Muhamedbegović: Vuk i tri kokošara

Nakon 6 mjeseci, pisac političko-romansiranih trilera „Wolf of Sarajevo“, „Secrets of State“, „Enemy of the Good“ i zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a Matthew Palmer je iz Washingtona ponovo doletio u Bosnu i Hercegovinu. Što po zadatku koji obavlja kao specijalni izaslanik američkog State Departmenta za Balkan, što u potrazi za inspiracijom za svoje nove romane sa tematikom međunarodne diplomatije i prateće joj špijunaže.

Zemlja poput Bosne i Hercegovine, zarobljena vlastodržačkom korupcijom za ovog diplomatu je sa stanovišta pisca zanimljiva iz barem dva razloga. Osim što po prirodi svog posla, dolazi do informacija koje mu mogu poslužiti kao predložak za fabule novih romana, gospodin Palmer ima, za razliku od drugih pisaca i još jednu interesantnu privilegiju. Naime, tokom svojih posjeta Bosni i Hercegovini, kao emisar State Departmenta, dotični razgovara i sa krimogenim političkim likovima, koji obnašaju najviše funkcije u entitetima i državi Bosni i Hercegovini. Na taj način, Matthew Palmer se nalazi oči u oči sa osobama koje mu mogu poslužiti kao skice za likove njegovih budućih literarnih uradaka. Stoga neće biti neko naročito iznenađenje ako i ovu posjetu pomenuti autor iskoristi za svoje nove non-fiction uspješnice.

Nakon razgovora sa ovim piscem i diplomatom, a kojim su dva entiteska i jedan državni premijer naše zemlje, u maniru političkih kokošara, za buduća protuzakonita stranačka trošenja, pokušali iskamčiti nove stotine miliona od MMF-a i SAD-a,  svjedočili smo neobičnoj novoj izjavi federalnog premijera Fadila Novalića. Svoje dosadašnje brojne iskaze o ekonomskim problemima koje niti zna, niti želi riješiti, a koje karakterišu odsustvo istine, zdrave pameti i empatije („fadilizmi“– A.M.),  Fadil Novalić je prebacio na novi „nivo“.

Naime, federalni premijer je, mrtav hladan izjavio kako je od američkog diplomate zatražio, ni manje ni više, nego pomoć u borbi protiv korupcije:

 Kad su… jel… nas pitalo: Šta, na čemu bi vi željeli da nam… vam… jel, Sjedinjene Američke Države pomognu, mi smo svakako rekli – okej!  Pored ekonomije to su svakako evroatlanske integracije na vanjskom planu i svakako borba protiv korupcije na domaćem planu. Tu podrazumijevamo prije svega pravosudni sistem i javni sektor koji je tako glomazan pa prema tome i generiše… mislim… realno generiše  i najveći procenat korupcije.“

Ako znamo da je datu izjavu, ovdje radi autentičnosti, stenogramski navedenu, dao čovjek koji je posljednjih šest godina glavni operativac federalnog tima zvanog Vlada FBiH, može se zaključiti da se dotični jednostavno ruga građanima ove zemlje.

Naime, kako drugačije tumačiti situaciju da čovjek koji je na čelu Vlade, koja već šest godina sprečava donošenje glavnih antikoruptivnih zakona u Federaciji, i opstruira formiranje posebnog odjela Federalnog tužilaštva za borbu protiv korupcije, traži pomoć u borbi protiv korupcije. Stoga dio Novalićeve izjave u kojem se navodi da su on i ostatak partitokratske premijerske trojke zatražili pomoć State Departmenta u borbi protiv korupcije, zvuči poput šeretskog poziva drskih i nedodirljivih kriminalaca da budu sudski progonjeni za sopstveni kriminal.

Ali premijer se nije ovdje zaustavio. Isti nam je, u drugom dijelu izjave, okrivljujući (politički kontrolisani) pravosudni sistem, bez mrve srama, pred kamerama i mikrofonima ponudio svoje bezobrazno pijačarsko opravdanje za širokopojasnu korupciju u javnom sektoru: „… javni sektor koji je tako glomazan pa prema tome i generiše, mislim, realno generiše  i najveći procenat korupcije“.  Jasno da jasnije ne može biti.

