prirodne nesreće kao što su zemljotresi, cunamiji, oluje, toplotni talasi, hladnoće i epidemije posljednjih 30 godina dovode do nepredvidivih i trajnijih nestašica vode.

Bez obzira na značajan razvoj međunarodnog prava ljudskih prava i mogućnost zaštite ljudskog prava na vodu i sanitarnu odvodnju pred domaćim i međunarodnim institucijama, sve više država na svijetu podliježe pritiscima velikih domaćih i multinacionalnih kompanija za privatizaciju vodnih izvora i servisa.

Od 2020. godine, na Wall Street berzi se trguje vodom kao zlatom, naftom i drugim robama. Iako se trgovanje odnosi na ugovore o dostupnosti vode u budućnosti i radi se o izvedenoj vrijednosti, stručnjaci upozoravaju da bi ovo mogao biti pilot projekat koji će pokazati šta će biti trend, odnosno da je vrlo moguće da će se stvarno pitkom vodom i trgovati u budućnosti.

Paralelno, sve veći broj država pokreće konstitucionalizaciju ljudskog prava na sigurnu i čistu vodu i sanitarnu odvodnju, odnosno sve češće države uvode ovo pravo u svoje ustave pokušavajući ih tako i dodatno zaštititi. Zaključno sa 2020. godinom, 29 država svijeta je uvelo pravo na vodu i sanitarije u svoje ustave: Etiopija (1994), Uganda (1995), Južna Afrika (1996), Gambija (1996), Panama (2004), Urugvaj (2004), Kolumbija (2005), DR Kongo (2006), Maldivi (2008), Ekvador (2008), Bolivija (2009), Kenija (2010), Niger (2010), Island (2010), Mađarska (2011), Maroko (2011), Somalija (2012), Zimbabve (2013), Fidži (2013), Honduras (2013), Egipat (2014), Tunis (2014), Dominikanska Republika (2015), Jemen (2015), Nepal (2015), Meksiko (2015), Slovenija (2016), Libija (2016), Kuba (2019). Takođe, prema dostupnim podacima, još 16 država je u proceduru uputilo prijedloge uvođenja prava na vodu i sanitarnu odvodnju u svoje ustave.

Od susjednih država, pored Slovenije čiji građani uživaju ustavom zagarantovano ljudsko pravo na pitku vodu, u Hrvatskoj je 2019. opoziciona politička stranka Most pokrenula inicijativu za konstitucionalizaciju ljudskog prava na vodu, dok se još ranije istim inicijativama bavila i Pučka pravobraniteljica odnosno Ombudsmanka Hrvatske. U Narodnoj skupštini Srbije je ustavna inicijativa za uvođenje prava na vodu političke partije Zelena stranka odbijena 2019. godine, ali ekološke nevladine organizacije i pokreti sve češće i glasnije kandiduju pitanje zaštite ovog ljudskog prava ustavom. U Crnoj Gori su civilna koalicija Voda je pravo i Platforma za razvoj adekvatnog stanovanja pokrenule peticiju da se pravo na vodu za piće i pravo na adekvatno stanovanje, kao neotuđiva i osnovna ljudska prava, predaju na razmatranje Skupštini Crne Gore i uvedu u Ustav.

U Bosni i Hercegovini, čija je cjelokupna infrastruktura, uključujući i vodnu i kanalizacionu, devastirana ratom i poratnom nebrigom, nema inicijativa za konstitucionalizaciju ovog ljudskog prava na državnom i entitetskim nivoima. Na kantonalnom nivou je aktuelna inicijativa amandmana za pravo na pitku vodu na Ustav Kantona Sarajevo nevladine organizacije Eko akcija, koja je istu inicijativu već pokretala 2017. i 2019. godine. U Zeničko-dobojskom kantonu je vlada odbila ustavni amandman za pravo na pitku vodu, koji je podnijela politička stranka Demokratska fronta 2016. godine, sa obrazloženjem da je pitka voda dovoljno zaštićena postojećim zakonima.

Uz brojne globalne probleme koji afektiraju stanje pitke vode i u Bosni i Hercegovini, kontinuirane političke krize, praćene završnim činom pljačkaških privatizacija, nezakonitih koncesija, javno-privatnih partnerstava, potpunom devastacijom šumskog fonda, neplanskom gradnjom, velikim brojem nelegalnih deponija, ali i sve većim interesom i domaćeg i međunarodnog krupnog kapitala za raspolaganje i upravljanje vodom i vodnim resursima, a koji se oslanjaju na kompleksnu unutrašnju strukturu i sveprisutnu sistemsku korupciju, upućuje na neophodnost što glasnijeg i aktivnijeg angažmana na konstitucionalizaciji ljudskog prava na vodu i sanitarnu odvodnju na svim nivoima vlasti.

Ljudsko pravo na vodu garantuje svakome dovoljne količine sigurne, prihvatljive, fizički i finansijski dostupne vode za lične i kućne potrebe. Za smislenu operacionalizaciju ljudskog prava na vodu i sanitarnu odvodnju, i kod nas je potrebna odgovarajuća regulativa uz uvažavanje principa zakonitosti, pravne sigurnosti, legitimnih očekivanja, nediskriminacije, zabrane arbitrarnog postupanja, te efikasne i efektivne sudske zaštite. Preciznije, morali bi jedinstveno i transparentno na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine regulisati pitanja vlasništva, koncesija (kome, pod kojim uslovima, sa kakvim nadzorom), profitnog ili neprofitnog, ali kvalitetnog osiguranja distribucije i održavanja vodnih i sanitarnih instalacija.

Pristup neophodnim ustavnim amandmanima u Bosni i Hercegovini može biti i državna i entitetska i kantonalna inicijativa. Upravo ta mogućnost djelovanja na svim pravcima, a posebno od lokalnog prema državnom nivou, uz omasovljenje i podršku nevladinih organizacija i građanskih pokreta aktivnih u oblasti zaštite pitke vode, ali i rijeka i jezera, može probuditi uspavane građane i građanke iz cijele Bosne i Hercegovine, i dati im priliku da se transparentno, nenasilno i zakonito bore za svoja ljudska prava, ne samo na sigurnu i čistu vodu i sanitarnu odvodnju, već i za brojna druga prava koja im se svakodnevno uskraćuju i krše.

Voda ima brojna ljekovita sredstva, možda može izliječiti i teški kancer koji svakodnevno metastazira i polako ubija i dušu i tijelo države Bosne i Hercegovine. Da parafraziram slogan uspješne građanske inicijative koja je uspjela u svom cilju da uvede pravo na vodu u Ustav Slovenije: “Bez nacije, bez religije i bez politike – voda može biti sloboda za Bosni i Hercegovinu” (slovenačka je glasila: “Bez ukusa, bez boje i bez vlasnika – voda je sloboda”). U svakom slučaju vrijedi pokušati, ako ništa zbog vode.