Jedan od glavnih izazova s kojima su se umjetnici u Prištini suočavali tokom ovih 25 godina bio je nedostatak kulturnih prostora. U toj poslijeratnoj zbrci, kojom je dominirao divlji kapitalizam i interesi koje je često određivao kalašnjikov, umjetnike su bacali na margine, a država bi ih se sjetila samo tokom izbornih kampanja i ceremonija u spomen na nekakve datume ili ratne heroje.
Mnoge kulturne prostore nakon rata zauzeli su razbojnici, a druge, koji bi se vremenom tek mogli pretvoriti u kulturne, zauzeli su poslovni ljudi povezani s politikom i bivšim gospodarima rata. U Prištini, koja je prštala od rasta, kultura nije imala šanse za normalno disanje. Otvarale su se ljekarne, prodavaonice hrane, benzinske postaje, kafići, noćni klubovi, parkirališta, televizijski studiji, uredi političkih stranaka, ali nije bilo mjesta za kreativne prostore za umjetnike.
S druge strane, država je objekte i prostore u javnom vlasništvu, poput nekadašnje zgrade Rilindja, obično davala privatnim medijima. Najdostojanstveniji prostori u Prištini pretvoreni su u televizijske studije, za koje se nije plaćala kirija (pa je skovan pojam, nešto poput “doprinosa medijskom pluralizmu”) i gdje se, naravno, nije mogla čuti kritika vladajuće politike. Bio je to ugovor koji nije zahtijevao formalne potpise ugovornih stranaka.
Ali za kulturu, država je rekla da ima velike planove. Govorilo se o izgradnji novog narodnog kazališta, opere i baleta, narodnog muzeja suvremene umjetnosti, “multifunkcionalne kulturne” narodne dvorane te o nizu institucija koje su obično, kako je to u to vrijeme bilo u modi, imale “narodni” sufiks ili prefiks. Od tih ideja do sada je najuspjelija ona opernog i baletnog kazališta Ibrahim Rugova.
Prije nekih 20 godina izdvojeno je milijun eura, a bager je iskopao ogromnu rupu koja sve ovo vrijeme stoji otvorena i gdje se (prema cinicima), nakon kiše u proljeće, čuju prekrasne žablje pjesme. Taj idejni projekt za “žablju operu” reciklira se svake godine, ponovno se nudi, licitira, ponovno osmišljava, redizajnira, ali nikako da se izgradi.
Priština je danas, možda, jedini glavni grad u Europi koji nema svoje gradsko kazalište. S druge strane, Kurtijeva vlada također je obećala da će izgraditi jedno, kako su ga nazvali “Novo narodno kazalište”. Ali čini se da su to ispravili kad su rekli da su pod “novim” mislili na obnovu postojećeg Narodnog kazališta Kosova. Koje je, inače, zatvoreno gotovo tri godine, a planirana obnova još nije započela. Dobro, u redu, nedavno su ga okružili crvenom trakom, što daje nadu u početak radova.
Dvadeset i pet godina nakon rata, malo se toga promijenilo u Prištini u pogledu kulturnih prostora. Isti izazovi, isti zahtjevi, iste borbe. Čini se kao neko prokletstvo. Ali tko nas je mogao prokleti? Jadne žabe iz te javne rupe narodne opere Ibrahim Rugova? Tko zna.