Naravno da pravi razlog za gigantsku korupciju javnog sektora Fadil Novalić nikad neće izgovoriti u javnom prostoru. Radi se o opštepoznatoj činjenici da se direktori i nadzorni odbori u javnom sektoru postavljaju i imenuju isključivo po političkoj liniji i sklonosti da bespogovorno izvrše svaku “operaciju” koji od njih stranački vrh naruči. Dodamo li tome drugu, sad već opštepoznatu činjenicu, koja je ustvari po važnosti prva, a to je da se veliki dio pravosuđa nemoćno koprca u kleptokratskoj mreži državne mafijaške organizacije poznate kao politička vlast, Novalićeva izjava postaje još iritantnija.

Traženje premijerskog ganga da mu Sjedinjene Države pomognu u borbi protiv korupcije, Palmer nije komentarisao. Umjesto komentara, pisac špijunskih trilera, i službenik vlade najmoćnije zemlje na planeti, je kratko i jasno i po ko zna koji put objasnio šta je zapravo korupcija i kako se protiv nje treba boriti:

Korupcija je najveći parazit u Bosni i Hercegovini, a lijek su hapšenja i kazne za one koji javne funkcije koriste za lično bogaćenje.“

Izuzmemo li petu stranicu Oslobođenja od 11. septembra na kojoj je ova Palmerova izjava među ostalim izjavama u rubrici „Dobar-viđen-loš-zao“ stidljivo i diskretno postavljena, istu nisu prenijeli, brojni strogo kontrolisani i mnogi namjenski dezinformativni mediji u Bosni i Hercegovini.

Pitanja koja se ne smiju postaviti premijeru Federacije BiH

I upravo u istom broju Oslobođenja u kojem je Palmerov jednostavni, a djelotvorni lijek za parazitnu korupciju dobio skroman i neupadljiv prostor, intervju sa jednim od najvažnijih stranačkih zaštitnika korupcije u „javnom sektoru“ u Federaciji BiH, je dobio tri stranice. Prvo je na naslovnoj stranici čitatelje dočekao dramatični naslov – „Sad vidim ko je tvrd orah“ sa kratkim uvodom, da bi potom na sljedeće dvije stranice uslijedio intervju sa Fadilom Novalićem pod naslovom: „Problemi su normalni u predizborno vrijeme“.

Pomenuti intervju sa dva naslova, od kojih je jedan o orasima (ne, nije riječ o onim u premijerovim džepovima) je zauzeo najveći dio druge i treće stranice najstarijih dnevnih novina u Bosni i Hercegovini. Novina, od kojih je zahvaljujući uticaju para i politike, gotovo ostalo još samo lijepo i drago ime, dato augusta 1943. u semberskom selu Donja Trnova.

Pomenuti intervju Oslobođenje je zakitilo sa dvije premijerove fotografije, po jedna na svakoj stranici. Fotografije maskiranog premijera su osnažene ekonomsko-zdravstvenim, gotovo haiku rečenicama, uzetim iz intervjua: Tačno je da novca ima i Reforma preduzeća cilja tamo gdje smo najviše bolesni. Pored pažljivo biranih pitanja iz ekonomije, novinar Oslobođenja ili je to možda bio urednik, je odlučio da premijera ne pita ništa o ogromnom problemu korupcije u javnom sektoru, kao ni o upornoj opstrukciji Vlade FBiH na donošenju seta najvažnijih antikoruptivnih zakona u FBiH. Pitanja o desetinama hiljada ljudi koji su ostali bez posla, a za čiju je sudbinu Vlada potpuno nezainteresovana, su također bila neinteresantna novinaru (ili možda premijeru, ko će ga znati) nekad poštovanog dnevnog lista, sada u vlasništvu pivarskog kapitala.

Da li je razlog novinarske nezainteresovanosti za goruće društvene probleme to što pitanja gigantske korupcije i alarmantne nezaposlenosti, kao posljedice nesposobnosti vlasti da radi svoj posao, idu na živce premijeru i partiji iz koje dolazi, ili je razlog urednička procjena da to nije tema za prezaposlenog premijera, ostaće tajna za čitatelje.

Bilo kako bilo, na postavljena pitanja premijer je odgovarao uobičajenim koktelom samopromocije, opštih mjesta, nelogizama, te političkih floskula uz navođenje brojki koje znače malo ili ništa i koje su zbog netransparentne statistike, teško provjerljive. Premijer je, između ostalog otkrio i ekskluzivnu tajnu, a to je da je na njegov zahtjev Reformska agenda 2 nazvana „Socijalno – ekonomske reforme ‘20-‘22/'23“, te da je sa koronom bilo sve super dok se o njoj brinula Vlada FBiH, a kad su to preuzeli niži nivoi vlasti da je situacija otišla gdje ne treba. Da li je mislio na vražiju mater, premijer nije objasnio.

Nije to korupcija to je samo percepcija korupcije

Valjda smatrajući da su odgovori premijera bili precizni i „u sridu“, dotični novinar nije postavljao potpitanja nakon premijerovih manipulativnih odgovora, te se može steći pogrešan utisak, kako ova zemlja ustvari nema niti jedan ozbiljan problem. Doduše u naletu rijetke iskrenosti, premijer jeste priznao kako nemamo baš neko znanje za reformu zdravstva, ali nas je brzo umirio, kazavši da „imamo ta tri klinička centra“:

Nismo kakvi znalci u reformi zdravstva, ali imamo ta tri klinička centra za koja tvrdimo da ćemo ih restruktuirati“.

A kako u praksi izgleda pomenuto restruktuiranje zdravstva od strane onih „koji nisu bog zna kakvi znalci“ u vrijeme korone, najbolje znaju građani, bez „veza“ i poznanstava (tzv. bezvezni građani), a koji su se zarazili opakim virusom.

Tako je premijer ponovo, u stilu Maxa Bunkera, zahvaljući svom neuhvatljivom i nauci neobjašnjivom toku besvijesti, emitirao poruku zabrinutim građanima:

Ne brinite. Ni mnogo veće probleme nismo uspjeli riješti. S obzirom da nemamo potrebno znanje, nećemo riješiti ni ove.

Već sljedeći dan 12. septembra, premijer je bio spreman za svoj novi medijski nastup. Ponovo je obukao lijepo odijelo, koje se teško može kupiti od minimalne plate u Federaciji BiH, svezao kravatu u odgovarajućoj nijansi, na brzinu naučio neke riječi engleskog jezika i žurno otišao da ih pogrešno upotrijebi u centralnoj informativnoj emisiji FTV u pola osam.

Novinarka i voditeljica se u toku intervjua, koji je u studiju vjerovatno prošao kroz testnu „fazu preslušavanja“, pretvarala da otvara vruće teme, postavljajući premijeru „teška pitanja“. S druge strane stola, sjedeći u lažno „vrućoj stolici“, premijer je gestikulirajući rukama vještinom modernih prodavača magle, možda po uputama dobijenim od drugih prodavača magle (njegovih brojnih i megasamouvjerenih savjetnika) ponovo objasnio građanima, a i voditeljici, da je u Federaciji BiH sve u najboljem redu. Pri tome je hladnokrvno i samozadovoljno (a što je neznanje veće, to i samopouzdanje raste) ispaljivao uobičajene bedastoće, podebljane novousvojenim engleskim izrazima iz makroekonomije, ne mareći za činjenicu da ljude sa koliko-toliko funkcionalnim moždanim vijugama ispred TV-a njegov nastup uobičajeno nagoni na izbacivanje polusvarene hrane na usta.

Osim što je, po sistemu da komšiji crkne krava, slavodobitno konstatovala da je „stanje“ u Federaciji mnogo bolje od onog u RS-u, voditeljica-novinarka premijeru nije postavljala pitanja koja se tiču glavnih problema siromašnih građana, a kojih je u Bosni i Hercegovini preko 18% ili oko 640.000 (izvor: The Borgen project).

Jedno od nepostavljenih, bilo je i pitanje zašto premijer Fadil Novalić smatra da je povećanje minimalne plate od 406 KM „društveno opasno i koči ekonomski rast“. Ili pak kako to on, Fadil Novalić, građanin, inžinjer, makroekonomist, otac poslovno uspješnih kćerki, vlasnik kompanija, planinar i dobar prijatelj ministra Džindića koji ima zajednički biznis sa njegovima kćerkama, i povrh svega je i premijer, zamišlja život jedne četvoročlane porodice čija je potrošačka korpa 2.000 KM, a u kojoj radi samo jedan član za ponižavajućih 406 „realno sektorskih“ KM mjesečno. Ili pak zašto je od ukupnog broja zaposlenih u periodu od 2014-2016. u devet javnih preduzeća u FBiH, njih 73% zaposleno bez javnih oglašavanja i konkursa. (U javnom sektoru u Federaciji BiH je zaposleno oko 159.000 osoba).

A i zašto bi to zaposlenica FTV-a pitala kad joj je mnogo lakše, a možda i isplativije, da ne nervira moćnog premijera iza kojeg stoji još moćnija stranka. Stranka koja često ističe da se bori za sve Bošnjake (naročito za njihove glasove u vrijeme izbora), a koja se u stvarnosti bori za ekonomsko i svako drugo zbrinjavanje svog članstva, porodica i prijatelja.

Ruku na srce, opreznost novinarke u intervju bi se mogla donekle opravdati i činjenicom da se, nakon godina izbivanja, dotična nedavno vratila na javni servis, Radio-televiziju Federacije BiH, a koji je za svoje poslovanje u 2018. od Ureda za reviziju dobio negativno mišljenje u izvještaju o finacijskom poslovanju (Raspodjela prihoda prikupljenih od RTV takse nije vršena u skladu sa odredbama člana 18. Zakona o Javnom servisu Radio-televizije FBiH i člana 23. Zakona o Javnom radio-televizijskom sistemu BiH – tačka 7.2.4.1 Izvještaja). Štaviše, požrtvovana voditeljica se u toku razgovora trudila pomoći premijeru, sama izvlačeći „zaključke“ iz njegovih verbalnih budalaština. Jedan od njenih zaključaka je bio i taj  da se Vlada bori protiv korupcije, jer je za te svrhe  zatražila pomoć od Matthewa Palmera, odnosno njegove države.

Premijer je, baš poput glavne tužiteljice Tadić, drsko objasnio i to da kad govorimo o ogromnoj korupciiji govorimo ustvari o percepciji ljudi, a percepcija je samo percepcija. Jer zna premijer, percepcija nije isto što i korupcija, mada se obje riječi završavaju na „pcija”, a što ljude može dovesti u zabludu.

Zašto vlada šest godina zaustavlja donošenje federalnih zakona o zaštiti prijavitelja korupcije, Zakona o borbi protiv korupcije i zloupotrebe položaja imenovanih rukovodećih službenika, zaposlenica Javnog servisa nije pitala, valjda procijenivši da je to bolje i za nju i za premijera koji imenuje i često štiti korumpirane direktore. A vjerovatno i za korupciju, pa i samu ljubopitivljivu javnost, koja ima ružan i dosadan običaj da zabada nos u tajnovito državno raspolaganje novcem građana, u taj najstrašniji okrutni i sistemski kriminal, za sada bez prave kazne. Kada će ta kazna doći zavisi upravo od toga kada ćemo to shvatiti. Pardon, percipirati.

Šehić: Mogila sjećanja
Karavdić: Bosanski Dubrovnik
Škrgo: Bulaja
Stojić: Rex coronae